Ajdin Kamber je bosanskohercegovački novinar, videograf i fotograf iz Sarajeva, magistar novinarstva koji godinama izvještava o ljudskim pravima. Surađuje s uglednim medijima poput Deutsche Wellea, a prepoznatljiv je po dokumentiranju teških ljudskih priča s velikom dozom empatije. U razgovoru za portal Analiziraj.ba, s Ajdinom smo dublje otvorili temu migracija. Vođen dobrom voljom i iskrenom željom da doista vidi i čuje ljude koji traže utočište u Europi, Ajdin je u prvi plan stavio njihovu ljudskost i dostojanstvo. Osvijetlio je različite razloge za migracije i podijelio raznolike životne priče koje je godinama strpljivo skupljao na terenu, podsjećajući nas da iza svake statistike stoji stvarno ljudsko biće.

Vi imate bogato novinarsko iskustvo u izvještavanju o izbjeglicama. Za razliku od brojnih, Vi ste čuli i saslušali njihova osobna svjedočanstva.  Koliko je važno omogućiti im da sami govore o svojim iskustvima, razlozima odlaska i putu koji su prošli?

Migracije na prostoru Balkana intenzivno pratim od 2015. godine. Posebno izražajno u periodu 2018-2021. kada je ruta većim dijelom prolazila kroz BiH te sam mnogo vremena provodio na zapadu BiH, oko Bihaća i Velike Kladuše. Tada se često znalo dešavati da po čitave dane provodim na terenu s migrantima, pogotovo u zapadnom dijelu BiH gdje je bila najveća koncentracija, i dešavalo se da sretnem rijetko kolegice i kolege novinare ili ponekada nikoga iz svijeta medija, a da su istovremeno novinarski članci, portali, slično bili puni informacija o migrantima. I vrlo često u negativnom kontekstu.

Generalni mi je zaključak, prateći medije svih ovih godina, da su mediji rijetko dovoljno pažnje posvećivali migrantima i pitali ih kako se osjećaju, odakle su, zašto su tu. U reportažama sa terena na temu migracija bi više govorili lokalni političari ili predstavnici nevladinih organizacija nego sami migranti. Zaista je svih ovih godina nedostajao njihov glas. Jedino oni mogu ispričati svoju priču. Drugi je problem bio i nedovoljno poznavanje engleskog jezika kod migranata te nisu bili u mogućnosti detaljno opisati situaciju u kojoj bi se nalazili. Tako da smo mi, kad smo mogli, kad smo imali resurse za to, angažovali prevodioce da im olakšamo, da mogu što bolje da ispričaju svoju priču, a mi što vjerodostojnije da je prenesemo.

Sam prilazak migrantima je njima značio jako mnogo, pogotovo postavljanje pitanja kako su, zbog čega su ovdje, koji su njihovi problemi. Uvijek su i vrlo rado pričali svoje teške priče i sudbine. Na primjer, pred Novu godinu 2020. kada je zapaljen migrantski kamp Lipa nedaleko od Bihaća, svi novinari i snimatelji su ostali na brdu 300 metara od udaljeni od kampa i posmatrali, a sam se sa kolegicom se spustio među ljude (jedini smo bili tu) i pričali smo s njima, iako nas je policija u tome pokušala spriječiti. U jednom trenutku su nas migranti sami pitali zašto oni novinari stoje tamo na brdu, što ne dođu da pričaju s nama. Kasnije je policija pokušala da nas izbaci odatle i migranti su ih spriječili u toj namjeri govoreći kako smo jedini došli da čujemo njihovu priču. Migranti su stali u našu zaštitu i doslovno stali između nas i policije. Željeli su da budemo njihov glas.

Što njihova svjedočanstva otkrivaju, a što službeni izvještaji često prešućuju?

Mediji u BiH su sa prvim dolascima migranata koliko-toliko objektivno prenosili realnu sliku sa terena, medutim vremenom se taj odnos promijenio te smo imali priliku sve češće vidjeti govor mržnje upućen prema migrantima, senzacionalističke naslove, različite optužbe.

Znamo za slučaj jedne novinarke, koja je otišla u kamp Lipa, pričala sa malobrojnim stanovništvom tog sela (većinom su to starije osobe) o migrantima i migrantskom kampu. Prilog je bio prepun izjava kako se lokalno stanovništvo plaši jer su mislili kako će njima migranti upast u kuće, kako će ih ubiti, silovati. A onda je otišla u kamp Lipa i pitala migrante kakva vam je hrana, je li imate pristup ljekaru i sl. To nisu iste stvari. Ona je samo prividno dala glas migrantima, ali nije dala glas po istoj osnovi. I u tom tekstu njih mještani optužuju migrante kako su nasilni da pljačkaju, a njima uopšte nije dala priliku da se izjasne o tome i taj sigurnosni aspekt je preskočen.

