HENI ERCEG: Četiri magarca apokalipse

SVIJET MEDIJA: Šta se može iščitati iz intervjua s ljudima koji su činili podzemlje devedesetih? Gdje su krenuli i kada će stati beogradski studenti? Šta mora sadržavati temeljni podsjetnik Davida Lyncha?

HENI ERCEG: Četiri magarca apokalipse
Foto: Heni Erceg

Podsjetnik na pravo novinarstvo

“Četiri magarca apokalipse” naslov je knjige s pedesetak intervjua koje je novinarka i glavna urednica Feral Tribunea Heni Erceg objavila u Feralu devedesetih i dvijetisućitih, a nedavno izdao izdavač Ex Libris iz Rijeke. “Četiri magarca apokalipse” višestruko je vrijedna i zanimljiva knjiga: kao dokument vremena u kojemu su intervjui nastali, kao svjedočanstvo njihove aktualnosti, zamrznutog političkog vremena u kojemu tavori Hrvatska; kao podsjetnik na iščezla vremena serioznog, temeljitog, obaviještenog i kritičkog novinarstva, te kao prisjećanje na moralne, intelektualne i političke autoritete koje je vlastita zemlja, ali ništa manje i cijela Europa, u posljednjih trideset godina, na vlastitu štetu, uvelike odbacila.

S autoricom intervjua Lupiga je razgovarala o knjizi, sugovornicima, političarima, prošlosti i današnjici, te o intervjuu kao novinarskom žanru.

“Nećemo dati Hrvatsku tako lako!”. To je naslov vašeg prvog intervjua u prvom broju samostalnog Ferala, s piscem Slobodanom Šnajderom. Taj je intervju sada pretisnut u vašoj knjizi. Naslov je izvučen iz ove Šnajderove izjave: “Domovina sigurno nije država. Naravno, mi nećemo dati Hrvatsku tako lako. Hrvatska nije na rasprodaju, ne može biti posvojena od nekolicine miljenika vlasti. Ona je u svakom trenutku nešto dublje i šire od političkog koncepta.” Danas, 31 godinu kasnije, recite: je li ta odlučnost, “da se Hrvatsku ne da tako lako”, polučila rezultata?

– Naravno da nije. Hrvatsku su posve preuzeli i popljačkali, kao neko feudalno gospodarstvo, kokošari koji se od početka u nju najjače zaklinju, potom su rasprodali sve što je u njoj vrijedilo, pa kad su ostala samo prirodna bogatstva, voda, obala, otoci … onda su i to pustili na tržište na kojem caruje samo mafija, dakako uvijek u sprezi s ovom ili onom hadezeovom vlašću. Narod su unizili, osim svojih rođaka, prijatelja, „netjaka“, svojih birača to jest, koji su svi ukotvljeni u neku javnu službu, pa zbog neke mizerije dušu i dalje prodaju đavlu, dajući glas HDZ-u.

Šnajderova izjava sugerira još nešto: jasan patriotizam koji izbija iz mnogih pitanja koja postavljate. U tom je smislu iznimno zanimljiv intervju s Miloradom Pupovcem. Molim vas da današnje čitatelje podsjetite na kontekst: kakav je to patriotizam bio potreban u novinama i intervjuima koje su se nepopustljivo odupirale režimu koji je samoga sebe predstavljao ultimativno patriotskim?

– Ha, patriotizam! Ukoliko pod tim podrazumijevate suprotstavljanje pogubnoj autokraciji jednog režima – u to doba Tuđmanovog koji je svim sredstvima i silama suzbijao svaki demokratski proces – ili nepristajanje na ratnu agresiju njegova brata blizanca Slobodana Miloševića. Inače, moram priznati da mi je stran pojam patriotizma. Pod tom se krinkom naime i dalje i sve luđe krvavo ratuje i ubija – izraelski predsjednik sigurno sebe smatra neupitnim patriotom dok nemilosrdno ubija civile u Palestini, a međunarodna mu zajednica uredno asistira. Tako da, sasvim mi je svejedno gdje živim, jednako volim Beograd, bez Aleksandra Vučića, podrazumijeva se, tamo su mi prijatelji, ili Sarajevo gdje su mi prijatelji, kao i Split ili Ljubljanu. Patriotizam je meni stoga istoznačnica za slobodu i antifašizam, a ne za neki, pukim slučajem nam dodijeljeni, državni teritorij. U to su ime uostalom i rađeni intervjui i čitav Feral, a s obzirom na profanost patriotizma, na činjenicu da se svaka hulja s rukom na srcu zaklinje u domovinu, a okom škica na nešto što bi se moglo ukrasti, otuđiti, ako treba nekoga i ubiti – itekako je ispravna „patriotska“ izjava Slobodana Šnajdera ili Dubravke Ugrešić da država nije isto što i domovina. A Milorad Pupovac je moj drug i prijatelj još od devedesetih, čovjek koji je doista u gadnim vremenima pokušao nemoguće – miriti dva zaraćena plemena, srpsko i hrvatsko, ali tih godina vjerovao je da Srbi, kao konstitutivni narod u tek raspadnutoj Jugoslaviji, imaju pravo na isti status i u novoj Hrvatskoj. Pa time i na teritorijalnu autonomiju tamo gdje su bili većinski narod. Ja pak malo ili ništa držim do takvih kategorija, pogotovo u to vrijeme, kada su Srbi dobrim dijelom plesali na valu propagande Miloševićevog nacionalizma. Vjerujem naime da država treba biti zajednica svih njenih građana, s istim pravima i obavezama za sve. Uostalom, nije li se taj eksperiment s „narodima i narodnostima“, umjesto građanima, pokazao i ispraznim i nerješivim za Bosnu i Hercegovinu?

Kako ste u Feralu odabirali sugovornike? Sjećate li se, primjerice, zašto je simbolički važan izbor za intervju u prvom broju pao baš na Slobodana Šnajdera?

– Sugovornike nije bilo teško odabrati, jer postojao je itekako značajan broj kritičara i opozicionara tadašnjem režimu, a Slobodan Šnajder bio je slučajan prvi, ali dobar izbor toga lipnja 1993. godine, budući da je bio među onima koji su na svojoj koži osjetili onu vrstu nacional-patriotizma koju su promovirali, a potom kao jedinu ispravnu ideju ustanovili vladajući šovinisti.

