Vehementni Franjo

Radikalni čin obnove kršćanstva papa Franjo vidio je u ukidanju klerikalizma. No revolucionarni antiklerikalizam nosi sa sobom i dvije potencijalne opasnosti. Prva proizlazi iz možebitne ideologizacije samog antiklerikalnog pokreta, odnosno razvijanja ili čak rasplamsavanja njegovih divljih oblika, dakle iz možebitne deinstitucionalizacije „nove evangelizacije“. Druga je opasnost da nakon urušavanja kurije i drugih institucija, nakon kidanja veza između crkvenih podsistema, dođe do dominacije i time nesavladive nadvlasti jedino i samo Jednog, odnosno do suvremene implementacije i generalizacije velikog inkvizitorstva, kako nam ga je prikazao Dostojevski.

Pontifikat pape Franja započeo je vehementno, borbom protiv unutarnjeg neprijatelja, dakle borbom protiv klerikalizma. Znamenita ostaje njegova izjava: „Ako se preda mnom nađe klerikalac, smjesta postajem antiklerikalan. Kršćanstvo ne bi smjelo imati ništa s klerikalizmom“. Kako ustanovljavaju Paul Vallely u knjizi Papa Franjo (koja u njemačkom izdanju nosi znakovit podnaslov „Od reakcionara do revolucionara“) i Austen Ivereigh u knjizi Veliki reformator, Bergoglio je već kao kardinal snažno kritizirao klerikalizam, onaj klerikalizam koji u središte Crkve postavlja kler i zato obične ljude ponižava, umjesto da ih krijepi uzdizanjem. Time se Bergoglio približio latinsko-američkoj teologiji oslobođenja, koju je inače desetljećima, kolaborirajući pritom s argentinskom huntom, odbacivao. Župnik koji svagda hoće imati zadnju riječ je klerikalac, a ne svećenik u pravom smislu te riječi. U razgovoru s prijateljem, rabinom Abrahamom Skorkom, Bergoglio je klerikalizam čak označio kao „distorziju religije“. No u kojem je smislu papa Franjo razumio klerikalizam?

Papa Franjo suprotstavlja klerikalizam i proroštvo, razmatrajući klerikalizam kao svakidašnju pojavu i zahtijevajući proročko držanje od svakog kršćanina ovdje i sada. Ako se naime u Crkvi izgubi proroštvo, nedostaje živi Bog i Crkva postaje klerikalnom institucijom. A prorok je svatko tko čuje riječi Boga i zna ih objasniti, a potom navijestiti budućnost. To znači da kršćanin kao prorok mora imati pravi osjećaj ne samo za prošlost, nego i za sadašnjost i budućnost. „Budućnost – prorok je svjestan obećanja i Božje obećanje nosi u svom srcu; živi ga, sjeća ga se i ponavlja. Zatim gleda sadašnjost; gleda svoj narod i osjeća snagu Duha da mu kaže riječ koja će ga podići i dati mu snage da nastavi hod budućnosti ususret. Prorok je čovjek triju vremena: obećanje dano u prošlosti; motrenje sadašnjosti i hrabrost pokazivanja puta prema budućnosti. Gospodin je oduvijek, uz pomoć proroka, čuvao svoj narod“. Čini se da je papa Franjo htio biti upravo takav prorok: čovjek koji bi Crkvi opet dodijelio pravu orijentaciju. Zato je i preporučio sljedeću molitvu:

„Gospodine, neka tvom narodu ne uzmanjkaju proroci! Svi koji smo kršteni, jesmo proroci. Gospodine, neka ne zaboravimo tvoja obećanja! Neka se ne umorimo ići prema naprijed! Ne daj da se zatvorimo u legalizme koji zatvaraju vrata! Oslobodi, Gospodine, svoj narod od duha klerikalizma i pomogni ga duhom proročkim.“

Klerikalizam je prema papi Franju bolest u sebe zaštićene, na sebe usredotočene Crkve i zato ga je, s jedne strane, uspoređivao s narcizmom, a s druge farizejstvom.

Pritom je isticao da klerikalizam nije karakterističan samo za kler, nego ga susrećemo i među laicima. Težnje za klerikaliziranjem laika ne postoje samo u crkvenoj hijerarhiji, nego i među laicima ima takvih koji „na koljenima mole da ih klerikaliziraju, jer je tako zgodnije“. Žele, na primjer, postati đakoni. Zašto? Odgovara papa: „Zato jer je đakon, svećenik, značajniji od laika? Ne. To je pogreška“. Jer klerikalizam sprječava rast – u duhu pravog kršćanstva – laika.