Tokom rada na terenu sa migrantima oni su uvijek bili susretljivi, otvoreni i uvijek su željeli s nama podijeliti to što imaju. I svoja iskustva, odnosno verbalno se izražavati, ali isto tako podijeliti i ono malo što su imali – krišku hljeba kojeg bi napravili ili šolju čaja.  Osim toga, mediji su često pisali o nekim ubistvima, silovanjima, paljenjima kuća koja se uopšte nisu desila i za koje policija nema saznanja, što smo kasnije i provjerili. U medijima se stvarala slika da su u Bihaću ulice krvave, da su tu svakodnevni sukobi, pljačke, kao da je divlji zapad.

Kada smo zatražili zvanične podatke od policije o broju krivičnih djela koje su migranti počinili je minimalan i daleko ispod broja krivičnih dijela koje lokalno stanovništvo počini. Uglavnom su ti napade i sukobi između migranata, a ne između njih i lokalnog stanovništva. Čak smo imali slučajeve gdje premijer USK preuveličava te podatke na javnom servisu, državnom. Deset puta je preuveličao brojke, dok mi u tom trenutku imamo policijske izvještaje, stvarne, jasne i jasno vidimo da je preuveličao višestruko brojke.

Tokom pandemije koronavirusa posjetili smo Vrnograč na zapadu BiH. Tamo je izgorjela kuća u koju su migranti koristili i u njoj su spavali. Veći broj medija u BiH su optužili migrante da su oni zapalili tu kuću, iako niko od njih nije poslao novinare na teren da provjere stvarno stanje. Međutim, vatrogasac koji je gasio tu kuću je izašao u javnost sa informacijom da nisu migranti zapali, već lokalni kabadahije su došli, istjerali migrante i zapalili kuću da se ovi ne bi imali gdje vratiti. I bilo je više takvih slučajeva. Recimo u Vrnograču, jedan mještanin je dao svoju kuću na korištenje migrantima. Međutim, tamo su se u jednom momentu organizovale određene  nasilničke grupe koje su tražile, prijetile im, upozoravale ih da se gube iz BiH, maltretirali su te ljude na razne načine. Sve su to snimali i objavljivali na društvenim mrežama i nisu nosili nikakve posljedice za to. Oni su dali sebi za pravo, vidjeli su sebe kao neke spasioce da oslobode ovaj prostor. Djelovali su poput takozvanih „narodnih patrola“ u Srbiji.  Vlasnik iz Vrnograča je migrantima dopustio da žive u njegovoj kući, dok su te nasilne grupice dolazili noćima, prebijali ih i prijetili im. Mi smo čak išli sa jednom ekipom volontera koji su išli da im previjali rane. Lokalci koji žive blizu su nam potvrdili njihovu priču. Govorili kako ti lokalni nasilnici dolaze tu i kako noćima slušaju kako migranti jauču. I na kraju su došli i zapalili tu kuću.

Svi oni imaju svoju priču, a jedna je teža od druge

Ratovi se često navode kao glavni razlog zbog kojeg ljudi napuštaju svoje domove. Koji se drugi uzroci – siromaštvo, politička represija, klimatske promjene, nezaposlenost ili nedostatak perspektive – najčešće zanemaruju kada govorimo o izbjeglištvu?

