Ćiro Blažević trči počasni krug

NOVA BLOG PRIČA

Ćiro Blažević trči počasni krug
ZADAR,22.11.2014. SPORT NOGOMET 1. MAX TV LIGA HNS STADION STANOVI ZADAR - RIJEKA 0:1 NA FOTO: MIROSLAV ÆIRO BLAŽEVIÆ TRENER ZADRA SNIMIO SERGEJ DRECHSLER

Trenera mnogi smatraju duhovnim i svakim drugim ocem fudbalskog kolektiva, ali očinska uloga vrlo brzo se prometne o očuhsku, čim rezultatska kola krenu nizbrdo. Kratak je put od „Ćiro, majstore“, ili „Ćiro, legendo“, do „Ćiro, pederu“: dvije, nekad i jedna izgubljena utakmica. Ilustrativan primjer za to je Premijer liga BiH, gdje se treneri mijenjaju brže od peškira: u prosjeku im je vijek u jednom klubu desetak mečeva, a ako su dobri onda i cijelu sezonu.

Ali, nije svugdje u svijetu tako, ima i drugačijih primjera. Došlo je doba u kojem su pojedini treneri veće zvijezde od svojih igrača. Ćiro Blažević jedinstvena je pojava u našem životu. Jedinstvena jer je u javni prostor jedne po svemu gubitničke zemlje nakratko unio uspjeh, i to onaj koji je rezultat rada, reda i – zašto da ne – dobrog marketinga.

Ćiro obožava publicitet i podnosi ga prirodno. Zna da je šarmantan i to koristi do granica zloupotrebe. On je uspjeh tradicionalno koristio da bi malo prekoračio liniju dopuštenog. Poslije svake nove pobjede imao je običaj pustiti u eter, pred milionskim auditorijem, poneku opaku psovku. Je*eš mu majku, sine, bili smo bolji.

Prvi je trener koji je jednu bezidejnu ekipu natjerao da gine na terenu. Srce je važnije od taktike. Mi smo inače poznati po tome što ponekad, ali samo ponekad, koristimo taj slavni organ za ispumpavanje krvi. Kada igraju srcem, razbiju Belgiju u gostima 4:2. Kada četiri dana kasnije, protiv iste Belgije, sada na svom terenu, igraju taktički, umjesto srcem, i s igračem više, jedva izvuku 2:1.  Čak ni Ćiro nema recept protiv psihološkog pritiska. A nije baš da ne zna kako se gradi autoritet, razbijao je lažne Rolexe ružeći tim koji na poluvremenu gubi, a kada igrači postignu zgoditak, trče prema njemu. Od mnogih trenera u svijetu mogu se učiti strategija i taktika nogometa, a kako se vode ljudi, tu se zaista ima šta naučiti od gospodina koji je svojevremno bio prepoznatljiv po bijelom šalu. Ali to mu nikada nije bio jedini znak raspoznavanja. Ćiro je endemski starac u svjetskim razmjerama. Malo ljudi u osmoj deceniji može optrčati stadion a da se ne zadiše i malo staraca to radi dok im skandira pun stadion. Starost po pravilu izgleda radikalno drukčije: ljudi svoje živote završavaju skrajnuti, tijela rastočenog od bolesti i duga trajanja, usamljeni i odbačeni. Takva je, da prostite, ljudska sudbina. Ćiro je iskočio iz sudbine, što ne treba nikog da zavarava, jer to nikad neće postati sistem, opća priča, nego je kuriozitet vrijedan pamćenja. Imao je nedavno skraćenu turneju po njemu važnim toponimima Bosne i Hercegovine i mogao se uvjeriti u ono što je svakako znao – da nije zaboravljen i da ga ovdje i dalje vole. Početkom godine objavio je da mu se bliži kraj, ispozdravljao se sa svima i onda ladno nastavio da daje intervjue, putuje, komentira velike utakmice i poznate igrače. Taj spektakularni javni oproštaj vjerovatno je još jedan Ćirin propagandni trik: očekujemo da nam svojim komentarima ukrasi makar još dva, tri svjetska prvenstva, bez toga ga ne puštamo.

About The Author