Možete li se prisjetiti što mu se bilo dogodilo?

– Da mu se ništa drugo nije dogodilo – a ostao je bez radnog mjesta – nego samo to da se njegova izvanredna drama „Hrvatski Faust“ u takozvanoj slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj nije nikada odigrala na domaćim pozornicama, bilo bi dovoljno bolno za pisca i javnog intelektualca. A Faust se u novoj Hrvatskoj odigrao nije, niti hoće, zato jer govori, bolje od svega drugoga, kako su se u gadnim vremenima – za vrijeme ustaške NDH – ponašali važni umjetnici i glumci toga doba. To jest, jedni su otišli u partizane, u „šumu“, drugi se priklonili novoj vlasti. Svaka sličnost s današnjicom, jasno, skroz je namjerna.

Intervjui uvršteni u vašu knjigu od prvog do posljednjeg su razgovori s opozicijskim figurama. Je li to zato što Feral nije mogao dobiti razgovor ni s kim iz Tuđmanove vlasti, ili zato što s njima niste htjeli razgovarati? Jeste li ikad tražili intervju od Tuđmana, i biste li ga radili da vam ga je pristao dati?

– Zanimali su nas baš ti opozicijski intelektualci i političari koji ionako jedva da su imali neki medijski prostor, jer nam je nakana bila – pokazalo se sasvim iluzorna – otporom pisanja pomoći u suzbijanju zloćudnog tumora što ga je kao državni okvir ustanovio i hranio režim Franje Tuđmana. Pogotovo nakon hrvatskog ratnog nasrtaja na BiH i svega zlokobnog što je tamo hrvatska vlast napravila, e kako bi zgrabila dio teritorija te države. Znali smo, osim toga, da se Feral čita i izvan granica Hrvatske, pa blesavo vjerovali da će takozvani međunarodni faktori spriječiti da im se u srcu Evrope stvara mala, ali opasna diktatura. A razgovori s nekim iz Tuđmanove vlasti, da vam pravo kažem, nisu me puno zanimali, jer što bi osim nacionalističkih floskula imali za reći ti ljudi? Tuđmana sam upoznala i iz razgovora s njim razaznala svu skučenost toga uma i nikako mi nije bio inspiracija za intervju.

Prisjetite se intervjua s Vaclavom Havelom: kako ste ga organizirali, gdje ste ga vodili, kakav je Havel bio sugovornik, i kakvo je bilo vrijeme u kojem ste razgovarali?

– Dogovor za intervju s Vaclavom Havelom bio je brz i jednostavan, upravo kakav je bio i sam predsjednik Češke Republike. Dapače, poručio je da će rado dati intervju upravo Feralu. Otišla sam stoga u Prag, pronašla njegovu rezidenciju na čijem ulazu nije stajala četa mrguda sa slušalicama u ušima – kao na Tuđmanovom Pantovčaku, gdje su valjda štitili Velikog Vođu od voljenog naroda – nego tek jedan čovjek koji me uveo u tu raskošnu zgradu i praznim hodnicima odveo do Havelove sobe. Nije tu bilo nikakvih savjetnika, ni rokoko interijera, samo pisac koji je, eto, postao predsjednik. Dugo smo razgovarali, nije se libio, doduše diplomatski, ali jasno kazati što misli o režimu u Hrvatskoj, o ratu u Bosni, o mirnom razlazu Češke i Slovačke, o svojim teškim opozicijskim danima. Uz nas je bio samo prevodilac, ugodno smo ćaskali i to mi je bio najdraži intervju, možda i zato jer sam ga provela u jedinstvenom okruženju, u palači koja to nije, sa šefom jedne ozbiljne, prosperitetne države koji nije dopustio da ga ponese taština i isključivost nacionalizma. Uostalom, već je i ta gomila knjiga kojom je bio okružen, odjeven jednostavno, lišen okruženja primitivne pompe i pozlate, govorila o tome kakav je Havel. A onda sam ubrala i detalj na njegovoj ruci – hipijevsku, platnenu narukvicu koja je također bila znak njegovih liberalnih uvjerenja i koje uloga predsjednika nije poništila. Konačno, Havelova izjava iz intervjua – „Samo sam slučajno Čeh“ – sažela je fantastično njegov prezir prema svakom nacionalizmu koji se pogrešno izjednačava s osjećajem patriotizma. Uglavnom, poželjela sam nemoguće – da takvog čovjeka Hrvatska dobije za predsjednika.

Intervju s Alainom Finkielkrautom izvanredan je: polemičan, ali pun uzajamnog razumijevanja i poštovanja sugovornika. Kakav vam je bio taj intervjua; je li točno da je Finkielkraut Feral smatrao preradikalnim u kritici Tuđmana?

– Priznat ću vam da mi je taj Finkielkraut užasno išao na živce, mada to naravno nisam pokazala, ali sam polemizirala zato jer sam već u ratu susretala takve likove koji dođu u neku kompliciranu državu o kojoj pojma nemaju, ali imaju spremne recepte za svaki problem. A onda još i Tuđmanovo odlikovanje kojim se zakitio. I naravno da takvi vjeruju kako je Feral bio preradikalan prema Tuđmanu. Iako moram kazati da je bio pristojan, za razliku od nekih, ne baš filozofa, ali tu negdje, bliskih Tuđmanovim idejama, koji su, barem dvojica njih, razgovor naprasno prekidali jer im se nije svidjelo pitanje.

Koja su to veleštovana gospoda bila, i što se dogodilo?

– Jedan je živ i živahan, prisutan i dalje preko svake mjere i ukusa u javnom životu, pa ga neću navoditi, a drugi je Slaven Letica, bivši Tuđmanov savjetnik.

U kakvom vam je sjećanju ostao dramatični intervju s Vladom Gotovcem nakon što ga je u predsjedničkoj kampanji 1997. godine Tomislav Brzović gotovo ubio odalamivši ga kopčom opasača po glavi. Kako je protekao taj intervju?