Veliki broj ljudi dolaze sa svih mogućih krajeva od Azije – Bliskog istoka sve do krajnjeg istoka, iz brojnih zemalja Afrike sve do ljudi iz daleke Kube. Među migrantima postoje značajne i velike razlike, civilizacijske, kulturne, društvene. Svi oni imaju svoju priču. I svaka  je teža od druge. I kada ih slušate shvatite kako imaju vrlo dobre razloge za migracije, jer da nije tako, ne bi se ti ljudi  upuštali u taj vrlo rizičan, dug i neizvjestan put. Mnogima od njih putovanje traje godinama. Znamo za slučajeve da su krenuli iz svojih zemalja sa samo 12-13. godina, a dok su stigli u BiH postali bi zreli punoljetni ljudi. Putuju jako dugo, pješice i ostaju po nekoliko mjeseci po kampovima na toj ruti.  Znači dobar dio svog života potroše tu na putovanje. I zaista shvatiš kroz razlog, kroz priču da njih zaista velika muka natjerala. Većina ih i ne pomišlja da se vrati u zemlje odakle su došli. Neki dolaze jer je u njihovim zemljama rat, drugi zbog represija i nedostatka slobode u njihovi zemljama. Dosta sagovornika iz Afganistana je kazalo kako bježe od Talibana, pogotovo kada se tako smijenila vlast. Tada je još jedan talas migranata zahvatio našu zemlju. U mnogim tim zemljama su stalni ratovi ili oni koji tinjaju. Čitave generacije su odrasle u ratnom okruženju. Osim toga, kao razloge za bijeg iz zemalja odakle dolaze navode korupciju i siromaštvo zemlje iz koje dolaze. Siromaštvo je veliki problem i mnogo Afrikanaca migrira zbog toga.  Znamo za primjer mladića iz Pakistana koji sebi nije mogao priuštiti niti telefon. I on je sad kao jedini sin odlučio da dođe u Evropu i da pronađe neki posao i da šalje novac svojoj porodici. Već je nekoliko godina u Italiji, tamo radi u jednoj mjenjačnici i mjesečno šalje dio svoje plate porodicu u Pakistan. Isto tako, razlozi za migracije su i ozbiljna kršenja ljudskih prava u tim zemljama. Sretali smo gejeve koji su morali da odu zato što je u njihovim zemljama homoseksualnosti i dalje kažnjiva i negdje ubijaju te ljude. Isto tako, sretali smo manjinske zajednice, iz Sirije, iz Etiopije, iz Afganistana, kojima su prava ugrožena, ali su često napadani, ugnjetavani ili ubijani samo zbog toga što pripadaju manjinskim zajednicama.  Tek kad se uđe razgovor sa njima, tek shvatiš da zaista imaju ozbiljne i valjane razloge za migracije i tek tad shvatiš koliko smo mi sami bili neinformirani i kako mi zaista nemamo pojma šta se u tim zemljama dešava. Osuđivati nekoga zbog migracija zaista nema smisla, pogotovo ako ne znamo njihove razloge.

Koji su najčešći stereotipi o izbjeglicama koje susrećete u javnosti i na društvenim mrežama te koliko su oni utemeljeni u činjenicama, a koliko u strahu i neinformiranosti?

Jedna od predrasuda je ta kako je nemoguće utvrditi ko su ti ljudi, jer nemaju dokumente. Nije tačno, mi smo vidjeli jako mnogo dokumenta kod migranata ljudi. Svi oni idu kod nekog u Evropu. Većina njih ima nekog prijatelja, rođaka, koji je već tamo i dešava se da oni dokumente pošalju  poštom, da ih čekaju tamo kako bi bili sigurni da im ih neko neće oteti, uništiti ili ih mogu izgubiti u tim rizičnim rutama. Nekima se dokument izgubi ili ošteti tokom puta. Znamo sa slučajeve da su im dokumente otimali krijumčari i da su ih njima ucjenjivali. Nekada smo ih pitali šta im je sa dokumentima pa su nam ih pokazivali i uvjerili nas kako ih imaju.  Drugo, stalno se govori da su vojno sposobni i kako su samo muškarci na tim rutama, što opet nije tačno. Vidjeli smo mnogo žena, djece, staraca. Ali su oni uvijek negdje iza. Kriju se zato što su sami po sebi osjetljivi i ranjivi ili jednostavno ne žele da se snimaju.

Doduše, manje ih je nego muškaraca. Ali zašto je muškaraca više? Pa normalno da će muškarac ići prvi na takva putovanja. I mi šaljemo prvo svoje muškarce u Njemačku ili zemlje zapada pa kada nađu posao, da se ustabile, onda dolazi za njim ostatak porodice.  I velika je razlika između naših stanovnika, koji isto tako teže zapadu i sami su migranti i ovih ljudi. Prednost naših ljudi je što smo bijeli i što se fizički ne razlikujemo toliko od ljudi iz zapade Evrope.

I ne zaboravimo da mnogi ti ljudi bježe od ratova i nasilja i zadnje na umu im je da ratuju pa su ti strahovi i izmišljotine kako se radi o vojno sposobnim muškarcima jednostavno neutemeljene i rezultat su nepotrebnih fobija lokalnih stanovnika. Mada ima i onih, i pojedinaca i medija, koji zlonamjerno šire takve stavove.

