DNEVNIK JEDNOG PENZIONERA: Naučimo živjeti s virusima

Penzioneri su najlojalniji građani. Prvi plaćaju račune za struju, vodu, smeće, prvi izlaze na izbore. Prvi i često jedini javljaju se radiju i televizijama. A onda je došao virus…

DNEVNIK JEDNOG PENZIONERA: Naučimo živjeti s virusima
Foto: CIN

 

Kad su uvodili vanredne mjere, mi koji smo u ličnim dokumentima obilježeni kao osobe 65+ bili smo prvi na udaru. Nisam zaboravio, i djeca do 18, ali nije o njima riječ (čuj, djeca sa 16 ili 17 i po godina?!).

Zatvorili nas u kuće i stanove, bez izuzetka i bez prava na izlazak. Pardon, ne sve. Nisu one za koje zakon o obaveznom penzionisanju sa navršenih 65 godina ne važi. Koji rade, ili imaju političke mandate i privilegije.

Rekli su, to je u vašem interesu. U interesu izolovanih. Neki od ovih 65+ su se bunili među svojim ukućanima i u porodici; drugi su se javljali u otvorene programe radija i televizija i negodovali. I kad se protive i dižu glas, u njima nema revolucije. Ako i spomenu revoluciju, misle na neku prošlu. Davnu.

Ali, dobro, kad je već tako… Nekako smo se pomirili i s time. Penzioneri su najlojalniji građani. Prvi su na šalterima banke kad penzije stižu; prvi plaćaju račune za struju, vodu, smeće… Prvi izlaze na izbore. Prvi i često jedini se javljaju radiju i televizijama.

Zašto penzioneri negoduju

Penzioneri ne vole promjene. Dakako, ne vole negativne promjene; pozitivnih svakako jedva i da ima. Ne vole kad im kasni penzija dan ili dva; ne vole kad im obećaju povećanje penzija od aprila a onda ih iznevjere i kažu: vidite, bila je korona; nismo mi krivi. Ne vole ni kad im aprilsku penziju uplate u utorak u banke a izlazak iz kuće dozvole u srijedu.

Bila korona, sad je aktuelna ekonomska kriza. Ove godine nisu upitne penzije. Ali dogodine, kažu oni koji odlučuju, ko zna…

U strahu sve prolazi. Sve se prihvata bez otpora. I novi strahovi i nove brige. S nešto razočarenja. Generacije 65+ su najposlušnije. Izolacija? Mora se, opasno je. Iznevjereno obećanje, razumljivo. Kriza je. Penzioneri imaju najviše razumijevanja i kad treba i kad ne treba.

Šta rade penzioneri u izolaciji? Čitaju knjige koje nisu stigli pročitati onda kad su ih kupovali i redali po regalima? Ne čita većina. Nekima je vid oslabio; drugima se naočale izgrebale; treći nemaju kad… Malo se zabavljaju oko baštica, ako su te sreće da ih imaju; malo oko cvijeća po prozorima i balkonima. Sa djecom i unucima ne smiju da se viđaju. Najviše vremena provode uz televizije: jutarnji program, vanredne vijesti, press-konferencije, redovne vijesti, pa onda svi dnevnici, otvoreni programi… Samo je sport nedostajao, ali evo se i on vraća.

I onda vlast odluči – nema više izolacije. Ukinulo je. Kako, zašto, odjednom? Život se mijenja iz temelja: možeš izaći kad hoćeš. Ali kako sad zaboraviti strahove i neke nove običaje stečene u ovih dva – dva i po mjeseca? U anketama na ulicama kad ih reporteri upitaju, penzioneri jedini negoduju: „možda je ovo bilo prerano“; „trebalo je ostaviti makar policijski sat“; „bojim se da nam se ne vrati epidemija“…

Kad im jednom usadiš strah, zmiju, ni guštera ne vole da vide.

Pomjeri se, slab ti je signal

Jesu penzioneri tokom izolacije najviše vremena provodili ispred tv ekrana, jesu „upratili“ sve press-konferencije. Ne vjerujem da su propustili ijednu makar štabovi i stožeri svako malo mijenjali termine. I zapamtili sve epidemiologe, infektologe, biomedicinare i druge za koje nikad ranije nisu ni čuli. I ove naše u Bosni i Hercegovini, kao i one u Srbiji i Hrvatskoj. „Vidi ti kako to Hrvati dobro kontroliraju dok se ovi u Srbiji uvaljuju“. „Prvo su se zabavljali i ismijavali koronu, a onda i vojsku izveli na ulice s dugim cijevima…“

Jesu se penzioneri vratili povrtlarstvu i cvjećarstvu i nagledali svih mogućih televizija, ali to nije sve. Generacije 65+ su u izolaciji otkrile jedan novi svijet.

Svi su, gotovo bez izuzetka, i prije ove napasti imali mobilne telefone. Kupovali dok su radili, ili dobili na poklon od djece. Neki i od rodbine u dijaspori, drugi na ispraćaju u penziju. I svima su mobilni bili samo – telefoni. Što se ne javljaš; kako si; šta ima… Za kratke razgovore, u svakoj prilici, da se ne potroši previše impulsa.

Onda im se otkrio internet i prije korone. I mogući jeftini razgovori. Besplatni, takorekuć. Internet im došao kao plus uz kablovsku. Nije puno a možeš pričati sa cijelim svijetom. Viber i Imo; WhatsApp, istina, nešto kasni; tek na vidiku i Signal. Ipak, vjernost prvoj ljubavi, Viberu, ne zaboravlja se. Nema danas penzionera koji ne zove na Viber.

Halo, ja tebe dobro čujem, kako ti ne čuješ mene? Možda ti je slab signal? Pomjeri se malo… Evo ja ću otići u drugu sobu. Je li sada bolje?

Živjeti s obje vrste virusa

Penzioneri ne vole promjene. Osim jedne. Internet. Izolacija im je otvorila novi svijet i zatvorila stari. Mobilni telefon postao je više od telefona. Generacije 65+ nekad su bile najvjerniji pretplatnici i kupci novina. Danas ih ne kupuju; nemaju ni vremena a ni para za njih. Davno su prestali i knjige kupovati. Sada su sve dobili kao na dlanu. Na telefonu.

Svi portali i svi mediji su tu. Nema portala danas kojem generacije 65+ nisu povećale vidljivost i broj klikova. Šta povećale, udvostručile. Ništa se ne propušta. Ko sam nije našao, dobio je link od drugog. I trećeg, i četvrtog… I kad ne znaju engleski, znaju šta je to forward i uporno prosljeđuju na deset, pa još na deset adresa. I više puta, koliko god imaju upisanih imena.

Nisu nam dovoljni ni portali i provjerljive informacije koje se tu nalaze. Facebook je otvorio nove prostore nepreglednih informacija, i privatnih i onih koje „drugi kriju“, a dobri „stari“ Viber omogućio njihovo prenošenje i do onih koji čuvaju svoju privatnost i ne žele izlazak na javnu scenu na FB. I tako na mobilnom stižu poruka za porukom, sve tajne koje „duboka država“ kuje, sva upozorenja o čipovanju koje se sprema i o 5G mreži koja samo što nas nije porobila… Kad pošiljaoce upitaju odakle im to, najčešći odgovor je: „Dobio i proslijedio“. Stižu nove i nove teorije zavjere, novi linkovi, a s njima i virusi. Ne korone; digitalni.

Novo doba i novi izazovi. Valja se i generacijama 65+ naučiti živjeti s virusima.

About The Author