– Bio mi je nekako drag Vlado Gotovac, nije zaslužio onakav tretman, a kamoli fizički nasrtaj, ali to je i njemu samome pokazalo s kakvim gadovima na vlasti ima posla. Naravno, nismo se slagali u mnogo toga, naročito oko njegovog „patriotizma“ i takozvanog hrvatskog proljeća, jer sam znala da to podrazumijeva, blago rečeno, nonšalantan odnos prema Srbima u Hrvatskoj, ali sviđao mi se i njegov poseban cinizam prema Hrvatima koji, svemu usprkos, stalno glasaju za Tuđmanove nasljednike – a vjerujem da je Franjo živ, glasali bi za njega i danas. Osim toga, poštovala sam činjenicu njegovih mukotrpnih zatvorskih dana iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad je Komunistička partija radila nedopustive svinjarije trpajući u zatvor ideološke protivnike, poput Gotovca ili Dražena Budiše, Marka Veselice … A posebno je bio upečatljiv njegov gospodski potez kada je, samo dan nakon što je posve gol u fotomontaži osvanuo na Feralovoj naslovnici, došao, kao potpora feralovcima, na sudsku raspravu u predmetu „Tuđman protiv Ferala“. Jasno je dao do znanja da prezire tužbu predsjednika države protiv Feralovih novinara zbog teksta „Kosti u mikseru“, a koji se ticao Tuđmanove imbecilne ideje da, po uzoru na diktatora Franca, napravi zajedničku grobnicu za partizane i ustaše. Tako da sam s Gotovcem radila nekoliko doista ugodnih intervjua.

Kako ste vodili svoje intervjue? Jeste li bili strpljiva i nekonfliktna ili napadačka novinarka koja se ne libi povisiti ton? 

– E sad, strpljiva i nekonfliktna … Nastojala sam i vjerujem uspijevala biti pristojna, ali i ne popuštati kako bi se sugovornik razgolitio, to je valjda cilj intervjua. Malo sam se znala svađati, na primjer s Draženom Budišom u nizu razgovora, jer je i on tvrd sugovornik i do kraja zadojen hrvatstvom, a opet, poznavali smo se odavno, pa smo i skretali s teme na djecu i obične probleme. Negdje sam pokušala razumjeti i njegovu zadrtost, sigurno barem dijelom uvjetovanu strogim, skoro petogodišnjim zatvorom nakon 1971. godine, prekinutim studijem, iako je bio izvanredan učenik, pa potom i teškim preživljavanjem u Splitu nakon izlaska iz zatvora, sve dok ga Stipe Šuvar, tada komunistički moćnik, nije zaposlio u Sveučilišnoj biblioteci u Zagrebu. Što naravno govori najbolje i o samom Šuvaru. I jest, „režala“ sam na neke velike Hrvate. Ili Srbe, svejedno.

Mediji često na različite načine rješavaju vječnu dilemu o tome kome dati prostor, a kome ne. U Hrvatskoj devedesetih i dvijetisućitih, pa i do danas, ta je tema najbolje materijalizirana u dilemi raditi intervju s ratnim zločincem ili ne. Treba li, po vama, ratnom zločincu, pa čak i najvećem, okorjelom ako treba, dati prostor, ali pritom napraviti častan intervju s odgovornim i pravim pitanjima, koji će čitatelju omogućiti uvid u njegovo rezoniranje? Pritom, naravno, ne mislim na apologetska laskanja, koja ne bismo smjeli ni zvati “intervjuima”.

– Mi u Feralu nismo imali dilemu kome dati prostor za intervju, sve dok je vođen na profesionalan način. Uostalom, objavili smo mučan intervju s Mirom Bajramovićem koji je između ostaloga priznao i suučesništvo u ratnom zločinu hrvatske vojske u Pakračkoj Poljani gdje su „heroji“ pobili i zakopali brojne srpske civile, a što je onda izazvalo i reakciju pravosuđa. No, mislim da ratni zločinci baš i nemaju puno pametnoga za kazati, osim ako se žele ispovjediti, rasteretiti, poput Bajramovića. Ili onoga Dražena Erdemovića u izvrsnoj knjizi Slavenke Drakulić „Oni ne bi ni mrava zgazili“. U suštini, to su uvijek posve plošni likovi s nekim lukavim mentorom u pozadini koji ih na zločin navodi, ili pak egzekutori kao produkti ogavne političke propagande. Često sam, na primjer, radila, doduše intervjue kratkog TV-formata, kao reporterka HTV-a, s Milanom Martićem, ratnim zločincem – eno ga u zatvoru u Estoniji – koji je od beznačajnog uličnog, policijskog pozornika postao veliki šef pobunjenih Srba u tadašnjoj Krajini. On bi me primao u kancelariji, u Kninu, za stolom iza kojega je na zidu bila ogromna slika Josipa Broza Tita, a on skromnim vokabularom laprdao o ugroženim pravima Srba, dok su pri tome njegovi već maltretirali i progonili susjede Hrvate. Jedva je znao sročiti par rečenica, ponavljajući „Nikad ovdje neće biti Tuđmanova Hrvatska!“, i bio užasno hvalisav, pa su ga upravo glupe TV izjave i dovele do Haškog suda i 30 godina zatvora. Hoću reći, sa zločincima nema pametnih razgovora, oni su poput lutaka koji otvaraju usta iz kojih ispada samo tama i mržnja. Čak i psihijatar Jovan Rašković, vođa pobunjenih Srba u sjeni, u razgovoru mi, u svom raskošnom kninskom stanu, nije otkrio ništa osim mantre kako su Srbi u Kninu i okolici ugroženi od Tuđmanove vlasti, ne shvaćajući da je to tek dio istine, a da je pravi krojač njihove sudbine tamo u Beogradu, to jest Slobodan Milošević. Koji ih je instrumentalizirao još godinama prije početka takozvane balvan revolucije. Ili Milan Babić, isto jedan od kninskih šefova; u razgovorima s njim činilo mi se da nije radikalan poput Martića ili pravog zločinca Ratka Mladića, u to doba komandanta kninskog korpusa. Uostalom, Babić je u zatvoru počinio samoubojstvo. Savjest? Možda. Ili Ljubiša Beara, također moj „poznanik“, jedan poluinteligent, niži oficir JNA u Kninu, od kojega se 1995. godine tražila i dobila ona hladna, birokratska pedanterija kojom je uspješno organizirao ubijanje tisuća Bošnjaka u Srebrenici, u samo nekoliko dana. Ivica Đikić o tome je napravio izvrsnu knjigu „Beara“. Svakako, priznajem, bojala sam se susreta i razgovora s tim kasnije osuđenim ratnim zločincima jer bi se u pravilu sve izrodilo u prijetnje, maltretiranja, primitivno zastrašivanje. A inicijator i strateg ukupnog zla na ovim prostorima, Slobodan Milošević, kojega sam srela nekoliko puta, u šturim me razgovorima jednostavno nazivao lažljivicom i Tuđmanovom novinarkom, a da ni na jedno pitanje nije davao odgovor. Osim neke notorne laži. Tako da, ma kako zvučalo privlačno, mislim da ratni zločinci nisu ni po čemu inspirativni, osim ukoliko je i samo zlo inspirativno. Inače se dosta bavim upravo razdobljem nacizma – trenutačno važna je knjiga “Dobrostive”, Jonathana Littella, o frustriranom nacističkom oficiru koji u zločinu sudjeluje kao u dokonom razgledanju izloga, o zaraženosti nacizmom kao patriotizmom – pa mislim da sam prilično opsežno sagledala svu plošnost uma i karaktera ratnih zločinaca.

