Pred nama nije jedna promjena, nego prava kaskada društvenih mijena koje će tektonski oblikovati države, društva, pojedince i tržišta rada

Kada je razvoj parnog stroja doveo do Industrijske revolucije u 19. stoljeću, dogodile su se mnoge socio-ekonomske promjene čiji se utjecaj i dan-danas proučava, naročito s aspekta ekonomije. Wattova parna mašina, patentirana 1769. godine, i razvoj nauke, u kombinaciji s kolonijalnim osvajanjima, učinili su Veliku Britaniju u doba kraljice Viktorije praktično najmoćnijom državom na svijetu. Naučni razvoj i otkrića potakli su tehnološki i industrijski razvoj, koji je, opet, iznova potakao razvoj nauke u međusobnoj pozitivnoj sprezi. Parne mašine su zamijenile ljude u mnogim poslovima, a manufakture su ustupile mjesto industrijskoj proizvodnji. Fizički radnici su i dalje bili potrebni, ali s upotrebom mašina, ova klasa ljudi je postala još siromašnija i obespravljenija. Uzdiže se nova klasa ljudi – industrijalci i bankari, oni koji su se bolje snašli u pomaku vremena i poplavi novih ideja i procesa. Ovaj pomak u razvoju civilizacije istovremeno je bio i potreban korak za stvaranje kapitalističkih društvenih odnosa.

Tehnološka revolucija

Mi živimo u još jednoj eri velikih promjena: čovječanstvo je, za one koji to još nisu primijetili, ušlo u tehnološku revoluciju i svi oni rođeni nakon 1980. predstavljaju pokoljenja “silicijskog naraštaja”, u koji spadaju “milenijumska generacija”, “generacija Z” i oni koji će se roditi nakon njih. To su one generacije koje su od malih nogu bile okružene tehnikom, pogotovo kompjuterskom. Naravno, to ne znači da su oni rođeni prije digitalno nekompetentni, čak naprotiv – pripadnici “baby-boom” i “X” generacija pokazali su zavidan stepen digitalne inteligencije u prilagođavanju nečemu što nije postojalo kada su se rodili.

Ali, revolucija razvoja vještačke inteligencije i digitalnog univerzuma će, neupitno, izmijeniti sve pore ljudskog djelovanja i način na koji shvatamo rad. IT stručnjaci postaju dijelom rastuće “white collar” klase, kao i svi oni koji koriste plodove nove revolucije za zaradu. U budućnosti ćemo imati poslove za koje danas ne znamo ni da postoje, jer nova poslovna klima kreira nove socijalne i ekonomske mogućnosti – ko ih shvati i iskoristi na vrijeme. No, da li će nova tehnološka revolucija, intenzivnija nego bilo šta drugo što se dogodilo u toku razvoja ljudske civilizacije, dovesti do gubitka posla za milione ljudi, stvoriti klasu bespomoćnih i nepotrebnih ljudi koji se nisu snašli u novim odnosima? Da li ova revolucija može kreirati novi tip socijalnog ustrojstva ili nove revolucije?

Da bi dali projekcije koje su približne odgovorima na ova pitanja, Pew Research Center iz Washingtona je 2014. sproveo anketu među 1.900 ekonomskih stručnjaka. Tada je 48% njih smatralo da će doći do velike nezaposlenosti jer će roboti i kompjuteri zauzeti određena radna mjesta. Drugih 52% smatra da do toga ipak neće doći jer, premda će mašine zauzeti radna mjesta, i dalje će biti potrebni ljudi koji će tim mašinama upravljati i programirati ih. Ipak, posao jednog programera koji može upravljati desetinama i stotinama robota i kompjutera je samo jedno radno mjesto. Na drugoj strani tasa nalaze se radnici na traci, službenici i birokrate koji gube radna mjesta.

