Avdo i Zuko
U pjesmi Kad mlidijah umrijeti, naslovljenoj po poemi Branka Radičevića, Abdulah Sidran u samoposluzi sreće pokojnog profesora Boru Pejovića i na kraju na kasi ne stiže prebrojati novac ni kusur, ali Bori čita pogled: ”Pa zar je živ pokojni sidran?” Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. A kako se ona stiče, možda je najbolje u jednoj od legendarnih epizoda ”Hodoljublja” objasnio Zuko Džumhur. Tako Zuko u Madridu ispred Servantesovog spomenika i njegovih junaka, Don Kihota i jarana mu Sanče Pansa, kaže: ”Na prostranom španskom trgu sjedio je don Miguel na stolici… Ličio je na okamenjenog službenika koji je potpuno obijelio. Tako on sleđen sjedi i preko Rosinantine stražnjice i repa gleda u snježne vrhove Sierra de Guadarrame. Pred njim su dva kabalerosa, dva druga, dva dobra jarana – Don Kihot, hidalgo tužnog lika, i Sančo Pansa, srećnog lica kao na gravurama Gustavea Dorea. Jedan nadzemni i jedan prizemni čovjek. I jednog i drugog stvorio je pjesnik. Da ih je stvorio Bog, odavno bi bili mrtvi. Pošto ih je stvorio pjesnik, nikada neće umrijeti…” Kao što nikada neće umrijeti ni sam pjesnik, veliki Servantes.
Sidranovi likovi poput Servantesovih ne mogu umrijeti, od Mahe Zolja, uvjerenog marksiste koji sluša badženoga dok uz saz pjeva Teško meni u Sarajevu (kojeg igra fenomenalni Pavle Vuisić) i koji sina Dini savjetuje da se drži žena, Meše koji strada u ”Ocu na službenom putu” zbog benigne opservacije o karikaturi na kojoj Marks u svom kabinetu ima Staljinovu sliku na zidu (koju je nacrtao baš Zuko u Politici), njega samoga u željezničkoj uniformi kako komanduje Dovoru Janjiću u ”Kuduzu” kako da postavi zastave, šanera Avde iz ”Praznika u Sarajevu”, kojem u miliciji kažu ”je li to te neko na abdestu pokupio”, pjesnika iz ”Savršenog kruga”, koji se plaši da će skončati na užetu, pa sve do njegovih likova iz pjesama koji će poput Don Kihota ostati vječni. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović. Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.
Tokom rata Sidran je postao jednom od ikona opsjednutog grada. Scena iz spota za pjesmu Pismo prijatelju – da ti roknu samo dvije, u kojem ga grli Kemal Moteno ispred FIS-a, ostala je vječna poput himne o borbi protiv barbarstva nad glavnim gradom. I nije Sidran bio samo veliki pjesnik i scenarista. Iz bošnjačke perspektive, imao je tu auru mislioca Bosne, najviše zbog jezika kojim je govorio i koji je bio razumljiv svakom dedi i nani od Šturlića do Gornje Bitunje. Jedno vrijeme nosio je francuzicu na glavi, a imao je i dikcijsku foru – govorio je sporije, s pauzama i tako zvučao pametnije, narodni filozof koji jezikom razoružava sve neprijatelje Bosne. Imao je dar da prepozna kako narod diše, osluškuje njegov damar i da to pretače u svoje misli, te uz burno vlastito iskustvo i posebnom tehnikom naracije kreira bezvremensku prozu i poeziju u kojima se smjenjuju i nadopunjuju tragedija, drama i specifični humor. Njegov senzibilitet bio je mek. U pjesmi ”Mezar sedmero braće” Sidran piše: Bogomolje bjehu utvrdama, minareta – puškarnice. Sada je ovo naša Fontana di Trevi. Sa sedam prozora, sa sedam otvora, gdje sve je rukom prostog majstora sačinjeno. Nešto sitnoga novca treba, nešto muke, nešto malo nadanja i vjere. I tih glas, ispod mušebaka suhih. Prema predaji, mezar je posvećen nevino ubijenim, a Fontana di Trevi znači – fontana nevinih…