Je li vam itko odbio dati intervju, i zašto?

– Jest, odbio me je pisac Antun Šoljan, što govori o tome kako se u grubim vremenima lako preziru i nište čak i dobra poznanstva ili prijateljstva. Šoljanova novelistika bila je, naime, moj magistarski rad, blizak mi je bio egzistencijalizam u njegovim novelama i osamljenost njegovih likova, bio mi je baš jedan od omiljenih Krugovaša, njemu se pak svidio moj rad, susretali smo se, dopisivali i vjerovala sam u njegov politički instinkt. Ali vraga, u telefonskom razgovoru i zamolbi za intervju napao me na pasja kola, užasno izvrijeđao Feral kao protudržavni medij. Zatekla me naravno ta gruba nacionalistička retorika, no, nekako vjerujem da bi se, da nije uskoro umro, Šoljan osvijestio i shvatio u kom pravcu ide Hrvatska. A kakav je prema njemu bio odnos te vlasti kojoj se priklonio, govori i njegov otužan sprovod kojemu nisu prisustvovali državni velikodostojnici te njegove Hrvatske.

U knjigu je uvršteno više od pedeset intervjua. Od njih, ako sam dobro izbrojao, samo je pet žena – i sve, paradoksalno, feministkinje. Zašto je tako?

– Ma bilo je među tom gomilom intervjua puno žena, političarki, sindikalistica … ali svi su se razgovori, kao i brojni drugi koje nisam uvrstila u knjigu, ticali isključivo dnevno-političkih događaja i znala sam da neće izdržati zub vremena i izazvati pažnju nakon 30 godina. A feministice, kažete? Teško da bi se simpatična i ratoborna Savka Dabčević Kučar mogla nazvati feministicom. Svijet njenog interesa bila je isključivo gruba politika, dakle u to doba isključivo područje muškaraca. Vesna Parun, pak, velika, možda najbolja naša pjesnikinja, zanemarena i odbačena, također se ne može nazvati feministkinjom, nego prije i jedino autentičnim boemom. Onim kakvih danas više nema. „Primala“ je u bivšoj kavani Splendid na Zrinjevcu u Zagrebu jer u svom stančiću nije imala grijanje – takav je bio odnos hadezeove vlasti prema jednoj ogromnoj pjesnikinji – okružena velikim crnim najlon kesama u kojima kao da je teglila čitav svoj život. Briljantnog uma, s vječitom čežnjom za otocima svoga porijekla – Zlarinom i Šoltom – nadasve duhovita i opora prema vlasti koju je brzo prepoznala kao opasnu i nazadnjačku, lako je pristala da za Feral piše epigrame i aforizme koji su se fantastično uklopili u Feralovu poetiku. Ali ta država ni tada, ni ikada, nije, osim sporadično, tu i tamo, na pravi način valorizirala djelo jedne istinske poetese. Zato je i naslov knjige „Četiri magarca apokalipse“ preuzet upravo iz jednog njenog sarkastičnog aforizma. Prave feministkinje pak su Slavenka Drakulić i Vesna Pusić – pogotovo Slavenka koja je o feminizmu i ženi ispisala tolike knjige – moje drage drugarice koje su i začetnice feminizma, onoga koji se bavi ozbiljnim, temeljnim ženskim pitanjima na koje bi se danas trebale osloniti nove, mlade žene. Dubravka Ugrešić i Mira Furlan posebna su priča, odvažne, samosvojne žene koje nisu pristajale ni na kakav politički diktat i koje takvu državu također nisu smatrale domovinom, pa su zbog toga, uz strašan medijski pritisak, platile izuzetno visoku cijenu. Njihove prerane smrti ogroman su gubitak za nas, njihove prijatelje, a trebale su biti i za hrvatsku akademsku i umjetničku zajednicu. Ali nisu, jer kad odu najbolji, mjesto se širom otvori za one osrednje.

Kako ocjenjujete stanje intervjua kao novinarskog žanra danas? Pada li vam na pamet intervjuist kojega gledate, slušate ili čitate zbog njega samog, a ne zbog sugovornika?