Brza reakcija

U prilog tome kako vještačka inteligencija može pomoći u različitim sferama, ali i napraviti problem, možemo navesti primjer časopisa Los Angeles Times. Ove dnevne novine postoje od 1881. godine, ali su, kao i svi drugi časopisi koji su preživjeli do danas, prešle na digitalno izdanje. Ništa čudno, s obzirom na to da su i domaći mediji uspostavili svoje portale. Međutim, Los Angeles Times nisu bez razloga četvrte najpopularnije dnevne novine u SAD-u: čitanost mogu zahvaliti sposobnosti brze reakcije na informacije, a to, u ovom svijetu buke podataka, znači posjedovati dobar sistem upravljanja informacijama. Šta je to omogućilo LA Timesu da kotira ovako visoko? Godine 2014., LA Times je potukao sve rivale kada je trebalo izvještavati o zemljotresima, koristeći algoritam koji je pretvarao izvještaje Američkog geološkog zavoda (US Geological Survey) u vijesti i to u roku od samo nekoliko minuta.

No, bez ljudske kontrole i provjere, današnji oblici vještačke inteligencije ipak nisu svemoćni: u junu 2017. godine, ovaj algoritam je stvorio vijest o potresu magnitude 6,8 stepeni (IX stepeni po Mercallijevoj skali) u području Santa Barbare. Cijeli svijet je potresla ova vijest – osim stanovnika Santa Barbare. Naime, ovo je bila vijest o razornom potresu koji je pogodio ovo područje 29. juna 1925. godine, a izvještaj na stranici Američkog geološkog zavoda bio je sjećanje na ovaj zemljotres. Algoritam nije mogao razlikovati kontekste, nego je samo reagovao na ključne riječi te je tako, nehotice, objavljena lažna vijest. Uredništvo Los Angeles Timesa se izvinilo publici i povuklo ovu vijest.

Dakle, današnji oblici vještačke inteligencije nisu još relevantni kao krajnja instanca donošenja odluka jer nisu u stanju razumjeti kontekst. Međutim, teza da će razvoj naprednih tehnologija stvoriti klasu bespotrebnih ljudskih bića ima svoju utemeljenost. Yuval Noah Harari, proslavljeni pisac, autor knjiga Sapiens: Kratka istorija čovječanstva i Homo Deus: Kratka istorija sutrašnjice, u nekoliko svojih eseja objašnjava kako nije nemoguće da se razviju i takvi algoritmi koji će moći učiti, komunicirati sa nama, razumjeti emocije, želje, intuiciju i kontekst.

Prema Harariju, revolucija vještačke inteligencije (“AI revolution”) neće biti samo jedan događaj nakon kojeg bi se tržište rada i sektor obrazovanja smirili, nego će se raditi o kaskadi promjena, koje će se događati brzo i intenzivno. To znači da će se u potpunosti izgubiti pojam o onome što nazivamo “posao / profesija za cijeli život”. Jednostavno, ti koncepti će postati prepotopski, fosili nekog starog vremena, a djeca koja se danas rađaju biće u haosu novih ideja. “Stvari koje budu učili u školi”, govori Harari, “biće irelevantne kada im bude 40-50 godina. Ako žele očuvati posao i razumjeti svijet, moraće stalno iznova da se prilagođavaju i to sve brže i brže.” Harari ne navodi koja će to znanja biti irelevantna za nekih 50 godina.

U oktobru prošle godine, Američki ured za statistiku objavljuje procjene prema kojim će do 2026. godine, zbog automatizacije, posao izgubiti desetine hiljada radnika, ali i procjenu da će se otvoriti nova radna mjesta u oblasti programiranja. Slične su i procjene istraživanja Instituta McKinsey Global: zbog razvoja vještačke inteligencije i robota, bez posla bi moglo ostati 800 miliona ljudi do 2030. godine. Ovo istraživanje je pokrilo 43 zemlje i oko 800 profesija. Svaka treća osoba u razvijenim zemljama će biti pogođena ovom promjenom. Dobra vijest je to da će do tada biti stvoreni novi poslovi i ovi ljudi će se moći prekvalificirati za nove profesije.

