Tri dana koja su zaustavila svijet; Al Jazeera

Globalna publika će, možemo se kladiti, narednih godina dobiti desetine, ako ne i stotine filmova o pandemiji, koronavirusu, Wuhanu i svemu što živimo posljednjih 12 mjeseci. Ali nijedan od tih radova neće imati ono što sadrži Al Jazeerin dokumentarac „Tri dana koja su promijenila svijet“. Riječ je o filmu koji ne donosi nove informacije, ali, zahvaljujući do sada neviđenim snimcima, tajno iznesenim iz Kine, pruža bolji uvid u dane koji su prethodili saznanju da planeta ima problem.

Priča počinje 18. januara 2020. Južna Kina tradicionalno obilježava Novu godinu, više od 40.000 građana je na proslavi. Iako je virus tu, iako će za tri dana Wuhan biti blokiran, u ovom trenutku niko ništa ne sluti.

Film prati dva novinara koji, neovisno jedno o drugom, kreću u sporni grad da bi istražili informacije o netipičnoj upali pluća. Novinari su u filmu označeni lažnim imenima Yang Jun i Chen Wei. Njihove iskaze čitaju glumci.

Ključni toponim u priči je tržnica morskih plodova Huanan, na kojoj su se kupovale ostrige, škampe, riba.  Ali to je istovremeno i mjesto gdje su smrt čekali psi, mačke, majmuni, jeleni, zmije, bambusovi štakori…

Prva zvanična saopćenja počivaju na tvrdnji da je malo zaraženih i da se virus ne prenosi s osobe na osobu, te da nema razloga za brigu. Društvene mreže zato su tih dana i sati glavni izvor informiranja. Yang Jun pokušava ući u tržnicu, ali uniformirana lica, za koje je u početku teško ustanoviti jesu li policija ili obezbjeđenje, to mu ne dozvoljavaju. Zahvaljujući tajnom snimanju, direktno pratimo hrabru raspravu novinara s tim ljudima. Oni ga upućuju na Odjel za informiranje, koji je pod direktnom kontrolom Komunističke partije Kine i često ga nazivaju Odjelom za propagandu. Kad kasnije dođe do Odjela, saznat će da mu niko nema pravo zabraniti snimanje, što se kosi s onim što pratimo u filmu.

Nakon neuspjelog profesionalnog desanta na tržnicu, pokušava isto s bolnicom. Tamo se pretvara da ima temperaturu. Početna je faza virusovog pohoda i još ne postoje testovi, nego se zaraza utvrđuje rendgenom pluća. Od vlasti određeni pulmolog 20. januara na televiziji obavještava građane da se virus ipak prenosi s osobe na osobu i to mijenja sve. Počinje egzodus iz Wuhana. Početnu bezbrižnost zamijenili su panika i izgubljenost. Da bi napustili grad, putnici moraju proći termalni skener. Mnogi oboljeli tu prepreku zaobilaze tako što piju lijekove koji im nakratko snize temperaturu.

WHO još luta i ne zna da li da proglasi pandemiju. Američki imunolozi smiruju javnost izjavama da je tamo sve pod kontrolom i da ovo nije ozbiljna prijetnja. A u Wuhanu nova potresna priča. Yang Jun ponovo dolazi pred centralnu bolnicu, gdje mu, naravno, ne dozvoljavaju da uđe. Kao što ne dozvoljavaju ni ženi koja dovodi 78-godišnjeg djeda, zaraženog virusom. Njih šalju u drugu bolnicu. Ona kaže, pa iz druge su me poslali ovamo. Slijedi svađa. Obezbjeđenje je nemilosrdno, ali na tvrd su orah udarili. Žena niti ih se plaši niti odustaje, povišenim glasom i sa svom životnom energijom verbalno nasrće na stražare, bori se za djeda, poziva u pomoć novinara koji sve snima. Neumoljivi, hladni kineski partijski sistem pred takvom energijom nema odgovora i žena uspijeva djeda odvesti u ambulantu. Novinar ostaje pred kapijom, ali radi se o profesiji u kojoj je vještom profesionalcu sve materijal. On pravi priču i razotkriva pozadinu i od toga što mu ne daju ući tamo gdje je krenuo.