Klerikalizam nastupa kad crkvena legalnost, okoštalo ustrajavanje na zakonima i paragrafima, vrijedi više od kršćanske legitimnosti, od ljubavi spram bližnjeg.

Papa Franjo primio je 22. prosinca 2014. u audijenciju članove Rimske kurije povodom tradicionalnoga božićnog čestitanja. U prigodnom važnom govoru, sadržajno snažnom ispitu savjesti, Papa je naveo „popis” od petnaest „bolesti” Rimske kurije. Te bolesti nisu ništa drugo nego elementi klerikalizma. Primjerice, prva je bolest osjećati se „besmrtnima”, „imunima” ili čak „nezamjenjivima” zanemarujući nužne i uobičajene kontrole. Kurija koja nije samokritična, koja se ne posuvremenjuje, koja se ne nastoji poboljšati bolesno je tijelo. Običan posjet grobljima može nam pomoći vidjeti imena tolikih ljudi, od kojih su neki vjerojatno mislili da su besmrtni, imuni i nezamjenjivi!

Posljednja, petnaesta, bolest s papina „popisa” je svjetovna dobit, egzibicionizmi, kad apostol pretvara svoju službu u vlast, a svoju vlast u robu za stjecanje svjetovne dobiti ili više moći. To je bolest ljudi koji nezasitno pokušavaju uvećati svoju moć i da bi to postigli ne prezaju ni od klevetanja, ocrnjivanja i diskreditiranja drugih, čak i u novinama i časopisima. Oni to naravno čine samo radi vlastitog pokazivanja i dokazivanja da su sposobniji od drugih. I ta bolest nanosi mnogo zla tijelu, jer dovodi ljude do toga da opravdavaju korištenje svakog sredstva za postizanje tog cilja, često u ime pravde i transparentnosti.

Ukratko, radikalni čin obnove kršćanstva papa Franjo vidio je u ukidanju klerikalizma. No revolucionarni antiklerikalizam nosi sa sobom i dvije potencijalne opasnosti. Prva proizlazi iz možebitne ideologizacije samog antiklerikalnog pokreta, odnosno razvijanja ili čak rasplamsavanja njegovih divljih oblika, dakle iz možebitne deinstitucionalizacije „nove evangelizacije“. Druga je opasnost da nakon urušavanja kurije i drugih institucija, nakon kidanja veza između crkvenih podsistema, dođe do dominacije i time nesavladive nadvlasti jedino i samo Jednog, odnosno do suvremene implementacije i generalizacije velikog inkvizitorstva, kako nam ga je prikazao Dostojevski.

Ima li simptoma koji ukazuju na takovrsnu opasnost? Nakon borbe protiv unutarnjeg neprijatelja, papa Franjo je u središte postavio intransingentnu borbu protiv vanjskog neprijatelja, dakle protiv sekularizacije, nastojeći za nju pridobiti i vođe ostalih  religija, na primjer pravoslavlja i islama. Obračun je to ne samo s demokracijom nego i temeljnim ljudskim pravima i građanskim slobodama. Razapet između borbe protiv klerikalizma i klijentelizma i borbe protiv sekularizacije i laicizacije, započeo se papa Franjo ubrzo krzmati, sve dok naposljetku nije skliznuo u područje klasičnog konkordata, tog institucionaliziranog oblika volje za Moć, odnosno volje za Vlast.

Tako se odlučio da na račun istinski vjernih kineskih kršćana dosegne tipično katolički sporazum s nedemokratskom kineskom vlašću, da bi dakle zatajio istinske vjernike i prepustio ih podzemlju (jer su ionako u Božjim rukama). Potez u tom smjeru je i Franjino dopuštenje da vatikanska vlada uloži protest, adresiran na talijanski zakon, o pravu na legaliziranje različitih oblika spolnog partnerstva. Papa Franjo puzao je natrag u 19. stoljeće i svojim negativnim odnosom prema medicinskoj pomoći pri umiranju (eutanaziji), prema medicinskoj pomoći pri umjetnoj oplodnji, prema pobačaju, prema suvremenom razumijevanju spolnosti. A napose je to bilo vidljivo u njegovoj personifikaciji zla u Sotonu (Đavla) i podupiranju egzorcizma.

