Ima neka tajna veza između ekološkog aktivizma i svijeta umjetnosti. Konceptualna umjetnica Vlasta Delimar zaklala je pijetla tijekom svog performansa „Marička” u zagrebačkoj galeriji Klovićevi dvori 7. novembra 2006.. Ideja je bila, rekonstrukcijom svakodnevice seoske žene tete Maričke, propitati smislenost nametnutih društvenih uloga. Budući da je klanje peradi u našim selima uobičajeno ženski posao i tek jedna od aktivnosti koju seoske žene svakodnevno obavljaju, Delimar je, ni pet ni šest, zaklala pijetla zarezavši mu vratnu žilu čime je prekršila članak 205. Kaznenog zakona, članak 5. Zakona o dobrobiti životinja te Pravilnik o zaštiti životinja pri klanju ili usmrćivanju. Uslijedila je očekivana reakcija. Naravno, nije riječ o reakciji nadležnih državnih tijela, ona je očekivano izostala. Reagirali su ekološki aktivisti tako što su na kombiju galerije sprejem velikim slovima napisali „Ubojice”, a par dana kasnije kombi je bio i zapaljen.

Odgovornost za ovo protuzakonito oštećenje imovine preuzeli su aktivisti hrvatskog ogranka Animal Liberation Fronta (Fronte za oslobođenje životinja). Riječ je o ekološkoj udruzi koju su, zajedno s bratskom Earth Liberation Front (Frontom za oslobođenje Zemlje), britanski i američki stručnjaci za borbu protiv terorizma svrstali među najopasnije terorističke organizacije na svijetu uz bok s Al-Qaidom i ISIL-om. Na listi terorističkih organizacija našli su se zato što njihove akcije imaju karakter krivičnih djela te nisu nimalo bezopasne, premda su motivirane plemenitim ciljem zaustavljanja nasilja nad životinjama i planetom Zemljom. Osim oštećenja privatne imovine onih koji se bogate iskorištavanjem i zlostavljanjem životinja, poduzimaju i ekonomske sabotaže, podmeću požare, uništavaju proizvodne pogone, oslobađaju životinje iz kaveza industrijskih farmi i laboratorija i slično. Oni sami, međutim, ne vole da ih se naziva teroristima. Objašnjavaju da su pravi teroristi vlasnici multinacionalnih kompanija koje, u utrci za što većim profitom, uopće nije briga što zagađuju prirodu. Svoje aktivnosti članovi ALF-a smatraju pravednom, učinkovitom i nužnom borbom za spas planete i zaustavljanje nasilja nad životinjama.

Žestoke osude

Klanje pijetla tijekom performansa Vlaste Delimar dio javnosti je žestoko osudio, smatrajući kako umjetničke pobude ne mogu biti dovoljan razlog za opravdanje oduzimanja života. Drugi su se suprotstavili braneći slobodu i autonomiju umjetničkog izražavanja, objašnjavajući kako performans uopće ne bi bio smislen kad snagom izraza ne bi izazvao reakciju gledatelja. Da je Delimar simulirala klanje koristeći kakvu umjetnu životinju umjesto žive, to više ne bi bila autentična umjetnička izvedba nego kič. Čuo se i glas onih koji su smatrali da je klanje životinje u galeriji trebalo zamijeniti dokumentarnom snimkom seoske žene koja to ionako čini. U tom je kontekstu zanimljivo kako su ljudi mnogo više spremni opravdati klanje kokoši za juhu ili pečenku, nego u umjetničke svrhe. Pokušavaju to obrazložiti argumentom da je hrana životno nužna, za razliku od umjetnosti. No čovjek može, ne samo preživjeti, već živjeti kvalitetno i sretno bez da ikad konzumira meso, o čemu svjedoči više od milijardu zdravih i dugovječnih Indijaca koji su vegetarijanci od rođenja. Uz to, svakog dana ubijamo na stotine hiljada kokoši širom svijeta radi naše prehrane pa nije jasno zašto bismo smrt ovog jednog pjetlića smatrali išta tragičnijom od svih ostalih. Kad je, pak, riječ o uništavanju kombija, dok je većina oštro osudila takvu formu ekološkog aktivizma smatrajući ju pretjeranom, bilo je i onih koji su iskazali podršku držeći da samo radikalni aktivizam postiže željeni učinak. Uzalud mirni prosvjedi i potpisivanje peticija, nanošenje financijske štete onima koji u ime profita uništavaju prirodu i ubijaju životinje, mnogo učinkovitije postiže željeni cilj.