U ”Šetnji sa Stevanom” piše: Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga tijela su i granice moga duha! Je li to kazna za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja za sobom ostavljam kost, ja ključnu za sobom ostavljam kost, i po njoj biće rekonstruisano biće ove nesreće! Dakako, radi se o šetnji s drugim velikim pjesnikom, Stevanom Tontićem, iz koje učimo o svijetu oko nas i onome šta će ostati iza nas… I kad je Stevan okončao svoju ovozemaljsku šetnju, ta pjesma završava stihom: Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom! Sidranova slojevita leksika svojim senzibilitetom na majstorski način kreirala je paralelizme među riječima i asocijativnim slikama, stvarajući vlastite vrijednosti i jedinstveni sklad. Riječi iz Sidranovog jezika himnične su, vječne. I nije bez pameti ona rečenica talijanskog književnika Uga Foscola, koji je rekao da pjesnici počinju živjeti tek onda kad umru, jer je rahmetli Avdo Sidran živ! Mora biti živ! U panteonu odabranih. (Amer Obradović, Tačno.net)
Seksizam u ekonomiji
Ekonomija ima „problem“ žena. Devojke u srednjoj školi je izbegavaju. Studentkinje često odustaju od ekonomskih kurseva. Taj problem je dublji od problema nedovoljnog prisustva žena u disciplinama matematike, prirodnih nauka i tehnologije. Čak i najuspešnije žene u ekonomiji, poput Christine Lagarde, predsednice Evropske centralne banke, vide ekonomiste kao pripadnike „tribalističke klike“ koja se oslanja na pogrešne modele.
Jedan od razloga zašto se žene nerado posvećuju ekonomiji može biti muška šovinistička svinja koja dominira ovim poljem, prerušena u ovaploćenje čiste ekonomske racionalnosti. Svi ekonomski modeli, od ponude i tražnje krompira do efekata kamatnih stopa na inflaciju i investicije, zasnivaju se na ideji o homo economicusu: fikcionalnoj hiper-racionalnoj budali, zamišljenoj po Robinzonovom modelu, koja uvek dobija ono što želi i želi ono što dobija (između svih raspoloživih alternativa).
Nijedna razumna žena neće se prepoznati u modelu racionalne osobe kao robota kojim upravljaju algoritmi, spremnog da sprži planetu za neznatnu ličnu dobit i nesposobnog da ponekad učini ispravnu stvar (samo zato što je ispravna). Ideja homo economicus odbija i obzirnije muškarce, pa je taj arhetipski model racionalnog ponašanja uglavnom rezervisan za muškarce bez mnogo skrupula.
Jednako je problematičan način na koji disciplina ekonomije pristupa problemu pravde. Da bi ostavili utisak nepristrasnosti i opravdali odbijanje zahteva žena da se izvrše promene zbog kojih bi muškarci možda morali da učine poneki ustupak, ekonomisti se pozivaju na učenja Vilfreda Pareta, italijanskog ekonomiste koji je bio i Mussolinijev simpatizer: „naučna“ ekonomija može preporučiti samo one politike kojima se uvećava blagostanje bar jedne osobe, a pritom se ne umanjuje blagostanje svih ostalih. U patrijarhalnom svetu, u kom najveći deo bogatstva pripada muškarcima, Paretovo načelo efikasnosti je bedem kojim se brani seksistički status quo.
To nije sve. Razmotrimo primer četiri osobe ili četiri grupe (A, B, C, D) pred kojima stoje tri moguće odluke (X, Y, Z) koje se tiču svih. Na primer, zamislimo da su četiri osobe (A, B, C, D) prijatelji koji su se prošle sedmice dogovorili da večeras zajedno odu u pozorište (X), a ne u bioskop (Y) ili restoran (Z). Pretpostavimo da su njihove preferencije sledeće:
– A bi pošao u bioskop radije nego u pozorište i u pozorište radije nego u restoran (A: Y>X>Z)
– B bi na lepu večeru pre nego u bioskop i u bioskop pre nego u pozorište (B: Z>Y>X)
– C je jednako naklonjen pozorištu i bioskopu, i jedno i drugo mu je draže od restorana (C: X=Y>Z)
– D bi najradije išao na večeru, a između pozorišta i bioskopa bira bioskop (D: Z>Y>X)
Pitanje glasi: S obzirom na preferencije, treba li da se predomisle i umesto u pozorište (kao što su planirali) ipak odu u bioskop ili na večeru? Ekonomisti imaju spreman odgovor. Ako umesto u pozorište (X) odu u restoran (Z), dvoje od njih (A i C) će biti oštećeni, što se kosi s Paretovim kriterijumom. Ako pozorište (X) zamene bioskopom (Y), niko neće biti oštećen, a čak troje (A, B i D) će proći bolje nego što su se nadali. Na osnovu toga ekonomisti zaključuju da je racionalna i pravična odluka odustajanje od pozorišta i odlazak u bioskop.
