Novinarke i novinari BNTV-a u konstantnoj su potrazi za pričama i ljudima čije sudbine ilustriraju aktuelni trenutak života u RS-u
Nisu svi ljudi jednaki. Neki nakon rata nisu uspjeli stati na vlastite noge. I evo već pune 22 godine ne žive, nego tavore. Na krajnjoj margini društva i vlasti, koji za njih ne haju. Iako su im usta puna vlastitog naroda. Zbog kojeg slave Dan Republike Srpske, održavaju parade, obećavaju ponovno uspostavljanje nekakve vrste vojnih formacija. Dok onima koji su zbog učešća u ratu odlikovani zlatnom medaljom za hrabrost uskraćuju pravo i na jednu električnu sijalicu. Jedini tračak svjetla u predugim, prehladnim i pregladnim noćima.
Za takve ljude javnost može saznati tek u dnevnicima BNTV-a. Ivana Erić donijela je jednu takvu priču. U kojoj slike govore više od hiljadu riječi. O trojici braće i njihovoj majci koji žive u dvije uđerice za koje je pravo čudo da nisu nestale pod snijegom proteklog januara. O ljudima koji ne traže mnogo. Tek pravo na rad kako bi za sebe i majku osigurali uvjete života dostojne čovjeka. No oni nisu partijski kadrovi, njih niko nije pitao žele li otići u rat, kao što ih danas niko ne pita kako žive. Pred kamere nisu htjeli stati od stida. Jer ih okolina i bez toga, pojasnili su, osuđuje jer se nisu “mogli snaći”. Ali, podvlači Erić, “ne mogu se svi snaći”.
I nisu oni jedini. Neimaština viri iza svakog ćoška. Novinari/ke BNTV-a nastoje o njoj govoriti. Ukazivati kroz nju na nemar vlasti prema onima kojima su dužni osigurati uvjete da rade i žive od tog rada.
Iza nas je još jedan mjesec u kojem vlast nijednim svojim aktom nije učinila nešto zbog čega bi bilo pravde i posla. A ipak su iz dana u dan bili na novinskim naslovnicama i “jeli” udarne dijelove večernjih dnevnika.
Stoga je možda krajnje vrijeme da se u slaganju vijesti stvari obrnu. Pa da se politika ostavi za kraj, a ljudima da mjesto s kojeg su nepravedno i nezasluženo skrajnuti.
