Među filmove koji su obilježili devedesete zasigurno spada i legendarni neo-western Desperado Roberta Rodrigueza, drugi film iz njegove takozvane Meksičke ili Mariachi trilogije. Ova neuobičajena trilogija započela je 1993. godine sa niskobudžetnim filmom El Mariachi, koji je snimljen za svega sedam hiljada dolara, završila je deset godina kasnije sa holivudski produciranim Bilo jednom u Meksiku, ali definitivno najupečatljiviji od tri dijela trilogije je upravo kultni Desperado sa Antoniom Banderasom i Salmom Hayek u ulogama koje će im karijere lansirati u nebesa.

U tom filmu Banderas u ulozi očajnog odmetnika traži osvetu protiv vođe narkokartela koji je ubio ženu koju je volio. Osvetnički pohod pun je fantastičnih scena pucnjave, duhovitih dijaloga i raketa koje se ispaljuju iz kofera za gitaru, a u njemu se El Mariachi (Banderas) uspije i spanđati sa Carolinom (Hayek), djevojkom koja radi za narkobosa. Ovo u suštini i nije neki problem za ljubitelje vrućih scena i latinoameričke golotinje, ali, prema velikom broju kritičara, taj detalj u potpunosti kompromitira desperadov osvetnički pohod i baca mrlju na plemeniti motiv osvete neprežaljene drage.

Poznato je da cilj opravdava sredstva, ali teško da se čista ljubav može osvetiti spomenutim spanđavanjem sa frajlama bliskim krugovima kojima spremate osvetu ili da se, recimo, država može povesti u vladavinu prava gaženjem njenog ustava i flagrantnom segregacijom dijela njenih građana. No, čini se kako je od oktobra prošle godine visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt u svojim nastojanjima da oktroira Vladu Federacije BiH po volji jedne stran(k)e desperatniji nego što bi to bio ikakav Rodriguezov desperado.

Očajne mjere

Njegovu desperaciju ne predstavljaju igrokazi pred medijima poput onog nervoznog ispada u Goraždu ili grotesknog insistiranja da na nedavnu presicu dopusti ulaz kamermanima bez novinara. Ne, ona se ogleda u očajničkom nastojanju da provede očajne mjere koje bi predstavljale suštinski i dugoročno nepopravljivi udar na mladu bh. demokratiju, uključujući već spomenuto gaženje njenog ustava i uvođenje faktičke segregacije, s čim – kako se čini – niko na političkoj sceni Federacije BiH nema problem na principijelnoj razini.

To pokazuje već i sama činjenica kako su sa lakoćom bh. političari i dobar dio medija prihvatili termin „kratkoročne izmjene ustava“ kao da je u pitanju postavljanje rezervnog točka koji treba izdržati do prvog autoservisa. Ono što se od oktobra javno priželjkivalo od strane velikog broja stranaka zainteresiranih za ulazak u vlast nije nikakva „kratkoročna izmjena ustava“, nego njegova „jednokratna suspenzija“, što bi se i u demokratijama slabije razvijenim od naše nazivalo pravim imenom – „puč“.

Bosna i Hercegovina je mlada demokratija i takvo poigravanje sa bilo kojim od ustava u njoj nanio bi nepopravljivu štetu, ako ni zbog čeg drugog onda zbog iskustva koje uči da svaki korak unazad u političkoj kulturi ove zemlje nikad ne ostane incident, nego se ubrzo pretvori u pravilo. Kad se jednom pristupi ovakvim dunđerskim zahvatima na ustavu, samo je pitanje vremena kad će oni postati nešto općeprihvatljivo i sa čim se unaprijed računa. Ali, to je već nivo razmišljanja na kojem naše stranke ne funkcioniraju i do kojeg im nije stalo. One funkcioniraju na onom principu po kojem primitivna plemena definiraju dobro i zlo: „Zlo je kad susjedno pleme ukrade našu ovcu, a dobro je kad mi ukrademo njihovu“, te stoga bez problema prihvataju i drugu Schmidtovu očajnu mjeru, a to je segregacija.

U javnosti se od političkih stranaka koje predstavnici međunarodne zajednice u BiH sada već transparentno pokušavaju izbaciti iz vlasti, dakle od amalgama Stranke demokratske akcije i Demokratske fronte koje politički protivnici oslovljavaju sarkastičnom skraćenicom „SDfA“, počesto moglo čuti kako famozni potez Christiana Schmidta iz izborne noći predstavlja „aparthejd“. Iako je patetična samoviktimizacija nezaobilazan element u našoj političkoj komunikaciji, čak i u našim okvirima je poređenje sa sveopćom segregacijom kakvoj su bili izloženi južnoafrički nebijelci malo pretjerano i ne odgovara stvarnim razmjerima diskriminacije koju je legalizirao visoki predstavnik.