To izgleda logično. Ali podrobnije ispitivanje otkriva nedostatke ovog pristupa. Obratimo pažnju na to da je preporuka da se pozorište (X) zameni bioskopom (Y) motivisana isključivo rangom individualnih preferencija. Ko su ovi ljudi (A, B, C, D), kakvi razlozi stoje iza njihovih preferencija (X, Y, Z), to se ne uzima u obzir pri donošenju konačne presude. Da bismo shvatili zašto je takav pristup nedopustiv, razmotrićemo jednu drugačiju priču s istim rasporedom preferencija.
Sadistički vođa bande (A) ušao je s naoružanim ljudima u selo i okupio stanovnike (D) s namerom da ih pobije (ishod X). U tom trenutku, vi (osoba B), šetajući kroz šumu, stižete u selo i nailazite na strašnu scenu. Istovremeno, filmska ekipa (C) skrivena u grmlju sve to snima. Vođa bande vas dočekuje raširenih ruku i uz preteći pogled iznosi sledeću ponudu: „Ako uzmeš pištolj i nasumično ubiješ nekoga, poštedeću ostatak sela (ishod Y). Ako to ne uradiš, sve ću ih pobiti (ishod X).“
Preferencije učesnika u ovom događaju (A, B, C, D) u pogledu ishoda X, Y i Z iste su kao u slučaju četiri prijatelja koji su planirali zajednički izlazak: vojskovođa (A) bi želeo da vas učini saučesnikom (ishod Y mu je draži od ishoda X), dok ishod Z (da niko ne strada) i ne razmatra. Seljaci vas mole da uradite ono što bandit traži (da bi stigli do ishoda Y umesto X). Filmskoj ekipi je svejedno šta će se dogoditi, važno im je samo da snime bar jedno ubistvo (X ili Y). Šta ćete uraditi ako vam je najmanje prihvatljiv ishod smrt svih stanovnika sela? (B: Z>Y>X) To je definicija teške odluke: sukob između etički utemeljenog odbijanja da se oduzme ljudski život i želje da se sačuva što više života. Ali ekonomisti ne misle tako. Za njih je to laka odluka.
Pošto su strukturno nesposobni da uoče razliku između okrutnosti u opisanom izboru i debate četiri prijatelja koji se dogovaraju kako će provesti veče, ekonomisti će reći: uzmi pištolj i nasumično ubij nekoga (da bi se ishod X zamenio ishodom Y – nevažno je da li je ishod Y odlazak u bioskop ili ubistvo). Nema prostora za priznanje da su neki izbori jednostavno pogrešni, kakva god da je kalkulacija, da postoje izbori koji se ne mogu svoditi na sabiranje i oduzimanje preferencija. Ne treba da nas čudi što žene, koje su u patrijarhalnim društvima upućenije u društveni kontekst i razloge za postupanje koji se ne mogu kvantifikovati, nisu oduševljene ekonomskom naukom.
Ono što žene odbija nisu samo zavist koju ekonomisti osećaju kada se porede s fizičarima, odsustvo ženskih uzora na ovom polju i galamdžije pune testosterona koji dominiraju na ekonomskim seminarima. Da bi postala „kraljica društvenih nauka“, ekonomija je u središte svojih modela i metoda postavila muškog šovinističkog racionalnog idiota. S obzirom da bi traženje od ekonomista da odustanu od modela koji su im doneli ogroman uticaj bilo isto što i tražiti od nekog plemena da se odrekne lažne vere koja ga čini dominantnim, pitanje je zašto bi žene uopšte ulazile u disciplinu čiji im je filozofski seksizam već namenio ulogu nasumično odabrane žrtve za odstrel?
