Mladićevom smrću počinje novo, dugo i tegobno razdoblje borbe da činjenice ostanu sačuvane i da ih ne potisnu mitovi. Jer kada umre čovjek koji je svojim životom i djelima zauzeo mjesto u povijesti, njegov život više nije samo njegov. Postaje dio kolektivnog pamćenja, predmet sjećanja i tumačenja, političkih potreba i različitih narativa koji ga s vremenom počinju oblikovati na nove načine. Ono što je za njegova života bilo zapisano, izgovoreno, naređeno i učinjeno počinje prelaziti u priče, iz priča u tumačenja, a iz tumačenja, ako ih ne čuvamo pažljivo i ne vraćamo činjenicama, u mitove koji s vremenom mogu postati snažniji od samih događaja.

Zato sada, kada je život Ratka Mladića završen, ostaje pitanje koje je možda jednako važno kao i njegovo izvođenje pred lice pravde i pravomoćno izricanje presude: kako ćemo ga pamtiti i što ćemo o njemu ostaviti onima koji dolaze poslije nas?

Posmatrati Ratka Mladića kao simbol zla razumljivo je i moralno opravdano, osobito pred razmjerima zločina koji su obilježili njegovo djelovanje. Ali njegovo mjesto u povijesti ne može se odrediti samo kroz simbol. Ako želimo budućim generacijama ostaviti vjerodostojnu sliku vremena u kojem je djelovao, njegov život i djelovanje moraju se sagledati unutar političkih, vojnih i društvenih okolnosti koje su to vrijeme oblikovale.

U suprotnom, Mladić lako može postati jednodimenzionalna figura koju će različite strane iznova oblikovati prema vlastitim političkim, nacionalnim i ideološkim potrebama. Njegov život i djelovanje zato treba vratiti u vrijeme kojemu su pripadali, među događaje, odluke, institucije, ljude i okolnosti koje su ih oblikovale. Samo tako Mladić može ostati predmet povijesnog istraživanja, a ne gotova slika koju će svaka nova generacija prilagođavati vlastitim potrebama.

Povijesti nije dovoljno samo utvrditi da je bio zločinac. To je činjenica, ali njezino utvrđivanje nije kraj povijesnog pitanja, nego njegov početak. Povijest mora pokušati objasniti kako je do toga došlo, kako je jedan čovjek stekao toliku vojnu i političku moć, kakav mu je sustav to omogućio, kakvi su bili odnosi politike i vojske, kako su se donosile odluke, što je govorio i naređivao, što su njegove snage činile na terenu i kakve su posljedice tih odluka ostale iza njih.

Jer nijedan čovjek ne postaje ono što postane sam od sebe. Iza njega stoje određeno vrijeme, institucije, sustavi, ideologije, ambicije, strahovi, interesi i ljudi koji mu omogućuju da djeluje. Objasniti taj kontekst ne znači umanjivati osobnu odgovornost. Upravo suprotno. Što bolje razumijemo okolnosti, to preciznije možemo utvrditi njegovu odgovornost, granice njegove moći i posljedice njegovih odluka.

Ako Mladića ostavimo kao izoliranu, gotovo demonsku figuru, možda ćemo osuditi čovjeka, ali nećemo do kraja razumjeti sustav koji mu je omogućio da postane ono što je postao. Upravo tu počinje ozbiljna povijest, ona koja ne traži ni heroje ni demone, nego tragove, uzročno posljedične veze i provjerljive izvore.

Zato nakon Mladića moraju ostati tragovi njegova vremena: njegove riječi i naredbe, vojni dnevnici, zapisnici i sudski spisi, ali i fotografije, snimke, karte, pisma i svjedočenja ljudi koji su živjeli posljedice njegova djelovanja. U njima ostaje zapis onoga što je bilo izgovoreno, naređeno i učinjeno, a upravo će ti tragovi budućim istraživačima omogućiti da njegov lik i djelovanje proučavaju bez unaprijed zadanih odgovora i da na temelju izvora grade stručne, kritičke i što preciznije analize.