– Izgubilo se mnogo dobrih žanrova za račun površnosti, baš kao što, odlaskom Igora Mandića, nema ozbiljnih književnih kritika, nego samo međusobnih književničkih tapšanja, nema ni oštrih novinskih polemika, jer prokazivanje i laži o neistomišljenicima to svakako nisu, kao što nema ni ozbiljnih reportaža. Uglavnom, pogubilo se novinarstvo nekako na ovim prostorima, uz neke časne iznimke, a linija nezamjeranja, uz priličnu neobrazovanost, dobar su razlog da se medijima slabo vjeruje. S druge strane, možda i ne može biti drukčije u državi čiji su „vlasnici“ nametnuli društvu nevjerojatno krive vrijednosti, mahom desničarske, konzervativne, retrogradne, pa je postalo prihvatljivo da se sloboda govora ili kritičkog mišljenja smatra nekom izumrlom, mrskom disciplinom na koju smije pljunuti svaka šuša. Kad su demagogija i poltronstvo svake vrste jedini kriterij, onda naravno ni novinarstvu nije lako.

Pokušajte se vratiti u ulogu intervjuistice, pa nam kažite po dva najvažnija pitanja koja biste postavili Andreju Plenkoviću i Zoranu Milanoviću, da ih, recimo, intervjuirate ovih dana na Markovu trgu i na Pantovčaku.

– He, he, dva pitanja? Ne znam bi li me gospodin Plenković uopće mogao inspirirati za čak dva pitanja, budući da bih dobila poznatu, do zla boga dosadnu i lažnu litaniju o velebnim uspjesima njegove vlade, a koji svi, ako uopće, počivaju na donacijama Evropske unije, pa kad presuše, a hoće, tek ćemo vidjeti što nas čeka. Uz još i njegovu nepodnošljivu bahatost, kao rezultat višegodišnjeg autokratskog, koruptivnog vladanja, pa bi ga možda tek pitala misli li da je vrijeme da skupi prnje i ode, s obzirom da mu voljeni narod više ne vjeruje. Zoran Milanović je druga priča, retorički jak, načitan i bezobrazan, što ponekad nije loše, dapače, ali, ali … Vrijedilo bi ga pitati o njegovoj neselektivnoj adoraciji Tuđmana ili „ljubavi“ prema osuđenim ratnim zločincima kojima dodjeljuje nova ili vraća oduzeta odlikovanja. Otkuda mu želja da nagrađuje jednog Smiljana Reljića koji je devedesetih, kao šef tajnih službi, prisluškivao, uhodio nezavisne novinare, nas u Feralu naročito – sama sam uostalom vidjela svoj dosje 2000-ih, krcat pukim izmišljotinama o mojoj suradnji s diplomatima „stranih sila“, dakle djelatnosti rušenja režima i izdajstvu takozvane domovine – i tko mu to uopće savjetuje? Ili stidi li se što je vratio odlikovanje Branimiru Glavašu, čiji su podređeni mu manijaci „problem“ srpskih civila rješavali najodvratnijim načinima mučenja ili ubijanja. Dakako, znam da bi to bio neugodan i svađalački razgovor, tim prije jer mi se čini da razlog njegovog koketiranja s tim društvenim talogom i s ratom uopće, leži u činjenici duboke frustracije onih „muškića“ koji u ratu nisu učestvovali, a mogli su. Iako su strah i nesudjelovanje potpuno legitimni, ali onda se od toga razdoblja trebaš gospodski distancirati. Umjesto toga on stalno prčka i svako malo se udvara upravo najgorima ili pokušava dokazati nemoguće, to jest kako je Tuđmanov režim zapravo spašavao BiH u ratu, a ne svojski sudjelovao u njenom krvavom komadanju.

Kako vam, za kraj, vaši intervjui u Feralu djeluju u današnjoj političkoj i civilizacijskoj atmosferi? Moj je dojam da su oni, za dobro ili za zlo, ne samo preživjeli svoje vrijeme, nego da su danas mnogi od njih sadržajniji nego u vrijeme kada su napravljeni – što je, naravno, tužno da tužnije ne može biti …

– Kad sam došla na ideju da dio tih intervjua ukoričim, nisam bila sigurna da će to nekoga zanimati, pa sam se dugo kilavila oko toga, ali po nekim reakcijama čini se to zanimljivim štivom koje je, u pravu ste, preživjelo svoje vrijeme. Nažalost. Jer ispostavlja se koliko su intelektualci, slikari, glumci, književnici, opozicijski političari u tom vremenu bili u pravu, rezignirano govoreći o potrebi da se Hrvatska izvuče iz mračne rupe nacionalističke isključivosti i oblikuje u suverenu, slobodnu državu, a kako se malo od toga ostvarilo. Nego imamo poraženu, mrzovoljnu provinciju sa samozadovoljnom, s koca i konopca sklepanom desničarskom vlašću i utišanim, mahom osiromašenim, podatnim građanima kojima se danas, u nedostatku Srba, kao opasni neprijatelji serviraju nesretni migranti. Huškanje na nekog etnički, rodno, vjerski drukčijeg uvijek je, naime, izvrstan zalog autoritarnim vlastodršcima. Tako da jest tužno, jer doista jedva da smo se, ako uopće jesmo, odmakli od mučnih devedesetih. (Boris Pavelić, Lupiga.com)

Epski marš

Hod studenata od Beograda do Novog Sada, jeste epski poduhvat, usklađen sa istorijom čiji je deo.

Možda je taj pokret dvodnevnog pešačenja odlučujući događaj u tromesečnoj povesti studentskog ustanka.

Bivši čovek je pokušao da ih prevari navodno žrtvujući dva konja i odmah je dobio odgovor: nisi ispunio zahteve!

Goran Marković zna da „naša nesreća ima ime, i neko bi morao da kaže: ’dole tiranin’“. Na ovom sajtu je više puta bilo reči o tome, u smislu da je rušenje lične vlasti pre svega uslovljeno padom ličnosti, ako je ovde o ličnosti reč. Istina je da se srpska opozicija kloni poziva nitkovu da ode, ili da mu pomogne pri padu. Bar je tako izgledalo do ovog nivoa raspleta.

U studentskoj pobuni (po svim njenim odlikama to jeste pobuna), osim odgovora na njegove slaboumne optužbe da su plaćeni da ruše njega i državu, nije bilo podstrekivanja na pad. Osim u aforističkom objašnjenju šta se, u stvari događa: Ne rušimo mi državu – nego tebe. Država nisi ti nego mi!