Tekst objavljen u okviru temata o rodnoj jednakosti u ekonomiji. (Yanis Varoufakis, Project Syndicate: Peščanik, preveo Đorđe Tomić)
Trol lista
Sredinom siječnja pojavila se vijest da je Johnny Marr, gitarist Smithsa, zatražio od predizbornog tima bivšeg, a moguće i budućeg američkog predsjednika Donalda J. Trumpa da prestane koristiti njihovu pjesmu “Please, Please, Please Let Me Get What I Want” na svojim predizbornim skupovima. Takvi zahtjevi izvođača koji se ne slažu s njegovom politikom traju još od 2016. i prve izborne utrke s Hillary Clinton. U oči je upao ne samo naslov koji savršeno iskreno odražava Trumpovu želju za moći, već i (ne)namjerna sličnost s današnjim stavovima Morrisseyja, nekadašnjeg frontmena benda, koji je od čovjeka koji je pisao stihove poput “it takes strength to be gentle and kind” postao tip koji podržava stranku koju i Nigel Faragesmatra previše rasističkom. Međutim, koliko god se uporaba ove pjesme na Trumpovom skupu činila neobičnom, ona je samo još jednom skrenula pažnju na dosadašnji, sad već dugogodišnji izbor glazbe na predizbornim skupovima koji je možda najpreciznije opisati kao “trolanje”.
Kao i mnogo toga drugog vezanog uz Trumpa i njegovu političku karijeru, upotreba glazbe može se gledati kroz prizmu njegove opsjednutosti Barackom Obamom. Vrijedi podsjetiti da je Trumpova politička karijera praktički započela tako što je kao istaknuta javna i medijska ličnost promovirao i popularizirao tzv. birtherteoriju, prema kojoj je Obama rođen u Keniji i samim time nema pravo na mjesto američkog predsjednika. U idućih petnaestak godina sve što je Trump radio izgledalo je kao (ne)svjesna refleksija i inverzija Obaminog pažljivo ispeglanog javnog imidža. Obama je tijekom godina postao poznat i po svojim playlistama i književnim preporukama koje redovito objavljuje. To ga je, barem u teoriji, trebalo predstaviti kao nekog tko pažljivo prati pop kulturu, makar po standardima Grammyja i Book Cluba Opre Winfrey.
Trump neskriveno dijeli Obaminu želju za relevantnošću i omiljenošću u svijetu slavnih, no s obzirom na to da – barem ako je vjerovati brojnim insajderskim zapisima koji su objavljeni po njegovu dolasku u Bijelu kuću – ne čita, a filmove shvaća kao dokumentarce, preostaje mu tek da se izrazi kroz glazbene odabire. Kod Obaminih počesto previše preciznih izbora mogućnost pomoći PR tima i više je nego vjerojatna, no u slučaju Trumpa ona je gotovo nepostojeća. Ne postoji taj PR stručnjak koji bi savjetovao predsjedničkom kandidatu korištenje pjesmama poput “Sympathy for the Devil” ili “You Can’t Always Get What You Want” Rolling Stonesa. Ima li smisla da netko tko je poznat po izbjegavanju regrutacije i tko je proglasio izbjegavanje spolnih bolesti u New Yorku osamdesetih “svojim Vijetnamom” koristi “Fortunate Son” Creedence Clearwater Revivala, antiratnu pjesmu posvećenu “tatinim sinovima sa zlatnom žlicom u ustima” na svojim skupovima? Tko bi pri zdravoj pameti motivirao svoju glasačku bazu koristeći “In the End” Linkin Parka, pjesmu čiji refren glasi “I tried so hard and got so far/ But in the end, it doesn’t even matter”?
Svaki put kad potpuno odsutno pleše na “YMCA” Village Peoplea ili naruči hrpu McDonald’sa za domjenke, Trump emitira imidž lika koji je poništio klasne razlike, dok većina njegove baze to naravno ne promatra drugačije nego simbolički
U jednom intervjuu Trump je naveo da mu je najdraža pjesma svih vremena “Is That All It Is” pjevačice Peggy Lee. Ta neobično mračna pop pjesma pisana je iz perspektive djevojčice koja nije zadovoljna ničim što joj život servira i uvijek traži više. Trump je izjavio da se poistovjećuje s porukom pjesme jer se nakon svakog ogromnog uspjeha pita – je li to zaista sve? Takve megalomanske tendencije očituju se u čestoj uporabi AOR klasika iz Reaganove ere poput “Eye of the Tiger” Survivora ili “Don’t Stop Believin” Journeyja, individualističkih himni gaženja svih prepreka na putu prema onom što se percipira kao uspjeh – pjesama nimalo slučajno nastalih u reganovskoj eri koja je i stvorila poduzetničko-medijski brend od sina jednog nekretninskog mešetara.