I imamo tu sreću što smo rođeni i odrasli tu, da smo povijem slučaja mi ovakvi iz, ne znam, iz Azije, puno bi bilo komplikovanije i puno bi bilo teže pristupiti. I na kraj krajeva kad čujete sve njihove probleme i situacije kojima se susreću i kako ih muka tjera da je sasvim razumljivo da oni žele otići dalje. I zaboravimo jako važan momenat da ti ljudi kada pređu granicu bez obzira imali ili ne imali papire, oni imaju pravo traženja azila. Znamo za slučaj mladića koji je iz Etiopije legalno došao u Banja Luku da radi na građevini. Znači, fakultetski obrazovan momak kome je jedna firma iz Banja Luke pomogla, dala mu radni ugovor i pomogla da dođe i da tu radi za njih. Znači, nije migrant u tom smislu, već je strani radnik. Frima je skoro godinu dana ganjala papire i radne dozvole za njega da dođe.  On do sad ne bi uspio sam da odradi bez njihove pomoći

Nedostatak dobre volje u komunikaciji

U komentarima na društvenim mrežama često se pojavljuju islamofobni stavovi prema ljudima koji dolaze iz ratom i krizama pogođenih područja. Koliko je takva percepcija posljedica pogrešne pretpostavke da su svi izbjeglice muslimani skloni ekstremizmu i terorizmu ?

Pa, definitivno. Mislim da je veliki problem to što se naši ljudi ili ne žele ili se ne mogu sporazumjeti sa većinom migranata. Čini mi se da je prirodna prva reakcija čovjeka da se boji onoga što mu je nepoznato. Ljudi kad vide grupu od deset muškaraca obučenih u crno, koji su glasni, kreću se navečer, pričaju nerazumljivim jezikom, naši ljudi se uglavnom odmah prepadnu. Dobar dio naših stanovnika ne govori engleski, ali isto tako i migranti tako da nema šanse da se oni sporazume. Kulturološke razlike su velike. Treba naglasiti i da naši ljudi ne putuju dovoljno po svijetu pa nisu bili u prilici da upoznaju druge običaje, kulture, civilizacije. Sve je to njima strano, a onda rezultira i strahom u ovakvim situacijama ili jednostavno stvore zid između sebe i migranata u ovom slučaju. Važno je napomenuti i veliku ulogu medija, od kojih pojedini dodatno raspiruju strah i razdor.

Mnogo puta nam se desilo da nam pojedini ljudi sole pamet o migrantima, ali istovremeno  ne prihvataju naša iskustva sa migrantima na terenu, a oni sami nikad nisu porazgovarali sa njima.  Stvore cijelu tu sliku o migrantima na osnovu medijskih natpisa i sa društvenih mreža. Nikad s migrantima nisu i ne žele da razgovaraju, ali se ponašaju kao da oni znaju više  stotinama kilometara daleko od migranata nego vi koji ste u svakodnevnom kontaktu s njima. Idu u ekstremnost. I onda jednostavno shvatiš da nema smisla tu i šta više i pokušavati.  Ali znamo i za mnoge pozitivne slučajeve. Recimo nedavno smo posjetili jednu povratnicu u jako izolirano selo na krajnjem zapadu BiH i uz samo granicu sa Hrvatskom. Migranti su većinom muslimani, ali ona to nije. Ne poznaju jezike međusobno, ali se uspiju sporazumjeti. Ona nema strah od migranata. Kad god ima nešto da im ponudi da jedu ona to i učini ili im bar da vode. Cijene i poštuju jedni druge. I ona je dobar primjer kako može kad se hoće, i sporazumjeti i živjeti jedni pored drugih.

Odgovornost medija

Koliku odgovornost za stvaranje takvih percepcija imaju mediji? Može li način na koji koristimo pojmove poput „izbjeglica“, „tražitelj azila“ ili „ilegalni migrant“ utjecati na to hoće li javnost te ljude promatrati kao pojedince koji traže sigurnost ili prvenstveno kao sigurnosni problem?

Riječi su jako bitne i meni se čini kao da su ljudi sve negativne karakteristike spojili u riječ migrant. Dugo vremena u opticaju u medijima je bila konstrukcija „ilegalni migrant“. Može biti ilegalni prelazak preko za granice, ali osoba ne može biti ilegalna. To je nehumano i nenormalno na više nivoa.  Tačno se moglo primijetiti kako su pojedini mediji, nakon što se broj migranata u BiH povećavao, zaoštrili svoju retoriku protiv migranata i širili su govor mržnje. Počeli su sve češće u negativnom kontekstu stavljati imigrante i širiti određenu dozu netrpeljivosti i mržnje prema njima. To se reflektiralo i na lokalno stanovništvo koje je počelo mijenjati svoju percepciju i stavove prema ovim ljudima. Sve češće smo viđali proteste na ulicama, ali isto tako otvorene pozive da se ti ljudi protjeraju iz BiH. Dugo vremena u online prostoru je postojao i internet portal nazivom „antimigrant“ putem kojeg su se širile najgore dezinformacije i govor mržnje. Imali smo priliku viđati naljepnice i plakate po zapadnoj BiH sa mrtvačkim lubanjama i ozbiljnoj prijetnji migrantima da napuste BiH i da tu nisu sigurni.