Oni ga nisu rušili pozivajući ga da se preda, utekne negde, ili se javi duševnim lekarima. Ozbiljno su načeli armaturu koja ga drži. A to je samoljublje: nisi bitan, ništa te nismo pitali. Nenadležan si, ne mešaj se! Osećanje da njegova važnost, koja je inače despotska fikcija, nestaje bez mogućnosti da se Narcis povrati od izgubljenog oslonca, stvorila je od njega nešto čega više nema. Čak ni među onima koji su ga mimo volje slavili kao proroka.

Sve veći broj ljudi vidi istinu, a ona je porazna po vladara koji je sebe i sagradio kao ružno mitsko biće sa nepoznatim poreklom moći. Odjednom su ljudi saznali da nemaju čega da se boje. Izvor straha u stvari ne postoji, sam je sebe izmislio.

Studenti su bili neumoljivi. Svojom pameću su lomili batinaše, mafijaške ubilačke vozače poslate sa samog vrha. Sektaške zablude o nadmoći i vlasništvu nad golom silom. Temelje mafijaškog bratstva. Hulja je odjednom otišao u prošlost pod zabludom da traje, nemoćan da se odupre snazi ovog vremena. Prevare koje je tako dugo usavršavao – više ne pomažu.

Njegova defanziva je istinska ali je njen smisao laž. Evo mene, nudim vam sve što znam, dobili ste sve što ste hteli. Dao sam Vučevića, njega ste tražili, šta još hoćete?

Neke sile nastoje da ga sruše a on prepoznaje tuđu ruku u protestima. Možda su to isti oni koji ga podržavaju, on to više ne može da dokuči. Studentska energija koja se neprekidno obnavlja, za njega je neobjašnjiva. Njegova paranoja nije dorasla toj snazi. Izbacio je najgore iz sebe protiv njih, ali ništa nije pomoglo.

Mit o stranim silama koje ovde rešavaju sve, pod ozbiljnom je sumnjom. Sve što valja uraditi, moramo učiniti sami.

To je na prilično jasan način smisao marša, mada studenti o tome govore drugim jezikom. Rad tužilaštva i pravosuđa, sloboda medija i važeći standardi ljudskih sloboda, sve to znači da njega više ovde nema.

Raspetljavanje smrtonosne korupcije čiji je on neosporni tvorac – znači da njega ovde više nema.

Studenti su krenuli na svoj marš dugačak skoro kao dve maratonske staze. Ispraćeni kao da idu na front da osvoje slobodu. U izvesnom smislu tu ima istine. Obilje hrane na stajnim tačkama donekle daje pokretu hedonističku nijansu. Ali to je samo jedan od emotivnih obeležja ovoga što se događa. Ljudi najviše i najbolje spremaju za one koje najviše vole. I tu se ne može učiniti ništa. Put je dug, taman da sagore sve te kalorije.

Kolona mladih ljudi na maršu prema Novom Sadu, hoda tempom koji je planski određen. Sa svih strana, gde god prođu dočekuju ih aplauzi, ponegde i suze. Idu naša deca tamo gde su naumila da završe stvar – tako govore sremske domaćice postrojene pored puta sa ponudama. Da još jednom odu na mesto zločina i velike tragedije, da zlikovci shvate da im je došao kraj.

Hulja neće razumeti o čemu se ovde radi. Smisao njegovog postojanja je opstanak na vlasti. Treba mu vremena da se pribere od nemoći. Probaće da studentski pohod objasni kao marš protiv njega i Srbije.

Marš protiv njega svakako jeste. Ali mu to studenti neće reći, on je predmet njihovog ignorisanja. Prvi su primetili da ga nema i da je nevažan.

Simbolična unija pobune dva velegrada na mostovima Novog Sada, jeste prirodni vrhunac ali ne i kraj otpora. Završni radovi tek počinju. (Ljubodrag Stojadinović, Peščanik.net)

POJMOVNIK DAVIDA LYNCHA (1): Potraga za ljepotom u mrklom mraku

Volim sve što je radio David Lynch, njegove filmove, serije, muziku, stripove, spotove, slike, fotografije, crteže, skulpture, volio sam da čitam njegove eseje, intervjue, gledam video predavanja… sve. Bilo mi je jako žao kada sam pročitao vijest da nas je napustio. Ima tu i sebičnih razloga, zato što sam oduvijek sa nestrpljenjem očekivao šta će novo da uradi. S njegovim odlaskom, još jedno očekivanje otišlo je iz mog života.
Kada sam osamdesetih godina na televiziji vidio prvu epizodu serije “Twin Peaks” odmah sam bio zaveden, ili zarobljen, svejedno. Dopadalo mi se da boravim u tom svijetu, vjerovatno zbog toga što mi je njegov tvorac dao iluziju da u njemu mogu aktivno učestvovati, istraživati, uočavati, tragati i donositi vlastite zaključke.
Pojmovnik koji je pred vama sačinio sam iz različitih intervjua i video predavanja, iz knjiga “Lov na veliku ribu”, “Soba za snove”, “Lynch o Lynchu”, filma “David Lynch: The Art Life”, mojih bilješki… Koristio sam isti metod uz pomoć kojega sam dešifrovao njegovu umjetnost – intuiciju.
Nadam se da nećete imati previše zamjerki. Što se mene tiče, uživao sam, David Lynch mi je još jednom omogućio da zajedno s njim pokušam riješiti misteriju.

AGORAFOBIJA

Nisam mogao da idem u školu, zato što sam se plašio napustiti stan. Imao sam agorafobiju i još je pomalo imam. Ne volim da izlazim.

APSURD

U životu najviše volim apsurd. Ako vidite čovjeka kako trči u zid sve dok se ne pretvori u krvavu kašu, nakon izvjesnog vremena, počećete da se smijete zato što to postaje apsurdno. Ne mogu da nađem humor u očaju – smatram herojstvom način na koji se ljudi razvijaju uprkos očaju koji osjećaju.