Pravi čin segregacije

Dio problema je u tome što „SDfA“ taj aparthejd doživljava i predstavlja isključivo kroz zabranu učešća njihovim strankama u formiranju vlasti i nije u stanju držati fokus na pravom problemu, a to je faktičko anuliranje glasova ljudi koji su iskoristili svoje biračko pravo. To je pravi čin segregacije kojem je posvećeno nedovoljno pažnje i gdje je u silnoj buci oko stranaka i njihovog prava na (ne)formiranje vlasti potpuno sklonjen u stranu problem namjerne diskriminacije jasno definiranog segmenta glasača u entitetu Federacija BiH.

Naime, kao zdravo za gotovo se prihvatila činjenica kako je nečuvenom (a sada već izgledno i očajno kontraproduktivnom) odlukom da u izbornoj noći promijeni pravila Christian Schmidt „nišanio“ na SDA i DF. Ali, sve što je uslijedilo potom svelo se ili na – kako se čak i u medijima koji sebe shvataju ozbiljno naziva –  „kmečanje“ SDA i DF-a radi mogućeg izbacivanja iz vlasti ili likovanje njihovih oponenata zbog izglednog izlaska u vlast zbog kojeg im je Schmidtovo interveniranje opravdano ili čak poželjno.

U stvarnosti, imamo preko tri stotine hiljada prevarenih ljudi koji su drugog oktobra mislili da imaju pravo glasa i nisu bili svjesni kako svoj glas „bacaju“ na stranke kojima neće biti dopušteno da učestvuju u formiranju vlasti. Šta god mi mislili o tim strankama, to nimalo ne mijenja činjenicu da je riječ o prevari birača sa predumišljajem i da je najveću izbornu prevaru u historiji počinio OHR na čelu sa Christianom Schmidtom.

Historijat relacija OHR-a i bh. političkih stranaka pamti brojna sankcioniranja i discipliniranja. Bilo je tu smjena i oduzimanja mandata, zabrana političkog djelovanja stranačkim funkcionerima, brisanja kandidata sa izbornih lista, novčanog kažnjavanja i blokiranih računa – svačega što je određenim strankama otežavalo političko djelovanje. Teško da bi iko mogao prigovoriti da se za takvim mjerama posegnulo i ovoga puta pa da se, recimo, u borbi protiv korupcije i kriminala kojim SDA nesumnjivo obiluje posegnulo za zabranom kandidiranja cijelog prvog ešalona kadrova ove stranke, brutalnim finansijskim kaznama ili smjenama kompromitiranih kadrova za koje vjerovatno i njihove rođene majke teško da mogu pronaći riječi opravdanja.

Umjesto da sankcije budu usmjerene direktno prema političarima, oni su kažnjeni posredno preko glasača kojima nije ostavljena šansa da svoj glas drugog oktobra daju nekom kome će biti dopušteno da ih predstavlja. U momentu kad su ti glasači pošli na biralište, oni nisu znali da će njihovi listići biti de facto nevažeći, ali Christian Schmidt jeste, i to njegovu odluku čini najvećom izbornom prevarom u historiji naše demokratije, a svjesno ostavljanje tačno određene skupine birača samo sa virtualnim pravom glasa bez praktične vrijednosti – segregacijom.

Jasno je kako je javnost u BiH s razlogom galvanizirana i polarizirana, potpuno je razumljivo i opravdano i to što veliki dio javnosti želi vidjeti SDA pobijeđenu i poniženu, i to što drugi u Trojki/Osmorki vide paradigmu promjene, jasno je da veliki broj glasova u javnom prostoru govori iz perspektive gubljenja privilegija, razumljivo je da postoje i oni koji su zainteresirani za pozicije i privilegije koje bi im vlast donijela. Sve je to dio političkog folklora, ali postoji i neka principijelna razina ispod koje se ne ide, a to je, sudeći po izjavama datim posljednjih dana, sve jasnije i čelnicima većine relevantnih stranaka uključenih u proces.

Stoga, i u životu i u politici potpuno su razumljivi i volja za pobjedom, i motiv osvete, i želja za ostvarenje svojih ciljeva i ideja, ali bilo da film režira Robert Rodriguez ili međunarodna zajednica, bitno je da glavni junaci u njemu zadrže svoje principe i ne kompromitiraju ideje na kojima se njihova priča zasniva. Nažalost, od oktobra naovamo vidjeli smo koliko su te ideje i principi bitni, i koliko god da neko navija za jednu ili drugu stranu u trenutnoj političkoj borbi, prilično je izvjesno kako bi se svaka od tih strana u suprotnoj ulozi ponašala onako kako se sada u njoj ponaša ona njoj opozitna. Pobjeda po cijenu odustajanja od svojih principa i ideala je uvijek preskupa i dugoročno neisplativa, a i ako čovjek može imati razumijevanja za nekog kome se to desi sa Salmom Hayek, teško da isto vrijedi za Christiana Schmidta.