A ne vodi li vjera u đavla – u realno postojećeg Đavla – do imaginarnih istraga i diferencijacije između dobrog i zlog duha, naposljetku svetog i zločestog, nebeskog (rajskog) i paklenskog Duha? Nije li se papa Franjo na svoj način više bojao Đavla nego Boga? Jer nas je pred Đavlom ovako upozoravao: „S njim se ne smijemo razgovarati. Isus nikada nije razgovarao s đavlom. Pronašao je drugi način: kad ga je prvi put sreo nakon posta u pustinji, nije odgovorio svojim riječima, nego riječima iz Biblije. Ne razgovaraš s njim jer on uvijek pobjeđuje.“ Ne stoji li u pozadini tog i takvog stajališta naposljetku inkvizicija? Ne operativna nego potencijalna?

Bilo kako bilo, izvjesno je tek da najveći i neprispodobivi domašaj pontifikata pape Franja ostaje uredba (rescriptum) iz 2018. godine o katekizamskom ukidanju smrtne kazne („Crkva u svjetlu evanđelja uči da je smrtna kazna nedopustiva, jer ugrožava nepovredivost i dostojanstvo osobe“ i „odlučno se zauzima za njezino ukidanje po cijelom svijetu“ ) i time odbacivanje klerofašističkog ubijanja u ime Boga. Na tu se uredbu vezuju i sljedeće njegove riječi: „Molim sve da prestanu instrumentalizirati religije za raspirivanje mržnje, nasilja, ekstremizma i slijepog fanatizma. Bog ne treba nikoga da ga brani i Bog ne želi da se njegovo ime zlorabi za nasilje nad ljudima.” Nitko, dakle, nema pravo ubijati u ime Boga, pa ni sam Bog! Taj reskript vodi u reformulaciju odnosno reviziju cjelokupne Biblije. U tom svjetlu valja nanovo osvijetliti, ako već ne popraviti ili čak napustiti niz starozavjetnih, pa i nekih novozavjetnih dogmi. S gledišta samoočovječenja Boga u Isusu kao Kristu nije čovjek radi Boga, nego je Bog/Krist radi čovjeka. To je istinsko evanđelje, odistinska radosna vijest.

No malo je do danas znanih učinaka tog papinog teološkog, etičkog i političkog revolucionarnog čina. Kao da ga katolici i njihovi teolozi nisu dokučili u svoj njegovoj dimenziji, u svoj njegovoj dalekosežnosti. A riječ je zapravo o pozivu na samoočišćenje. Ne lustracija drugih i drukčijih, samo autokatarza može oživjeti kršćanstvo, kršćanstvo za treće stoljeće.

Nužno je prevrednovanje vrijednosti, vlastitih. Ne u ničeanskom, nego u budističkom smislu sućuti, sućuti i prema sebi i svojim. Pa i sućuti s ustanoviteljem kršćanstva, Isusom, koji je okončao na križu. Križ kao kršćanski simbol može ostati, ali ne kao Simbol. Previše umorstava je pod njegovim znamenjem bilo da bi se i dalje moglo ustrajavati na katoličkom glorificiranju križa i razapinjanja na križ.

U ovom nas vijeku čeka oproštaj od svih križeva: od nacističkog kukastog križa preko boljševičkog prekriženog srpa i čekića do klerikalnog križa. Bez tog „teškog“ oproštaja neće biti ni obnove Evrope, pa ni evropskog pomirenja. (Mario Kopić, Tačno.net)

Duh Ukrajine

Danas se lako zabuniti jer se čini da svatko može blebetati što hoće, režirati kako hoće, pisati što hoće. Da su kerberi nacije otišli u zaborav. A onda je režiser Borut Šeparović postavio na scenu nacionalnog teatra u Splitu fragmente djela Woyzeck njemačkog dramatičara Georga Büchnera iz 19. stoljeća, a radnju smjestio u suvremenu Ukrajinu. I baš kao Büchnerov izvornik, Šeparovićev je Woyzeck upozoravajuća antiratna predstava, ali sva u duhu suvremenog ratovanja – Ukrajina tek je ilustracija, mogla je biti i Palestina – tu su umjetna inteligencija, dronovi, ekrani… a što režiser naziva „tehnološkom pornografijom koja spaja estetsku privlačnost tehnologije s brutalnošću nasilja“.

Sve u predstavi tiče se odvratnosti ratovanja za profit, rudna bogatstva, tu su korporacije koje se bezočno bogate proizvodnjom oružja, lijekova, strani plaćenici… i dakako Woyzeck, kao predstavnik one potrošne ljudske mase koja služi tek kao topovsko meso. Predstava stoga itekako dojmljiva u vremenu opće degradacije ljudskosti i novih ratova za stare ciljeve. Ali koja ne udovoljava važećem nacionalističkom narativu o podijeli na žrtve i agresore, nego su agresori eksponenti međunarodnog kapitala, a žrtve sva sirotinja ovoga svijeta.