Ali sjećanje ne živi samo u arhivima. Ono se čuva i u knjigama, romanima, filmovima, kazališnim predstavama, slikama, dokumentarcima, izložbama i drugim oblicima umjetnosti i kulture. Svaki od tih medija može sačuvati nešto što nijedan arhivski zapis ne može u potpunosti prenijeti: ljudsko iskustvo vremena, lice žrtve, glas svjedoka i osjećaj posljedica koje su ostale iza događaja. Dokument čuva činjenicu, a umjetnost joj može sačuvati lice i sjećanje.

Jednoga dana više neće biti ljudi koji su Mladića osobno vidjeli, slušali njegove govore i naredbe ili živjeli u vremenu kojim je upravljao. Svjedoci će nestati, osobna sjećanja će izblijedjeti, a politički narativi nastavit će se mijenjati. Zato je važno da iza njih ostane dovoljno tragova da se prošlost ne mora nasljeđivati samo kao nečije sjećanje ili tumačenje, nego kao prostor koji se može ponovno istraživati i propitivati.

U tome je važna i individualizacija odgovornosti. Ratko Mladić nije srpski narod. Njegova odgovornost pripada njemu i drugim pojedincima kojima je odgovornost za konkretne zločine i oblike sudjelovanja utvrđena pred nadležnim sudovima. Kao što zločini pojedinaca ne mogu postati kolektivna krivnja cijelih naroda, tako ni Mladićevi zločini ne mogu biti pretvoreni u krivnju svih Srba. Individualna odgovornost nije ustupak bilo kome. Ona je temelj ozbiljnog suočavanja s prošlošću.

Jednako tako, povijest koja želi biti poštena mora imati prostora za svaku žrtvu, bošnjačku, srpsku, hrvatsku i svaku drugu, za svakog čovjeka kojem je rat prekinuo život, uništio obitelj, dom ili budućnost. To ne znači izjednačavati događaje, odgovornosti ili zločine. Znači odbiti ideju da vrijednost ljudske patnje ovisi o tome kojoj je nacionalnoj skupini pripadala žrtva. Priznati tuđu bol ne znači umanjiti vlastitu.

Budućim generacijama zato ne treba ostaviti zadatak da mrze Mladića. Treba im ostaviti mogućnost da razumiju čovjeka, vrijeme i posljedice njegovih odluka, da o njima misle vlastitom glavom i da iz prošlosti izvuku pouke koje neće biti zarobljene ni u mržnji ni u mitovima.

Pred povjesničarima, novinarima, profesorima, arhivistima, umjetnicima, muzejima, memorijalnim institucijama, kulturnim radnicima i svima onima koji osjećaju društvenu odgovornost zato stoji važan zadatak: sačuvati ono što se može provjeriti i pronaći načine da sjećanje na ono što se dogodilo ostane živo. Ne samo da bi se znalo što se dogodilo, nego i da bi generacije koje dolaze mogle razumjeti kako je do toga došlo, što je omogućilo takve događaje i kakve su posljedice ostavili iza sebe.

Vrijeme može izbrisati ljude. Može promijeniti države, granice i političke narative. Ali ne treba mu dopustiti da izbriše činjenice. Kada činjenice nestanu, mitovi dobivaju prostor. Kada ostanu dokumenti, svjedočenja i drugi tragovi, ostaje i mogućnost da ih buduće generacije čitaju, uspoređuju i tumače bez obaveze da vjeruju bilo kome samo zato što im je tako rečeno.

I možda je upravo to jedini način da se jednom, nakon svega, zatvori krug koji je rat otvorio, ne zaboravom, ne osvetom i ne novim mitom, nego istinom koja će ostati i onda kada više ne bude nikoga od nas da je brani.