U svom javnom nastupu Trump u mnogočemu predstavlja ironični, izrazito online remiks Reaganovog javnog imidža – naslanjanje na pop kulturu i američke mitove i igranje političkog odmetnika koji djeluje izvan vašingtonskog sustava poveznice su između tih dvaju majstora individualističkog populizma. No za razliku od Reagana, koji je jahao na najavi posthladnoratovskog optimizma i neslavnog Fukuyamina “kraja povijesti”, pa i spomenutog Obame, koji nastupio kao “kandidat nade”, Trump je prvi put na vlast došao kao agent kaosa. Umjesto predsjedničkog govora o “novom jutru u Americi”, zemlja je dobila govor o “američkom pokolju”. Glazba u tom smislu služi kao svojevrsno probijanje četvrtog zida, mig njegovim podržavateljima da je vremešni buntovnik, ne jednom uspoređen s predimenzioniranim vragolastim Denisom, itekako svjestan ironičnih implikacija svojih postupaka. Svaka upotreba naizgled bezazlenih pop klasika poput “Nothing Compares 2 U” Sinead O’Connor ili “Rocketman” Eltona Johna svojevrsni je metakomentar.
Briljantnost Trumpovog javnog nastupa krije se u percipiranoj potpunoj neposrednosti njegovih postupaka i izjava. Za razliku od svog nekadašnjeg savjetnika, milijardera i alt-right gurua Stevea Bannona, Trump ne mora oblačiti stare vijetnamke i puštati masnu kosu da bi bio bliže bazi. Svaki put kad potpuno odsutno pleše na “YMCA” Village Peoplea ili naruči hrpu McDonald’sa za domjenke, Trump emitira imidž lika koji je poništio klasne razlike, dok većina njegove baze to naravno ne promatra drugačije nego simbolički. No njegovo cjelokupno javno djelovanje posljednja četiri desetljeća može se opisati kao ono što bismo suvremenim rječnikom nazvali “manifestiranjem”. Drugim riječima, Trump je milijarder jer nam je on tako rekao, Trump je (bio) predsjednik jer je tako zamislio. Najvažnija poruka njegovog mandata zvuči vrlo njuejdžerski: istina je ono što vi vidite kao istinu. Zbog svih tih karakteristika, tijekom posljednjeg desetljeća postao je simbol mogućnosti kreiranja vlastite stvarnosti, istinski avatar internetskog doba.
Druga, mračnija strana tog neposrednog imidža njegov je gotovo adolescentski nihilizam koji mu je originalno i priskrbio bazu mladih, većinom muških, internetski vještih glasača koji su mu “memifikacijom” pomogli osvojiti prvi mandat. Ta strategija je kulminirala u šestosiječanjskoj pobuni i jurišu na Capitol, koji je izgledao kao nešto iz Nolanove trilogije o Batmanu, s Jokerom ili Baneom kao protagonistima. Drugim riječima, Trump se do mandata svjesno uspeo ne samo igrajući ulogu antiheroja nego i otvorenog antagonista. Ta je uloga još jasnija u aktualnom pokušaju revanša s Bidenom. Poruke o totalnoj propasti zemlje upotpunjene su prijetnjama i najavama obračuna s političkim neistomišljenicima.
U tom smislu “Please, Please, Please, Let Me Get What I Want” djeluje kao otvorena prijetnja, adolescentska samoživost transponirana u tijelo osamdesetogodišnjaka s pristupom nuklearnoj lopti. Nazivajući se žrtvom političkog progona i disidentom poput Navaljnog ili Assangea, još jednom preuzima ulogu žrtve i autsajdera, iako je cijeli život upravo suprotno od toga. Čak i ako je prošli put došao na vlast jer je obećavao promjenu, ovog puta je napokon potpuno završio svoj heel turn, da se poslužimo analogijom iz njemu omiljenog wrestlinga. Ta taktika negativnog publiciteta ipak ima svoja ograničenja, a put do nove pobjede neizvjesniji je nego što izgleda. Kako je počelo, nije nemoguće da na inauguraciji zbilja zasvira “My Plague” Slipknota (kako se u jednom tekstu našalio magazin Esquire), ali dotad bi jako dobro poslužila i “More” Sisters of Mercy kao idealan soundtrack njegove nikad zasićene grandomanije s nesagledivim posljedicama. (Karlo Rafaneli, Novosti)