Tako predstavu doživljavaju antimilitaristi, ta sitna skupina u svijetu opasnih vladajućih nacionalista kojima je cenzura dio politike koju danas pravdaju ratom u Ukrajini ili na Bliskom istoku, a koja je postala pravilo u čitavoj Evropi.

Utoliko ni oštra reakcija ambasade Ukrajine u Hrvatskoj na izvođenje Woyzceka nije nikakav eksces, nego pravilo kojim se zahtjeva zabrana jedne predstave u drugoj državi, sročeno bahatim i prijetećim tonom. Predstava tako „predstavlja oskvrnuće časti i dostojanstva“, pa je „čin umjetničke neodgovornosti i uvreda za svakog Ukrajinca“, i onda teatralno: „Zaustavite se, nemojte dodavati mrzilačkom Pilatu čavle za razapinjanje istine i slobode“, te prijeteća završnica: “Što sijete, to ćete i požnjeti!“ Sve su to sročila gospoda koja ratišta nisu okusila, nego spašavaju Ukrajinu iz udobnosti svoje ambasade u Zagrebu, poput onih – danas na vlasti u Hrvatskoj – nazvanih „Minhenska bojna“ jer su u doba rata iz sigurnih evropskih ambasada odvažno promovirali rat, progone i otimanje tuđih teritorija.

Sada bi valjda sudionici jedne predstave trebali stati u stavu mirno pred zahtjevom ambasade Ukrajine, države koja je davno prije rata uvela zabranu izvođenja svega na ruskom jeziku, upotrebu jezika ruske manjine, razmontirala stotine spomenika ruskim umjetnicima, sve do Puškina, preimenovala ulice, zabranila uvoz knjiga iz Rusije… Već 2014. započela je sistematska čistka ruskih knjiga iz ukrajinskih knjižnica, a Ministarstvo kulture sastavilo je popis osoba koje su „prijetnja nacionalnoj sigurnosti“ – umjetnika, pisaca, režisera, novinara.

Da, dobro ste primijetili totalnu podudarnost s Hrvatskom 90-tih, kada su tone vrijednih knjiga na ćirilici ili one srpskih pisaca bacane u kontejnere – jezik i pismo „agresora“ i danas su nepoželjni u Hrvatskoj – ili srušeno više od tri tisuće antifašističkih spomenika, preimenovane ulice i trgovi. Ukrajina je 2014. imala web stranicu državne obavještajne službe s imenima „neprijatelja Ukrajine“, to jest stotina novinara i umjetnika iz cijelog svijeta. Hrvatske službe imale su svoje, jednako gnjusne, prokazivačke medije zbog kojih su „neprijatelji režima“ stradavali na razne načine. Ukrajina je novinare koji su pisali o korupciji unutar vlasti prisilno mobilizirala, uz ilegalni pritvor i torture, Hrvatska je 90-tih, mimo svih zakona, mobilizirala glavnog urednika Feral Tribunea, tjednika nalik kazališnom Woyzecku, baziranom na antimilitarizmu, antinacionalizmu.

U tobože kultiviranoj Evropi punoj umivenih diktatora, od najgoreg zlotvora Putina koji ubija Ukrajinu i izolira Rusiju, do naoko operetnih vladara, cenzura se stoga sasvim podrazumijeva. Bilo da se studente – koji protiv rata u Gazi protestiraju pred ministarstvom vanjskih poslova u Zagrebu, tražeći da Hrvatska prizna Palestinu – nasilno trpa u policijske kombije, bilo da ambasada Turske u Sarajevu traži zabranu predstave „Šestorica protiv Turske“, režisera Jetona Neziraja, u Narodnom pozorištu – inače već dva puta zabranjenu u Prizrenu – kojom da se vrijeđa Turska i njen diktator Erdogan. Priča je to o šest turskih državljana protjeranih s Kosova 2018. pod sumnjom povezanosti s pokušajem „terorističkog“ puča u Turskoj i svrgavanje Erdogana, 2016. Tom su se cenzorskom zahtjevu, na valu muslimanskog nacionalizma, pridružila i udruženja boraca i ono Majki Srebrenice. Tako da je Woyzeck u Splitu za sada dobro i prošao. Svakako, nije laka borba protiv ideologije cenzure u svijetu kojim vladaju pornografi rata.  (Heni Erceg, Mladina)