BADALAMENTI, ANGELO

Bili smo kao braća, volio sam ga, zaista sam ga volio. Kada je otišao, otišao na drugu stranu, pogodilo me snažnije nego – mnogo ljudi s kojima sam radio je preminulo, svi mi nedostaju, ne razumijem zašto ljudi moraju da umru. Ali, Angelo, to me je zaista potreslo. Više ne mogu da mu telefiniram, ne mogu da čujem njegov glas, ne mogu da radkm s njim. Sva ta muzika koja je u njemu, više neće moći izaći. To je jednostavno užasno.

BLUE VELVET

U slučaju Plavog somota prvo su postajale crvene usne, zeleni travnjak i pjesma Blue Velvet u izvođenju Bobbyja Vintona. Sljedeće je bilo uho ostavljeno na livadi. I to je bilo sve.

BLUE VELVET 2

Pjesma “Blue Velvet” je bila srceparajuća i u meni nije ništa pokretala. Zatim sam je jedne noći čuo i uklopila se sa zelenim travnjacima u noći i ženskim crvenim usnama viđenim kroz prozor automobila – bila je kao neko jarko svjetlo koje je padalo na to bijelo lice i crvene usne. Te dvije stvari i riječi “još uvijek mogu da vidim plavi somot kroz tvoje usne” su sve pokrenule.

BRANDO, MARLON

U to vrijeme se Brando oblačio kao žena, s vremena na vrijeme. Želio je da se i Harry Dean obuče kao žena i da njih dvojica sjede, ispijaju čaj i da improvizuju tokom čajanke.  Zamislite samo to. To bi bilo fantastično! Moj posao bi bio samo da uključim kameru, ali je Marlon na kraju odustao.

CAGE, NICOLAS

Smatrao sam da on može da izvuče bilo koju ulogu, uključujući i ulogu Elvisa Presleya, što je tražio lik Mornara u filmu Divlji u srcu. On je neustrašiv glumac i supercool osoba.

ČOVJEK SLON

Probudim se tog jutra i ta žena mi prilazi i kaže: „Anthony Hopkins želi da te vidi“. Dakle, odem u njegovu sobu na kraju dugačkog hodnika, blijed sam, nisam spavao, a on ospe paljbu po meni i kaže, između ostalog, da nemam pravo da režiram taj film. Rekao sam: „Tony, žao mi je što tako misliš, ali ja sam režiser ovog filma i nastaviću da ga režiram“. I, otišao sam. Na jedan čudan način, Hopkins je bio u pravu – nisam imao pravo da režiram Čovjeka slona. Potičem iz Montane, a ovo je viktorijanska drama sa velikim zvijezdama i sve što sam napravio je taj mali film koji je otišlo da gleda deset ljudi.

DAMA IZ RADIJATORA

Ja uvijek crtam stvari u sobi za hranu i dakle tamo sam, crtam tu malu ženu, završavam crtež, posmatram je… I, tako je rođena Dama iz radijatora. Ne znam da li sam tada imao riječi za „In Heaven“, ali je Dama bila tu i znamo da je živjela u radijatoru, gdje je toplo.

DERN, LAURA

Po izlasku filma (Inland Empire), palo mi je na pamet da uzmem kravu i znak na kojem piše “Sir se pravi od mlijeka” i da sjednem na travnjak. To sam radio za Lauru, imao sam njenu veliku fotografiju i tablu na kojoj je pisalo: “Glasajte za Lauru”. Sjedio sam tamo od kasnog jutra do šest sati i to niko nije primjetio.

DINA

Želio sam da se Jurgen Prochnow operiše zbog jedne scene u filmu. Rekao sam mu da želim operaciju, ali mislim da se nije ni osvrnuo na to. Ali, znate, kad pipnem svoj obraz, osjećam da tu nema mnogo mesa, tako da pravljenje male rupe u obrazu ne djeluje toliko ekstremno.

DINA 2

Strašno je šta je učinjeno filmu da bi trajao dva sata i sedamnaest minuta, koliko se tražilo. Stvari su skraćivane, dodavan je jedva čujni voiceover, zato što su svi mislili da publika neće shvatiti šta se događa. Nekih važnih scena jednostavno više nije bilo. Užasno.

DIVLJI U SRCU

Ima mnogo rock ‘n’ rolla u tom filmu. Rock ‘n’ roll je ritam, on je i ljubav i seks i snovi, sve zajedno. Ne morate biti mladi da biste to poštovali, ali rock ‘n’ roll jeste mladalački san o uživanju u slobodi.

DJECA

Dobijanje djeteta nije me natjeralo da mislim: “Dobro, sad moram da se smirim i uozbiljim”. Bilo je kao… ne kao da imate psa, ali je bilo kao postojanje neke druge vrste  teksture u kući.

DJEVOJKE

Djevojke su mnogo naprednije na mnogo načina zato što su majke, stvar s majčinstvom je mnogo važna. Maharishi je rekao da je za djecu majka deset puta važnija od oca. Da žene vladaju svijetom, mislim da bi on bio mnogo izvjesniji.

DJETINJSTVO

Moje djetinjstvo, to su elegantne kuće, ulice s drvoredima, pravljenje utvrđenja u dvorištu, zvuk aviona, plavo nebo, bijele ograde, zelena trava, trešnje. Ali, na stablu trešnje se pojavljivala smola, crna i žuta, i milijuni crvenih mrava. Otkrio sam da, ako ovaj prelijepi svijet pogledate malo pažljivije, uvijek ispod površine ima crvenih mrava.

DYLAN, BOB

Sjećam se kada sam prvi put čuo Dylana, na radiju u automobilu, vozio sam se s bratom i počeli smo da se smijemo kao ludi. Na radiju je svirala pjesma “Blowin In The Wind” i bilo je tako cool kako je pjevao, ali je bilo smiješno cool.

ERASERHEAD

Puštao sam Wagnerovog Tannhausera i Tristana i Isoldu u sobi za hranu u štalama (gdje je sniman Eraserhead) i Jack i ja bismo to slušali u suton dok se ne bi potpuno smračilo i prije nego što bismo počinjali sa snimanjem. Muziku sam puštao jako glasno, puštao sam i „Mjesečevu sonatu“ u izvođenju Vladimira Horowitza. Oh, Bože moj, kako ju je on svirao… Svira je polako, a čuo sam i da je bio u stanju da svira različitim intenzitetom, od najslabašnijeg tona do tona od kojega bi pucali prozori. Svirao je iz duše. A Bethoven je napisao tu prokletinju kad je već bio gluh! Captain Beefheart je bio zaista veliki umjetnik i imao sam običaj, isto tako, da stalno slušam njegov album Trout Mask Replica.