Sati ističu, blokada je sve bliža, a grad se suočava s nedostatkom opreme i ljudstva. U dva sata ujutro 23. januara 2020. vlasti objavljuju da će u deset sati Wuhan biti blokiran. Ulice su krcate, ljudi pokušavaju pobjeći bilo gdje. Epidemija je izmakla kontroli. Novinaru redakcija naređuje da odmah napusti grad. S druge strane, Chen Wei odlučuje da će ostati u Wuhanu i nastaviti s izvještavanjem. Nije ni slutila da će blokada trajati 80 dana. Kreće lov na posljednje zalihe hrane i lijekova. Tokom tih 80 dana u Wuhanu je nestalo sedam novinara, a jedna je novinarka osuđena na četiri godine zatvora zbog „izazivanja nevolja“.

   Međunarodna zračna luka u Dubaiju: Luksuzna putovanja; HRT 3

Prednost dokumentarnih programa je u tome što pružaju savršen pregled svih aspekata života. Nekad je korisno pogledati kako stvari stoje u pogledu luksuza, a zaista zanimljiva saznanja mogu se pokupiti u filmu o Zračnoj luci Dubai. To je jedno od najprometnijih mjesta na planeti, s godišnjim prosjekom od 90 miliona putnika. Definiraju je kao „oazu luksuza gdje se susreću ljudi najrazličitijih kultura i religija“. Ovaj megaaerodrom odredište je za 220 destinacija širom svijeta. Svakih 80 sekundi sleti ili uzleti jedan avion. Ima više od 100.000 uposlenih. Svaki dan tu pripremaju obroke za 300.000 ljudi.

Zračna luka ima nepregledni kompleks radionica za opravku i servis aviona. Prizemljeni zrakoplov je preskup i to nikome ne odgovara. Devedeset miliona košta kompletan servis letjelice. Valja rastaviti i servisirati 58.000 dijelova, za šta je zaduženo 6.000 inženjera i tehničara.

Čekaonica za prvu klasu duga je nekoliko kilometara. Oko 13.000 ljudi prođe dnevno kroz taj prostor s wellness centrom i salonom za masažu, te zubarskom ordinacijom gdje se mogu izbijeliti zubi. U bescarinskoj zoni može se kupiti i boca viskija vrijedna 180.000 dolara. Dakle, ne viski, nego boca, optočena dijamantima. Samo su četiri takve u svijetu.

Bescarinska zona ostvari godišnji promet od dvije milijarde dolara i upošljava 6.000 ljudi. Godine 2019. prodali su tri tone zlata. Čini se da je sa svom tom raskoši Međunarodna zračna luka Dubai idealna za stanovnike Bosne i Hercegovine, ljude željne luksuza, kvalitetnog odmora i novih iskustava.

                   Leteći automobili; DW Shift, N1

Petnaestominutna emisija „Shift“, koju Deutsche Welle pravi, a N1 emitira, pruža lagan i zanimljiv uvid u 21. vijek, odnosno u njegovu tehnološku, urbanu i socijalnu komponentu. Govorimo o dinamičnom TV sadržaju tokom kojih autori istraže problem, otvore najvažnija pitanja i ne ponude odgovore, nego pogled u mogući razvoj oblasti o kojoj govore. Imaju novca za sve što rade. Pa tako, istražujući temu letećih automobila, novinarku pošalju u Japan.

Razvojem letećih vozila trenutno se bave Airbus, Boing, NASA i još 80 startup firmi. Ova vrsta prevoza mogla bi postati naša stvarnost „prije nego što mislimo – za 15 godina“. Mnoge gradove guši promet, ali na nebu još ima mjesta. Takva vozila su manje štetna za okolinu, a od infrastrukture im ne trebaju kilometri asfalta, nego samo adekvatno uređene stanice. U emisiji se konstatira da za ovom vrstom prometa vape gradovi s manjkom prometa. Mala dopuna: 90 posto današnjih gradova ima probleme s prostorom i saobraćajnom infrastrukturom. Leteća vozila za sada su, kako se moglo čuti, opcija koja će biti dostupna samo superbogatima. Ali ne i u Japanu. Tamo žele do 2023. godine uspostaviti leteći taksi, a prošlog augusta izveli su prve testove s ljudskom posadom.

Fantazije postaju stvarnost. U prigodnoj anketi samo 18 posto Nijemaca može zamisliti leteća vozila, a tek 50 posto bi se usudilo koristiti taj prevoz.

Budućnost je mnogo bliža nego što nam se čini, a jedan od boljih načina da je se nasluti je – redovno pratiti „Shift“.