Prema izvještaju Davida Autora i Davida Dorna, ekonomskih analitičara sa Massachusetts Institute of Technology (MIT), kompjuterizacija je već danas dovela do toga da nestaju srednje plaćena radna mjesta, odnosno ta se mjesta najviše zamjenjuju digitalnim uređajima. U isto vrijeme, raste broj ljudi zaposlenih u spektru nisko i visoko plaćenih profesija. Kako bi ovo kvantificirali, razvili su jedan novi parametar, “indeks intenziteta rutinskog zadatka” – RTI, prema engleskom “routine task intensity”. Što je RTI neke profesije veći, manja je potreba za manuelnim radom i apstraktnim mišljenjem kako bi se obavio zadatak.

Ipak, ponekad dobitnici i gubitnici nisu oni na koje bismo prvo pomislili. U klinikama, automatizacija i vještačka inteligencija veća su prijetnja doktorima nego sestrama. U nekim specijalizacijama se dešava da su ljekari fokusirani na procesuiranje i analizu podataka kako bi zaključili dijagnozu, dok medicinske sestre moraju raditi više “po instinktu” i kontekstualno te imati razvijenu emotivnu inteligenciju, što je za vještačku inteligenciju još uvijek nemoguća misija. Medicinska sestra treba znati i dati injekciju i smiriti pacijenta, pogotovo ako se radi o djeci. Možda ćemo u budućnosti imati digitalnog porodičnog ljekara koji će procesuirati simptome i donositi dijagnoze s većim stepenom sigurnosti i tačnosti, koji će moći tretirati više ljudi, ali će medicinske sestre biti te koje će imati neposredni kontakt sa pacijentima. Naravno, sve ovo su još uvijek spekulacije: danas se ne možemo osloniti na Google-dijagnoze, niti svako može biti ljekar, ali je ovo tek primjer jednog od mogućih kretanja razvoja automatizacije u kojem bi poslove mogli izgubiti oni sa višom stručnom spremom, a ne oni sa srednjom.

Vožnja bez vozača

Vještačka inteligencija bi mogla promijeniti još jednu sferu ljudskog života: oko 1,25 miliona ljudi širom svijeta strada u saobraćajnim nesrećama, a 90% tih nesreća je prouzrokovano ljudskim faktorom – lošom procjenom situacije, pijanstvom i sl. Stručnjaci smatraju kako bi vožnja vođena umjetnom inteligencijom bila mnogo sigurnija. I to je jedan od primjera gdje bi ljudi mogli biti zamijenjeni robotima i vještačkom inteligencijom, naravno, ukoliko ideja u potpunosti zaživi, pošto postoje i ljudi koji jednostavno uživaju u upravljanju vozilom, ali i ljudi koji ne bi pristali da se voze autobusom bez vozača.

Međutim, vojska je mjesto u kojem nove tehnologije obično prve zažive. Vojnici su stavka koja donosi mnogo ekonomskog i političkog tereta jednoj zemlji: možda će vojske budućnosti, kada već kao čovječanstvo ne možemo napustiti koncept vojske i ratovanja, biti sačinjene od male kohorte ljudskih stručnjaka, a ostalo će činiti dronovi, roboti i algoritmi.

U suštini, automatizacija i razvoj novih algoritama će okončati neke profesije, bar za ljude, ali će kreirati nove profesije koje će održavati i unapređivati tehnologiju te upravljati programima i novim strojevima. Također, to će ljudsku vrstu staviti pred mnoga iskušenja i pritiske: naša djeca će se morati brzo prilagođavati promjenama i učiti novim vještinama do kraja radnog vijeka. Ovi izazovi su veći nego izazovi nakon patentiranja parne mašine, a dovešće do većeg produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih, između onih koji su imali sreće da se rode u visokorazvijenim zemljama i onih koji nisu bili te sreće, između neoliberalnih težnji kasnog kapitalizma i želje za socijalnim reformama i većom socijalnom jednakošću.