FABRIKE

Citiraju kako sam navodno rekao da volim gledati oblike u bašti noću, ali ja zapravo ne volim bašte, osim jedne određene vrste. Jednom sam napravio crteže bašte sa električnim motorima u njoj, koji pumpaju naftu i to je ono što ja volim, volim čovjeka i prirodu u kompletu. Zato volim stare fabrike. Opremu i naftu, sav taj mašinski inžinjering, dizajne, velike, gigantske topionice, iz kojih se izlijeva otopljeni metal, vatru i ugalj i dimnjake, livenje i brušenje, svu tu teksturu i te zvukove…

FILM

Film na mnogo načina liči na muziku. Može biti veoma apstraktan, a ljudi se trude da mu daju neki smisao, da ga pretoče u riječi. Kada to ne uspiju, osjećaju se frustrirano. Objašnjenje bi moglo da dođe iznutra, ako bi mu dozvolili.

FILMOVI I SEKS

U srednjoj školi nisu me zanimali filmovi. Išao sam u ljetna, otvorena kina, ali najviše zbog seksa sa djevojkama u automobilu.

HOPPER, DENNIS

Za mene je Dennis najzanimljiviji lik na svijetu. On je buntovnik koji sanja, romantik i grubijan u isto vrijeme, što je karakteristično za pedesete godine. Ima jedna scena u kojoj Dennis plače dok gleda ženu kako pjeva. To je romantično buntovništvo iz pedesetih, kada je mladić mogao da plače i da nakon toga prebije nekoga. Macho momci više ne plaču i to je pogrešno. Pedesete su imale tu poeziju.

IDEJE

Male ribe plivaju pri površini, a velike sasvim duboko. Ako proširite prostor u kojem pecate – svoju svijest – moći ćete da ulovite veće ribe.

IDEJE 2 

Ideja je misao koja sadrži mnogo više od onoga što vam se na prvi pogled učini. U početku postoji iskra, kao kada se liku iz stripa iznad glave upali sijalica… Zaljubite se u prvu ideju, u taj maleni djelić. kada njega imate, sve ostalo će doći samo od sebe.

INLAND EMPIRE

Nije napravio neki posao. Trosatni film koji jedva da neko razumije? Apsolutno mrtvilo. Većima ljudi je gubila pažnju, dosađujući se i interesovanje je bilo nula.

KAFA

Any coffee is better than no coffee.

KAFA 2

Kafa je dio umjetničkog života. Ne znam tačno kako funkcioniše, ali čini da se osjećaš stvarno dobro i podržava kreativan proces. Ide ruku pod ruku sa slikanjem, sigurno.

KAFKA, FRANZ

Jedini umjetnik za kojeg smatram da bi mi mogao biti brat – a skoro da ne volim to reći jer je reakcija uvijek ista, “da, ti i svi ostali” – je Franz Kafka. Stvarno mi se jako sviđa.

KRAVATA

Oduvijek zakopčavam gornje dugme na košulji, zato što ne volim da osjetim vazduh na ključnjači i ne volim da mi bilo ko dodirne ključnu kost. To me izluđuje, a ne znam zašto. To bi mogao biti jedan od razloga zašto nosim kravate, da zaštitim vrat.

KREATIVNOST

Najbolje što je moja majka učinila, kada je shvatila da volim crtati, jest činjenica da mi je zabranila bojanke kako mi ne bi ubila kreativnost.

KRITIKE

Dobre nisu dovoljno dobre, a loše će vas oneraspoložiti.

KROFNA

Postoji izreka: “Posmatraj krofnu, a ne rupu u sredini”. Ako posmatrate krofnu, to jeste radite svoj posao, moći ćete i da ga kontrolišete. Ne možete kontrolisati nešto što je izvan vas samih. Sve što možete jeste da se okrenete sebi i prionete na posao.

LOST HIGHWAY

Taj film nije zabavan, zato što ljudi u njemu ne idu dobrim autoputem. Ne mislim da su svi takvi putevi izgubljeni, ali ima mnogo mjesta na koja možeš da zalutaš, i u tom gubljenju kao da ima i nekog zadovoljstva. Kao što reče Chet Baker: Lets get Lost. I šta je bilo s njim? Ispao je kroz prozor.  (…) Drogiranje je način da se izgubiš. Droga ima svoje dobre strane, ali plaćaš cijenu koja je viša od dobrog osjećanja koje ti daje.

LUCAS, GEORGE

Ne volim njegove filmove. Ali, ono što povezuje nas dvojicu je činjenica da radimo samo ono što želimo. Velika razlika je u tome što on za to dobija ogroman novac što kod mene nije slučaj.

LJEPOTA

Čak i u takozvanim mračnim stvarima postoji ljepota. Ona može biti zloslutna, ali u njom ima i nečeg što je veće od svega.

MACHLACHAN, KYLE

Volim Kylea. On je neka vrsta moga alter ega.

MAGIJA

Kada vidite staru zgradu ili zarđali most, vidite čovjeka i prirodu u zajedničkom poduhvatu. Ako okrečite zgradu, ona izgubi tu magiju. Ako joj se dopusti da ostari, tada ova čovjekova tvorevina i djelovanje prirode stupaju u organsko jedinstvo.

MEXICO CITY

Mexico City je najromantičniji grad na svijetu. Prije svega, osvjetljenje i boje su kao iz snova. Nebo bi bilo potpuno crno i tu su te male sijalice koje osvjetljavaju te divne zelene, ružičaste ili žute zidove. Zgrade u Meksiku su obojene i imaju patinu od starosti. Noću bi sve bilo crno, ali bi se tamo gdje je svjetlost padala stvarali ti mali lijevkasti oblici u boji. Bio je to zaista poetičan grad i tamošnji mladi slikari su radili nevjerovatne stvari. (Selvedin Avdić, Žurnal.info)

About The Author