Mi smo društvo spektakla. Sljedbenici i pobornici krilatice „kruha i igara”. One su tu kako bi nas razonodile, zabavile i na trenutak odvele u neku drugu realnost u kojoj ćemo navijati i ispuštati hrpu negativnih i pozitivnih krikova i emocija, kao da se u tom trenutku sve ostalo može suspendirati.

Dolazi Svjetsko nogometno prvenstvo koje se ove godine održava diljem Sjedinjenih Američkih Država, Kanade i Meksika. Jedna od tih država je i jedan od najvećih financijera brojnih ratova u svijetu. Država čiji kapital, politički utjecaj i vojna moć sudjeluju u različitim globalnim konfliktima, od Gaze, Libanona, Irana pa nadalje, kroz mrežu savezništava, interesa i intervencija koje oblikuju suvremeni svijet.

Ali kako bismo zaboravili tu činjenicu, kako bismo zaboravili koliko djece i žena stradava, nudi nam se spektakl za oči, uši i ostala osjetila. Nudi nam se „najvažnija sporedna stvar na svijetu”. Nogomet neće samo zamijeniti druge teme, on će ih potisnuti iz vidokruga medijskog prostora te iz razgovora koje smatramo važnima.

Kratkotrajna laž

Jer spektakl nije samo zabava. On nije samo bijeg. On je i način organizacije pažnje. On odlučuje što vidimo, ali još važnije, što uopće postaje vidljivo, a što nestaje kao da ne postoji. U tom smislu, spektakl nije neutralan prostor, nego filtrirani sustav stvarnosti. On ne pokazuje svijet kakav jest, nego svijet kakav smije biti prikazan u određenom trenutku.

I ono što se vidi i ono što se ne vidi nije slučajno. Vidljivost je uređena. Neke se patnje pretvaraju u globalne teme koje traju kratko, a druge nestaju iz ciklusa vijesti čim se pojavi novi događaj, nova utakmica ili nova scena koja preuzima pažnju. Tako se formira kolektivna selektivna memorija u kojoj tragedije imaju rok trajanja.

Prekrit će Epsteinove zločine, prekrit će sve ono što ne stane u okvir zabave. Na travnjacima će se trčati za loptom, dok će započeti jednomjesečna luda euforija koja će kratkoročno postati jedna od najvažnijih medijskih agendi. Pojavit će se i bljesnuti kao paralelna stvarnost u kojoj sve drugo prestaje postojati.

I dok se sve to odvija, djeca u Gazi su spaljena. Ali u javnom prostoru to postaje sporedna rečenica: „Ma pusti sada to, igra, naša reprezentacija, važan plasman.”

Nogomet nije problem, nego nedostatak empatije i solidarnosti

Problem nije u tome što ljudi gledaju nogomet. Problem nije u samoj igri, ni u emociji, ni u potrebi za bijegom. To je ljudski i razumljivo. Problem je u tome kako je ta potreba organizirana, kapitalizirana i pretvorena u globalni sustav u kojem se pažnja ne samo usmjerava, nego i prodaje, proizvodi i održava.

I tu dolazimo do još niza pitanja. Koliko nas zapravo još pogađa tuđa smrt kada nije dio spektakla? Koliko smo postali imuni, koliko smo zaboravili napad na iransku školu punu djece? Koliko brzo prelazimo preko toga? Koliko nas djeca koja stradavaju uopće više dotiču kada nisu dio slike koja traje? Koliko smo naučili živjeti u selektivnoj hipnozi, u kojoj neki životi stalno postoje u fokusu, a drugi postoje samo kratko, kao prolazne vijesti?

Nisu bitna samo ta djeca koja stradaju u ratovima. Nisu bitne ni brojne žrtve žena i djece upletene u Epsteinove mreže pedofilije, silovanja, trgovine i iskorištavanja, o kojima se u javnom prostoru pojavljuju optužbe, svjedočanstva i različiti izvještaji i slučajevi koji uključuju vrlo moćne strukture i pojedince u svijetu. Ta svjedočanstva često bivaju potisnuta, njihove priče se relativiziraju ili se smještaju u kategorije prevelikog šoka, nedokazanih tvrdnji ili teorija zavjere. Teško ih je zadržati u javnoj svijesti jer ne odgovaraju ritmu spektakla koji traži brzu izmjenu slika i emocija umjesto dugotrajnog suočavanja sa zločinima i posljedicama.

Jer nama treba novo. Novi spektakl. Nova scena. Novo euforično stanje koje preuzima pažnju i briše prethodno. Jer spektakl ne podnosi kontinuitet. On traži brzinu, zamjenu, novu sliku, novu emociju, novu distrakciju. Sve što traži vrijeme, kontekst i odgovornost postaje suvišno.

U tom smislu, spektakl ne briše stvarnost izravno. On je ne negira. On je zamjenjuje. Jedna slika prekriva drugu, jedna emocija briše prethodnu, jedan događaj prekriva drugi, sve dok ništa ne ostane dovoljno dugo da postane pitanje.

Gladni krvi i akcije

I zato se vraćamo na pitanje: jesmo li se promijenili? Jesmo li postali osvješteniji od onih koji su u rimskim arenama navijali za krv i gladijatore ili smo i dalje isti, samo u novom obliku, s ekranima umjesto arena, s globalnim prijenosima umjesto lokalnih borilišta? I možda najneugodnije pitanje: što bi uopće značilo ne pristati na spektakl? Ne samo isključiti ekran, nego odbiti sudjelovati u toj kolektivnoj amneziji koja se stalno ponavlja, iz sezone u sezonu, iz krize u spektakl, iz tragedije u zabavu.

Jer na kraju, platit ćemo cijenu tog kratkotrajnog užitka. Upalit ćemo televizore, uroniti u buku, uzrujati se, veseliti, svađati se i sve će trajati kratko, dovoljno da nas iscrpi, ali ne dovoljno da nas promijeni.

A onda će sve opet biti isto. Ili neće. Ali to ostaje otvoreno pitanje i možda jedino koje zaista vrijedi.