Američko Ministarstvo trgovine, odnosno njegov Ured za industriju i sigurnost, naložilo je kompaniji Anthropic da obustavi pristup svojim modelima Fable 5 i Mythos 5 svim stranim državljanima, bez obzira na to da li se nalaze izvan Sjedinjenih Američkih Država ili unutar njih. Odluka je donesena uz obrazloženje da postoje razlozi nacionalne sigurnosti.
Budući da Anthropic nije mogao pouzdano provjeravati korisnike prema državljanstvu, kompanija je na kraju potpuno onemogućila pristup oba modela. Time je otvoreno pitanje da li je američka administracija ovim potezom uspostavila novi presedan u regulisanju izvoza naprednih AI sistema.
Prema analizi Tech Policy Pressa, ključni problem nije samo u tome što su modeli blokirani, niti u navodnom sigurnosnom incidentu koji je prethodio odluci, nego u pravnom mehanizmu koji je američka vlada upotrijebila. Kontrole izvoza tradicionalno su se odnosile na fizičku robu, softver, izvorni kod i tehničke podatke, ali se sada primjenjuju na AI modele koji su stalno dostupni putem internetskog servisa.
To otvara niz novih pitanja: šta se u ovom slučaju uopće smatra izvozom – sami model, njegova sposobnost, odgovor koji korisnik dobije putem API-ja ili pristup sistemu kao takvom? Autor analize upozorava da se pravila razvijana za ranije oblike tehnologije sada primjenjuju na područje koje se brzo mijenja i koje ne odgovara uvijek postojećim regulatornim kategorijama.
Posebno je problematično što odluka nije donesena kroz jasan i javno obrazložen regulatorni proces, nego kroz pojedinačnu izvršnu mjeru. U takvim slučajevima svaka nova odluka može postati presedan, a niz presedana s vremenom može prerasti u pravilo, iako ono nikada nije javno i sistematski definisano.
U javnosti je ostalo nejasno šta je tačno bio neposredni povod za intervenciju. Spominjali su se navodni pokušaji zaobilaženja zaštitnih mehanizama modela Mythos, zabrinutost da bi model mogle koristiti grupe povezane s Kinom, kao i mogućnost da se njegove sposobnosti kopiraju ili prenesu na druge sisteme. Anthropic je, međutim, osporio dio tih tvrdnji, navodeći da se radi o uskom nesporazumu i da slične sposobnosti već postoje kod drugih dostupnih modela.
U središtu rasprave nalazi se pitanje po kojem kriteriju vlada treba odlučivati da li neki AI model predstavlja sigurnosni rizik. Jedan pristup polazi od toga da treba kontrolisati samo modele koji donose novu i značajnu sposobnost koju protivnici ranije nisu imali. Drugi pristup smatra da je dovoljno da model posjeduje osjetljivu sposobnost, bez obzira na to da li se ona već može pronaći kod drugih sistema.
Prvi pristup smanjio bi broj slučajeva u kojima se primjenjuju kontrole i fokusirao bi se na zaista nove rizike. Drugi bi omogućio šire i brže djelovanje države, ali bi mogao obuhvatiti mnogo veći broj naprednih AI modela. Upravo ta razlika, navodi se u analizi, mogla bi odrediti budući smjer američke politike prema izvozu umjetne inteligencije.
Autor upozorava da nije sporno da neke sposobnosti naprednih AI sistema mogu zahtijevati ozbiljna ograničenja. Problem je u tome što još ne postoji javno objavljen standard koji jasno povezuje procjene sposobnosti modela s konkretnim posljedicama i ograničenjima.
Zato slučaj Mythos nije važan samo zbog jednog modela ili jedne kompanije. On pokazuje da se politika kontrole umjetne inteligencije može formirati postepeno, kroz pojedinačne odluke, umjesto kroz otvoren proces u kojem bi se jasno definisalo kada, zašto i kako država ograničava pristup naprednim AI sistemima.
Izvor: Tech Policy Press