GIDEON LEVY: Šoa 2 u našoj izvedbi

Izrael ne vrši holokaust nad palestinskim narodom, ali se u poslednjih 19 meseci približava tome velikom brzinom. Ovo se mora izgovoriti, posebno na Dan Šoe. Stajao sam mirno dok su sirene zavijale kao i svake godine,¹ a misli su mi lutale. Setio sam se bake i deke, Sofi i Huga, čija imena sam video uklesana na zidu sećanja na starom jevrejskom groblju u Pragu. Onda sam se setio prizora iz Gaze koji me progone. Kao dete sam tokom zavijanja sirena zamišljao veliku vatru koja guta sve. Do rata u Gazi u toj vatri su goreli Jevreji, a ove godine sam video izgorele bebe iz šatorskog naselja u Han Junisu i sa njima još hiljade dece, žena i muškaraca koje je izraelska vojska ubila bez milosti.

Kako je moguće stajati dok sirene zavijaju i ne pomisliti na tekst Janiva Kubovica iz Haaretza o smaknuću 15 članova palestinskog tima hitne pomoći od strane izraelskih vojnika, koji su u njih hladnokrvno pucali, nakon toga uništili ambulantna kola i zakopali njihova tela u pesku. Mislim o stanovniku Sindžila na Zapadnoj obali kome su naseljenici zapalili kuću, a onda su došli vojnici i bacili suzavac na njega nakon čega je doživeo srčani udar i umro, kako je izvestila novinarka Hagar Šizaf. Mislim o stočarskim zajednicama Um al Hira na južnim padinama Hebrona, koje sam posetio i o neprekidnim pogromima koje ovi mirni ljudi trpe u svom selu od strane vojske i naseljenika koji su se udružili da ih proteraju sa njihove zemlje.

Treba pročitati hrabar i potresan članak Orit Kamir u Haaretzu od 21. aprila o stavu Izraelaca o ovom ratu, koji ih po njenom mišljenju lišava prava da se žale na nemačke zločine protiv Jevreja. Zatim treba videti dirljiv članak Daniela Blatmana o deci Gaze i deci Šoe (Haaretz, 22. aprila). Dan obnove rata u Gazi posle krhkog primirja, tvrdi Blatman, biće zapamćen kao nečastan dan u jevrejskoj istoriji. Nadajmo se da će tako biti. „Četrdeset godina se bavim istraživanjem Šoe“, piše Blatman, „i pročitao sam bezbroj svedočanstava o strašnom genocidu protiv jevrejskog naroda i drugih žrtava. Ali stvarnost u kojoj čitam svedočanstva o masovnim ubistvima koje je počinila jevrejska država, koja me po jezivoj sličnosti podsećaju na svedočenja iz arhiva Jad VaŠema, nisam mogao da zamislim ni u najgorim noćnim morama.“

Nije u pitanju poređenje sa Šoom već stravično upozorenje kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na današnji dan jeste izdaja Šoe i njenih žrtava. Ne razmišljati danas o Gazi znači izgubiti ljudskost i oskrnaviti sećanje na Šou. Svi treba da stanemo zbog Gaze.

U Izraelu naginjemo stavu da je 7. oktobar „najveća katastrofa koja se dogodila jevrejskom narodu od Šoe“. Ovo je naravno izopačeno poređenje koje obezvređuje sećanje na Šou. Nema nikakve sličnosti između ubistvenog jednokratnog oktobarskog napada i Šoe. Ali ono što je usledilo zapravo evocira sećanje na Šou.

Nema Aušvica i Treblinke u Pojasu Gaze, ali postoje koncentracioni logori. Ima izgladnjivanja, uskraćivanja vode, premeštanja ljudi sa mesta na mesto kao životinja i uskraćivanja lekova. Nema još uvek Šoe, ali jedan od njenih kamena temeljaca je odavno postavljen: dehumanizacija žrtava koju su sprovodili nacisti u punom je jeku u Izraelu. Otkako je nastavljen rat ubijeno je oko 1.600 Palestinaca. To je krvoproliće, a ne ratovanje. Dešava se nedaleko od naših kuća, od strane naših najboljih sinova. Događa se u tišini i odvratnoj ravnodušnosti većine Izraelaca.

Dobitnik nacionalne nagrade Izraela Ariel Rubinštajn je ove nedelje objavio potresan i inspirativan članak (Haaretz, 22. aprila) u kom je objasnio zašto ove godine neće stajati tokom sirene. Ja ću stajati i misliću na baku i deku, ali pre svega o Gazi. (Gideon Levy za Haaretz, za Peščanik s hebrejskog prevela Alma Ferhat)