Svi se sjećamo te scene. Ona je nešto kao dio našeg kolektivnog pamćenja. Bata Stojković, jedan od putnika iz najslavnijeg autobusa jugoslavenske kinematografije, izašao je da odluči može li rečeno prometalo preći preko trulog drvenog mosta. To i nije most, nego dotrajala katastrofa starojugoslavenske niskogradnje. Evidentno da ni moped bez rizika ne može preko njega, ali naš stručnjak, trenutak prije nego što će se stropoštati u rijeku, autoritativno zaključuje: “Da se ja pitam, ja bih proterao autobus ovuda. Nije to tako loše kao što izgled…”

Jeste li se ikada našli u sličnoj situaciji? Svi validni parametri potvrđuju da nešto ne može, a onda se nađe pametnjaković koji, iz samo njemu znanih razloga, tvrdi da – može.

Da, ovo je tekst o pametnjakovićima. Ne, gore navedeni primjer nije najgore što možete zamisliti, jer gore od najgoreg je kada svi misle i znaju da može, a stručnjak se zaintači i slomi sve oko sebe dokazujući da ne može.

Pametnjaković je izvorno čudo nepraktičnog inženjeringa. On ima dva pravca mišljenja: on ne zna šta bi i kako trebalo, ali zato pouzdano zna šta ne bi. “Strah me da nas ova bitka vodi ravno u poraz”, rekao je nekad davno izvjesni general-pametnjaković Napoleonu, noć uoči još jedne povijesne pobjede. “Generale”, uzvratio mu je najpoznatiji čiraš moderne povijesti, “ja ne mogu dozvoliti da mi strategiju određuju vaši strahovi.”

Drugi pravac razvoja idejne misli kod pametnjakovića je: “Ja sam im govorio, ali neće da slušaju.” Kada se god priča o prošlim porazima, neuspjesima, greškama i krahovima, uvijek su stvari krenule po zlu samo zato što nije usvojen njegov genijalni koncept. To mu je, uostalom, najmoćnije oružje i glavno taktičko licemjerje: kako god da se stvari odvijaju, uvijek se tako odvijaju jer ih je on nagovijestio, predvidio, aranžirao, osmislio… Ako je sve kako treba, to je zato što su ga poslušali. A ako je život krenuo ukrivo, to je zato što nisu htjeli da ga slušaju. Uvijek on i samo on.

I najgore od svega: pametnjaković je nalik epidemiji. On je virus kojem malo ko može odoljeti. Svi smo mi pomalo pametnjakovići. Svi misle da bi mogli voditi reprezentaciju, da bi bili bolji predsjednik od Bidena i da znaju rješenje za glavne ekološke, ekonomske i demografske probleme svijeta… Zato i samo zato ova planeta propada, što se nakotilo previše pametnjakovića, a u isto vrijeme je premalo onih koji realno mogu odrediti svoje mjesto u Univerzumu.

Shodno tome, glavna karakterna slabost pametnjakovića je želja da sve dovede u red. Doslovno sve: od porodice i mjesne zajednice, preko Evrope i interkontinentalne razmjene, do Mliječnog puta i sazviježđa Orion. I za svaku od tih mikrozajednica on ima provjereno rješenje. Kada bi za ovaj tekst bilo malo više prostora, on bi neminovno morao da sadrži i poglavlja: “Pametnjaković i uži zavičaj”, “Pametnjaković i svemir”, “Pametnjaković i kvantna fizika” te “Pametnjaković ukroćuje neprijatelja i zavodi mir u svijetu”. Jer on znade sve i (samo) on može sve. Ako na kraju bude po njegovom, on samozadovoljno hropće: “Jesam li vam rekao…” A ako nije onako kako genije misli da treba biti, on rafalno ispaljuje ove konkluzije: “E, da su mene slušali…”, “Govorio sam ja…”, “Znao sam…”, “Tako im i treba…”, “E, baš bih volio da im sve propadne…”

Pametnjaković ima još jednu nesnosnu, smarajuću strast – produžetke. Evo kako to obično biva: povodom goruće problematike u toku je višesatni sastanak na kojem leti perje na sve strane, na sonu je više rješenja, gledišta su nepomirljiva, niko ne popušta. Onda jedna ili više razumnih glavica ipak povedu raspravu u pravcu kompromisa, strasti se stišavaju, na kraju pomirdbena retorika zavlada sjednicom, još samo da se otvori šampanjac, u prevodu na bosanski – piva, kad eto ti njega. Na scenu stupa nj. e. Pametnjaković. Ne može to tako. Šta vi mislite da se jeftino provučete. Nekoliko sekundi prije njegove nagazne mine ljudi su već počeli da bučno zatvaraju rokovnike i laptope, što je globalno rasprostranjena i povijesno potvrđena metoda, usmjerena direktno na podsvijest predsjedavajućeg koji, kada čuje da ljudi zatvaraju rokovnike, podsvjesno zaključi i nesvjesno odluči da je kraj… Kad tamo, iz zasjede iskače filozofska poruka: “Stanite malo, imam ja nešto da dodam!” Pametnjaković je intelektualni piton koji od dvosatnih sastanaka pravi trosatne, a od već riješenih situacija – krajnje neizvjesne ishode.

Vratimo se za trenutak početku teksta. Sjetite se šta se dešava kada Bata Stojković izgovori rečenicu “Da se ja pitam…”. Istrošena letva kvrcne, ograda popusti i on se, raširenih ruku i nogu, tranguze strmekne u rijeku. Zaključak? Nikada ne slušajmo pametnjakoviće. Čak ni kada su u pravu. Pogotovo ih ne slušajmo tada. Bolje strukturalno propasti nego usvojiti pametnjakovićev prijedlog. Ko bi ostao živ od njega i njegovog “da nije bilo mene…”.

A to što deset minuta kasnije Bata neozlijeđen ispliva iz rijeke, govori nešto vrlo važno o prirodi savremenog svijeta. Pametnjakovići su neuništivi. Dezinsekcija, deratizacija, dezinfekcija, tu ništa ne pomaže. Šta god da im radite, bilo čim da ih trijebite i pršćete, oni će preživjeti i isplivati. Lijeka i spasa od njih – nema. Ponavljamo: ne – ma…