A onda su se ekološki aktivisti dosjetili promjeni paradigme. Umjesto dotadašnjeg, kako kažu, neopravdanog i nedopustivog korištenja životinja u umjetničke svrhe, odlučili su obrnuti stvar pa iskoristiti umjetnost u svrhu spašavanja životinja. Tako su počeli aktivistički pohodi na velike europske galerije i slavne umjetnine. Sredinom oktobra dvije aktivistice inicijative Just Stop Oil (Samo stanite s naftom) protestirajući protiv klimatskih promjena i tražeći da se britanska vlada obveže na prestanak proizvodnje i korištenja fosilnih goriva, u londonskoj su Nacionalnoj galeriji juhom iz konzerve zalile „Suncokrete”, remek djelo Vincenta van Gogha koje stručnjaci procjenjuju na vrijednost veću od 84 milijuna dolara. „Je li umjetnost vrijednija od života? Vrijedi li više od hrane? Od pravde? Je li vas više briga za zaštitu slike ili zaštitu našeg planeta i ljudi? Kriza troškova života dio je naftne krize. Milijuni gladnih obitelji ne mogu si priuštiti ni podgrijavanje limenke juhe. U međuvremenu usjevi propadaju, ljudi umiru u silovitim monsunima, gore požari, beskrajne su suše. Osvrnut ćemo se i žaliti za svime što smo izgubili, ako ne krenemo odmah”, rekla je jedna od njih.

Posljednja generacija

Nekoliko dana nakon ove akcije, četiri talijanske aktivistice, pripadnice grupe Ultima Generazione (Posljednja generacija), u palači Bonaparte u Rimu su juhom od graška zalile Van Goghovog „Sijača” izvikujući parole protiv globalnog zatopljenja i upotrebe fosilnih goriva. Ista je skupina slične akcije organizirala i tijekom ljeta kad su se dlanovima zalijepili za „Proljeće” Sandra Botticellia u firentinskoj galeriji Uffizi, za podest kipa „Laokont i sinovi” u Vatikanskim muzejima te bacili pire krumpir na „Stogove sijena” Claudea Moneta u muzeju Barberini u njemačkom Potsdamu.

No nizu aktivističkih intervencija na umjetninama tu nije bio kraj. Nakon juhe od graška, dvije su se aktivistice Extinction Rebellion-a (Pobune protiv izumiranja) dlanovima zalijepile za okvire slika „Gola Maja” i „Odjevena Maja” Francisca Goye u madridskom Pradu te na zidu između slika napisale „+1.5 stupnjeva Celzijusa”, aludirajući na krajnju granicu zatopljenja koju je postavila međunarodna zajednica. Dvoje se aktivista krajem oktobra rukama zalijepilo i za zaštitno staklo „Djevojke s bisernom naušnicom” Johannesa Vermeera u muzeju Mauritshuis u nizozemskom Den Haagu, dok je treći bacao gustu crvenu smjesu na staklo.

Sve su ove akcije upriličene uoči novembarske konferencije o klimatskim promjenama COP27, koja je u Egiptu okupila predstavnike dvjestotinjak zemalja svijeta u pokušaju pronalaženja rješenja za zaustavljanje globalnog zatopljenja. Ekološkim aktivistima namjera je potaknuti reakciju javnosti i tako izvršiti pritisak na političare, koji donose odluke, da djeluju mnogo konkretnije nego do sada. Sve učestalije i sve razornije posljedice globalnog zatopljenja ne ostavljaju više puno vremena, ukoliko nešto brzo ne promijenimo, umjesto zdrave hrane i svježeg zraka jest ćemo i disati voljeni novac.

Na kraju ostaje pitanje je li klanje pijetla sloboda autonomnog umjetničkog izraza ili tek bešćutni vandalizam? Što bi bilo da je konceptualna umjetnica umjesto propitivanja nametnutih društvenih uloga seoskoj ženi, poželjela propitati, primjerice, moralnu odgovornost vojnika u ratu. Bi li tada bilo prihvatljivo izazvati reakciju gledatelja uprizorenjem silovanja i klanja kao krajnjih izraza ratnih zločina? S druge strane, nije li aktivističko korištenje umjetnina u svrhu osvještavanja čovječanstva o ekološkim problemima, opasan i neprihvatljiv vandalizam? Pristajanje na takav način iskazivanja nezadovoljstva u konačnici bi mogao značiti odobravanje svakog protesta, kojim se iskazuje nezadovoljstvo bilo kojim fenomenom suvremenog svijeta, iživljavanjem nad umjetničkim djelima. No iako je ovakva forma aktivizma prilično radikalna, valja imati na umu da u svom dosadašnjem djelovanju nisu nanijeli trajnu štetu niti jednoj umjetnini, a postigli su željeni cilj, privukli su pažnju javnosti. Da nije organizacija poput Amnesty Internationala, Human Rights Watch-a i sl. smrtna bi kazna i dalje visila nad glavom mnogim protivnicima političkih režima, a dječji ropski rad ne bi bio smatran zlom koje treba apsolutno iskorijeniti. Da nema ekoloških organizacija kao što su Greenpeace ili PETA i mladih ljudi poput Grete Thunberg, malo bi vlada išta učinilo radi zaustavljanja klimatskih promjena.