Drage kolegice i kolege,

U ovakvim svečanim prigodama govornici obično kažu nekoliko prikladnih floskula, od kojih se publika osjeća dobro i važno. Publika potom isprati govornika, kako to površni mediji vole napisati, „gromoglasnim aplauzom“, zbog kojeg se i on osjeća važno i dobro. Ja to danas neću učiniti, jer smatram da, iako prilika jeste takva da trebate biti ponosni jedni na druge i na ono što smo zajedno postigli u godinama koje su vas dovele do svečanog čina dodjele diploma, vrijeme u kojem živimo i trenutak u kojem se dešava vaša promocija nisu vrijeme za isprazne riječi i površna djela. Upravo suprotno – više nego ikad potrebna nam je dubina u razmišljanju, širina u viđenju stvari i smisao u aktivnostima svih nas.

U svečarskim govorima u ovakvim prilikama obično se kaže da ste danas zatvorili jedno važno poglavlje u svom životu i da ste, stekavši diplome, otvorili sebi mnoga vrata. Floskula! Ako ste današnjim činom sticanja formalnog zvanja zatvorili vrata svom obrazovanju i učenju, nije ni trebalo da upisujete studij. Učite! Uvijek i zauvijek! I baš uprkos svima onima koji su bez tog učenja i znanja došli na pozicije moći. I baš uprkos svima onima koji vam pod znanje podmeću ideologije, manipulacije i antivrijednosti. Učite da biste znali razliku između svega onoga što znanje nije i Znanja kao suštine. Ako ste studij upisivali zbog zvanja, a ne zbog znanja i ako vam je cilj bio da vam to otvori vrata sistema, institucija i društva u kojem se radi malo, a profitira puno, tek je to iluzija i promašaj. Nisu vam sva vrata otvorena, nažalost. Otvarat ćete ih sami, svojom upornošću, znanjem i vještinama, koje je potrebno stalno razvijati i nadograđivati, ali ćete sami birati mnogo toga u procesu otvaranja tih vrata – i u profesionalnom i u ljudskom smislu.

Birajte pažljivo i birajte pametno. Birajte one za koje ćete raditi i s kojima ćete raditi. Neka vam uzori u medijima ne budu oni koji nikada nisu ni usput prošli pored fakulteta koji ste vi završili, kojima su svijet i svjetonazor ograničeni predrasudama, rječnik osiromašen i pun prostote i jeftinoće, a srce i um zatvoreni. Neka vam moto ne bude: „Appearance is everything“ (još jedna floskula!) i „You only live once“. Nemojte mjeriti novinarski, PR-ovski ni životni uspjeh klikovima, lajkovima, aplauzima i pohvalama – pažljivo birajte čija vam je kritika i uputa važnija od klicanja mase. Oni kojima su mase klicale obično su završavali na smetljištu historije. Možda se živi samo jednom, možda i ne, ali svi u tom životu ostavljamo neki trag. Neka vaš bude častan, sa stavom i s principima.

Birajte one koji će biti vaši sagovornici – i u medijima i u životu. Ne samo zato što to dugujete svojoj publici, nego i zato što to dugujete sebi. Neka vam profesionalni život ne prođe u držanju mikrofona kvazi-zvijezdama sumnjivih biografija i još sumnjivijeg morala, koje su također mase ubijedile da su važne i da to trebaju biti. Trošite vrijeme na one od kojih možete čuti ono što vrijedi zapamtiti – malo ih je danas, ali ih je utoliko važnije nalaziti.

Birajte bitke koje bijete. Neka iza tog izbora stoje principi, javni interes i smisao. Kada se borite za nešto, neka to ne bude zato što je tako rekao šef, urednik ili partijski vođa. Neka to budu borbe za vrijednosti, ne za korist. Vaše kolegice i kolege u Srbiji mjesecima u istim ovakvim salama i dvoranama dižu glas protiv korumpiranog, autoritarnog, nacionalističkog režima. Na ulicama ih pristalice tog režima gaze automobilima, ali ne odustaju, jer znaju da se bore za sebe i svoju budućnost. Ta budućnost zavisi od vas (još jedna floskula!) i to je velika odgovornost.

Birajte one kojima se divite i one s kojima se poistovjećujete. Neka kriteriji tog izbora ne budu materijalni i materijalistički. Nemojte biti klonovi i jeftine kopije novobogataša, ratnih i poratnih profitera „u ugodnom društvu“ (opet floskula!) u superbrzim autima i s drugim statusnim simbolima. Nemojte trošiti svoj najvažniji resurs – vrijeme – na skrolanje njihovih reelsa i TikTokova. Pogledajte videa mladića i djevojaka iz Gaze koji, ni u vrijeme najstrašnijeg genocida ikada, ne odustaju od toga da se bore, da osiguraju da se istina čuje, da se pravo na život i slobodu ostvari, a ključna civilizacijska tekovina – mir – ne bude samo misaona imenica u njihovom dijelu svijeta. I kada je najgore i najteže, i kada najviše košta, baš tada je najvažnije imati glas i podići ga za prave vrijednosti. Da bi se to moglo, te vrijednosti treba znati i imati.

I na kraju, uz srdačne čestitke na svemu što ste do sada postigli, želim vam da kroz profesiju i kroz život idete uzdignute glave, otvorenog uma, čistog srca i britkog jezika. Neću završiti ovo obraćanje još jednom floskulom i neću vam reći da ste vi promjena koju očekujemo (jer promjene, bar smo mi to ovdje naučili, nisu uvijek promjene na bolje – naprotiv). Neću vam poželjeti ni da budete „najbolja verzija sebe“, kako to govore novi priučeni self-gurui i life-coachevi. Poslužit ću se rečenicom našeg prof. dr. Muhameda Nuhića, jednog od osnivača našeg Odsjeka, koju je rekao kada smo mi, kao prva poslijeratna generacija, upisivali ovaj isti studij: „Budite ljudi, budite profesionalci – to će biti dovoljno!“

Hvala vam i još jednom – čestitke!