Jedan jedini statistički podatak, gotovo neprimjetan, zagubljen među mnoštvom sličnih podataka kojima smo iz dana u dan sve više izloženi, govori o nama, našem vremenu i njemu pripadajućem stanju svijesti više no što smo sposobni shvatiti i spremni prihvatiti. Nismo mi, današnji, prvi suočeni s prijetnjom kataklizme, ljudi su oduvijek voljeli zamišljati kraj svijeta, obično pritom misleći o svojem vremenu kao posljednjem.

Pa ipak, ima nešto što nas današnje razlikuje od svih ranijih ljudi, a što naslućuje kraj smislenog postojanja naše vrste. Mi smo, naime, odustali. I to je, možda, naše najupečatljivije obilježje, digli smo ruke od svijeta. Kad nam ništa drugo o tome ne bi svjedočilo, bio bi dovoljan i ovaj jedan jedini skoro neprimijećen podatak, jedna tužna statistika koja je uspjela komprimirati svu moralnu bijedu i propast suvremenog čovjeka. Ako budućih generacija uopće bude bilo, pamtit će nas kao pasivne promatrače dekadencije koji, prvi put u povijesti, nisu imali potrebu išta učiniti da bi spriječili katastrofu. Samo su promatrali, pričat će.

Mračne posljedice

Radi se o jednoj od najmračnijih posljedica globalizacije, neprekidnom povećavanju razlike u bogatstvu između najbogatijih i najsiromašnijih. Resursi koji nam svima zajedno, kao čovječanstvu, stoje na raspolaganju, nisu neograničeni pa opet, ima ih sasvim dovoljno da nitko, niti jedan jedini čovjek ne bi smio živjeti u siromaštvu niti umrijeti od gladi. Važno je naglasiti da problem gladi nije problem nedostatka hrane, nego nedostatka novaca. Pa što kaže statistika o našem svijetu i nemoralu na koji smo svi prešutno pristali ne čineći ništa da ova neshvatljiva nepravda prestane?

Oxfam izvještava kako je prije 10 godina, 2011. godine 388 najbogatijih ljudi na svijetu u svojim rukama imalo više novaca nego polovica cjelokupne svjetske populacije zajedno. Dakle, da je više od tri milijarde najsiromašnijih ljudi na svijetu preokrenulo džepove i na hrpu stavilo sve što posjeduju, svi zajedno bi imali manje od ovih 388. Samo pet godina kasnije stanje je postalo još nepovoljnije. Tako se 2016. godine broj najbogatijih koji raspolažu natpolovičnom većinom svjetskog bogatstva još više smanjio. Te je godine samo 62 ljudi posjedovalo više od ukupnog posjeda tri i pol milijarde siromašnih. Podatak za 2021. godinu je zastrašujući. Možemo li sebi uopće predočiti da je broj ljudi koji posjeduju više od polovice ukupnog svjetskog bogatstva pao na samo osam? Ma kako se činilo nevjerojatnim, ispravno ste pročitali, zaista samo osam ljudi raspolaže većom količinom novaca nego što je ukupno bogatstvo gotovo četiri milijarde ljudi. Bešćutna je i hladna ova statistika sve do trenutka u kojem postanemo svjesni da iza brojeva stoje stvarni ljudi, jedan do drugog pred našim očima svih četiri milijarde onih kojima je njihov dio svjetskog bogatstva prevarom oduzet da bi završio u džepovima osmorice i ostatka bogatog dijela svijeta. Svaki bi od njih, što skapavaju od bolesti i gladi jer nemaju novaca kojim bi mogli kupiti lijekove i hranu, želio imati sretan i ispunjen život, zabavljati se s prijateljima, putovati svijetom, čitati knjige, slušati glazbu, školovati dijete, ući u dućan i kupiti što god mu se jede bez da mora računati koliko će dana biti gladan ako kupi bilo što osim krumpira, riže i zobene kaše ili, u još goroj varijanti, hoće li imati uopće što jesti ili će ovaj dan biti posljednji dan njegovog života.

Sreća i geografija

Koliko god smo i sami jadni, u ovoj priči o nepravednoj distribuciji svjetskog bogatstva, zapao nas je sretan geografski položaj. Ma kako zvučalo sumnjivo, zapravo živimo u bogatom dijelu svijeta pa nas povremeno, kao i sve bogataše, obuzme grižnja savjesti pomiješana sa sućuti. Da bi nam bilo lakše, uplatit ćemo ponešto na račun dobrotvorne organizacije poput UNICEF-a vjerujući da smo time bar za jedan dan produžili život nekom izgladnjelom djetetu. Ali, dragi prijatelji, ma kako naše namjere bile dobre, način na koji pomažemo je radikalno promašen. Ako zaista želimo riješiti ovaj problem, moramo razotkriti njegov izvor, a zatim ga i ukloniti. Stvar je zapravo vrlo jednostavna i lako shvatljiva. Zamislimo da nam cijev u zidu kupaonice propušta vodu uslijed čega su zid i strop natopljeni vlagom. Ako svakih nekoliko tjedana samo sastružemo plijesan i prekrijemo vlažne mrlje vodootpornim premazom, problem smo sakrili, ali ga nismo riješili te će se vlaga nastaviti skupljati i dalje. Da bismo zaista riješili problem, moramo učiniti ono što zahtijeva puno više truda, vremena i novaca, raskopati pola kupaone i zamijeniti cijev. Dok majstori rade, bit će nam neudobno, svakako neudobnije nego da smo samo okrenuli glavu i pravili se da ne vidimo mrlje na zidu. To je, međutim, potrebno ukoliko želimo postupiti ispravno. Ako zaista želimo pomoći siromašnima, moramo prestati krpati zid skupljajući jednokratnu pomoć. To je sve samo bijedna i slaba utjeha vlastitoj savjesti koja se time zavarava da je učinila nešto korisno i dobro. Izvor ovog problema, što ga treba raskopati i zamijeniti, je neoliberalni kapitalizam koji se nametnuo kao prevladavajući ekonomski model suvremenog svijeta. On stvara glad, siromaštvo, nestašicu, beskućništvo, ostavlja ljude bez posla i bez zdravstvene zaštite, ali zato u okovima cjeloživotnog dužničkog ropstva. Hajde, vrijeme je da se krene!