Slučaj djevojčice iz Bosanskog Petrovca, koja nije mogla ići na ekskurziju s vršnjacima, potresao je bosanskohercegovačku javnost. Ali i otvorio uvijek bolno pitanje diskriminacije osoba s invaliditetom

Bosanci i Hercegovci su moralni ljudi s visokim etičkim principima. Oni ne trpe nepravdu i bore se za prava obespravljenih. Ukazuju na anomalije u našem društvu.

Osim u situaciji kada im se žuri na more.

Amina Mušanović, djevojčica s invaliditetom, nije otišla na jednodnevni izlet na more. Amininu majku Edinu Mušanović ljudi iz turističke agencije „Kavaz“ iz Bosanskog Petrovca obavijestili su prije polaska da njena djevojčica ne može putovati njihovim prevozom. Navodno, putnici turističke agencije „Kavaz“ su se pobunili. S obzirom na Aminin invaliditet, postoji velika mogućnost da će vozač autobusa morati napraviti više pauza nego što je planirano, što će u konačnici dovesti do kašnjenja na predviđenu turističku destinaciju.

Kratki je to sažetak dešavanja koje je Aminina majka objelodanila na svom Facebook profilu. Važno je napomenuti da je agencija „Kavaz“ nakon medijskog pritiska i reakcije Edine Mušanović uputila izvinjenje njihovoj porodici te ponudila poseban prevoz za Aminu.

Naravno, primjer djevojčice Amine nije jedini slučaj diskriminacije osoba s invaliditetom u Bosni i Hercegovini. Pored pojedinačnih svakodnevnih primjera poput parkiranja novog BMW-a na njihovo parking mjesto ili nedopuštanja prava prvenstva u redovima za ovjeru zdravstvenih legitimacija, važno je napomenuti da naša država već duži niz godina sistemski diskriminiše osobe s invaliditetom.

Tako se u sistemu zdravstvene zaštite takve osobe diskriminišu na osnovu okolnosti, odnosno uzroka koji su doveli do invaliditeta. Zbog takvih zakonskih odredbi dolazimo u apsurdnu situaciju da  dva čovjeka s identičnim stepenom invaliditeta ostvaruju različita prava, u zavisnosti od toga da li je invaliditet nastao kao posljedica ranjavanja u ratu ili su nekome noge amputirane nakon rata. Ovakva praksa je u potpunoj suprotnosti sa Zakonom o zabrani diskriminacije BiH, UN-ovom Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom te stotinama drugih dokumenata usvojenih u BiH.

Nema preciznih podataka

Iako precizni podaci ne postoje, prema procjenama nevladinih organizacija i Agencije za statistiku BiH, u našoj državi živi oko 270.000 osoba s invaliditetom koje su po zakonskoj regulativi raspoređene u tri kategorije: ratni vojni invalidi, civilne žrtve rata i neratni invalidi.

Od stepena invaliditeta kao i spomenutih kategorija zavise i visine novčane pomoći, lične invalidnine, ortopedskog dodatka i sl. Novčana primanja neratnih u odnosu na ratne vojne invalide u oba entiteta mogu biti i nekoliko puta manja. S ciljem uklanjanja diskriminacije po osnovu uzroka invalidnosti, Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH pripremilo je Prednacrt zakona o jedinstvenim načelima i okviru materijalne podrške lica s invaliditetom u FBiH, koji je planiran u Programu rada Vlade FBiH za 2018. godinu. Ovim zakonom sve osobe s invaliditetom bile bi svrstane u pet ravnopravnih kategorija, s tim da bi svi imali istu osnovicu za obračun naknade i iste beneficije.

Pitanje izdvajanja novčane pomoći samo je jedan aspekt problema s kojim se susreću osobe s invaliditetom u BiH. U najrazvijenijem dijelu BiH, Kantonu Sarajevo, 22.000 osoba s invaliditetom svakodnevno se suočava s kršenjem osnovnih ljudskih prava.

U usvojenom Akcionom planu za unapređenje prava i položaja osoba s invaliditetom KS za period 2018–2021. definisan je niz problema koje treba riješiti. Od kretanja ulicama koje im je onemogućeno zbog fizičkih barijera, otežanog pristupa obrazovnim institucijama, bavljenja sportom kao i učešća u politici. U tom kontekstu treba naglasiti da u Sarajevskom kantonu još uvijek ne postoji adekvatan i pristupačan javni prevoz za osobe s invaliditetom. Pa tako ljudi u kolicima ne mogu ući u tramvaj, trolejbus, većinu autobusa ili na Trebevićku žičaru. Nažalost, pored neprilagođenosti gradskog saobraćaja, u invalidskim kolicima nije moguće ući u Narodno pozorište ili Zemaljski muzej.

Minimalan napredak

Primjera barijera u kretanju je bezbroj, kao i strategija, istraživanja i preporuka vlastima u BiH koje se odnose na unapređenje života osoba s invaliditetom. Međutim, napredak je minimalan. U tom kontekstu možemo posmatrati i zapošljavanje osoba s invaliditetom kao najefikasniji oblik inkluzije u društvo.

Prema informacijama iz medija, preko Federalnog fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom od 2015. do 2017. godine zaposleno je oko 2.300 osoba, a za tekuću godinu planirano je zapošljavanje njih najmanje 800. Međutim, zapošljavanje preko Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom  obilježeno je korupcijskim aferama. Prema pisanju magazina Žurnal, u tri godine rada ove institucije potrošeno je 50 miliona KM budžetskog novca. Na tržištu rada situacija je još teža. Naći posao osobama sa stepenom invaliditeta gotovo je nemoguća misija. Na tu činjenicu upozorava niz organizacija i udruženja invalida u BiH.

U takvom ambijentu u kojem se institucije deklarativno zalažu za poboljšanje položaja invalida i to najčešće u periodu izbornih kampanja, ne treba nas čuditi činjenica da se invalidi nalaze na samim marginama našeg društva. U državi u kojoj je diskriminacija na nacionalnoj, vjerskoj ili regionalnoj osnovi sastavni dio života, informacija da je Amini Mušanović, djevojčici s invaliditetom, otkazan odlazak na more ne može nas iznenaditi.

Nažalost, društvena empatija u Bosni i Hercegovini prisutna je u najvećoj mjeri na društvenim mrežama. Jedan like i povremeni share dovoljni su da zadovolje potrebu za suosjećanjem. Kada se browseri zatvore, Amina i hiljade ljudi sa sličnim problemima nam smetaju. Ipak, žurimo na more.