Europa je u dvadesetom stoljeću doživjela dva najveća tiranina i zločinca – Adolfa Hitlera i Josipa Visarionoviča Džugašvilija Staljina. Između ostalog, njih dvojica su odgovorna za dva najveća zločina koje je ta Europa ikad vidjela – Holokaust i Holodomor. Procjene su da je svaki od njih odnio po šest miliona ljudskih duša, a jedina zemlja današnje Europe koja je preživjela najgore i od Hitlera i od Staljina bila je Ukrajina. I to se nikada ne smije gubiti iz vida.
Nema zločina iz mržnje kojima nije prethodio govor mržnje. Tako se već godinama oko Ukrajine plete ruski propagandni narativ o neophodnosti „denacifikacije“ te zemlje koji je na kraju Putinu poslužio i kao opravdanje za totalnu agresiju na nju. Širenje tog narativa koji od Ukrajinaca pokušava napraviti legitimnu metu povezujući ih sa najpoznatijim negativcima koje nam je historija dala naročito je uspješno na prostoru Balkana. Razlozi za to su poprilično jasni – već poslovično nepoznavanje historije kod naših naroda u kombinaciji sa uvriježenim stereotipima, a sve to začinjeno sa izdašnom podrškom Kremlja proruskim medijima i organizacijama na Balkanu, naročito u Srbiji.
Platni spisak Kremlja
Godine pred nama će pokazati ko je sve bio na platnim spiskovima Kremlja i njihovih balkanskih proksija, ali jedan od pouzdanih indikatora putinofilije i apologetike ruske agresije na Ukrajinu jeste korištenje pojmova „Ukrajina“ i „nacisti“ jednog u blizini drugog bez pružanja šireg konteksta stvari. Najsvježiji takav primjer imamo nakon uklanjanja spomenika sovjetskom generalu Nikolaju Vatutinu iz parka kod ukrajinskog parlamenta u Kijevu, što se u jednom dijelu javnosti na Balkanu dočekalo naročito emotivno, i k tome još kao dokaz nacističke prirode moderne Ukrajine i njenih vlasti.
Primitivna logika dijela balkanske javnosti koja stremi relativizaciji djela Vladimira Putina kazuje da ako niste za Sovjete onda ste – logično – za naciste, i bilo bi optimistično i naivno misliti da takva striktna generalizacija proizilazi iz pukog neznanja. Ali i najveća neznalica koja djeluje u javnom prostoru je morala čuti za bar neke od zločina koji su u Sovjetskom Savezu počinjeni nad Ukrajincima i zbog kojih u percepciji Ukrajinaca Sovjeti nikad neće moći biti ništa više od okrutnih okupatora. Upravo kroz prizmu generala Vatutina se može naučiti puno o tome.
Staro je pravilo kako je nečiji heroj nekom drugom zločinac i svako ima pravo na posmatranje stvari iz svoje perspektive, ali historijske činjenice su historijske činjenice i one moraju biti posmatrane u svom kontekstu bez proizvoljnih interpretacija za dnevnu upotrebu. A historijske činjenice kažu kako je general Vatutin bio omiljeni Staljinov general koji je početkom dvadesetih gušio nastojanja Ukrajinaca da ostvare svoju državu mimo Sovjetskog Saveza, koji je početkom tridesetih bio uključen u vojno osiguravanje provođenja Holodomora, i koji je 1939. godine bio jedan od najvažnijih aktera sovjetske invazije na Poljsku u saradnji sa nacističkom Njemačkom.
To ulogu i zasluge Nikolaja Vatutina u borbi protiv nacista ne čini ništa manjim, ali pomaže u razumijevanju konteksta koji ga Ukrajincima čini neprihvatljivim, a taj kontekst je kompleksan i njegovo razumijevanje zahtijeva puno čitanja knjiga i drugih sadržaja koji u naslovu imaju riječ „historija“. Za početak, treba razumjeti kako je nakon Prvog svjetskog rata raspadom nekoliko imperija nastao veći broj slobodnih nacionalnih država poput Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Litvanije, onoga što će kasnije postati Jugoslavija itd. Na ovom spisku nema Ukrajine, a razlog za to nije što je Ukrajincima bilo mrsko da se opterećuju pravljenjem države i sličnim besposlicama. Naprotiv, Ukrajinci su bili jako raspoloženi da naprave svoju državu, ali iz nekog razloga to nije bilo po volji boljševika koji su ideju slobodne i nezavisne Ukrajine u bilo kojem obliku godinama gušili u krvi. Budući da historiju obično pišu pobjednici, ukrajinski nacionalisti koji nisu bili oduševljeni komunizmom, kolektivizacijom svojih imanja i robovanjem Moskvi su trajno označeni kao negativci i izdajnici sa kojima se jednostavno moralo opravdano obračunati.
Holodomor i posljedice
No, ovo nije najgore što se Ukrajincima dogodilo za vrijeme Sovjetskog Saveza. Naravno, bio je to Holodomor.
Ukratko objašnjeno, Holodomor je vještačka glad koju su centralne vlasti u Moskvi izazvale u Ukrajini između 1931. i 1933. godine i zbog koje je – ovisno o izvorima – umrlo između četiri i deset miliona ljudi. Razlog za glad nije bio nedostatak hrane, nego politika kojom su pred ukrajinske seljake postavljene nedostižne kvote žita za doprinos državi, usljed čega su Ukrajinci umirali pored punih magacina žita koje je bilo namijenjeno državi i izvozu. Uskladišteno žito su čuvale milicija i Crvena armija, i to s okrutnom revnošću kojom su za pokušaj krađe i šake pšenice ubijale i muškarce i žene i djecu. Iako su i neki članovi njegove porodice umrli usljed Holodomora, velike zasluge ili krivicu za njegovo provođenje imao je i general Vatutin.
Iako u svojoj svijesti ljudi s Balkana početak Drugog svjetskog rata vežu za 6. april 1941. i nacističko bombardovanje Beograda, rat je dotad trajao već godinu i po, a počeo je u septembru 1939. napadom Hitlerove Njemačke i Staljinovog Sovjetskog Saveza na Poljsku, devet dana nakon ozvaničenja pakta Ribbentrop-Molotov. Svi koji današnjim Ukrajincima spočitavaju neki tobožnji historijski nacizam olako zaboravljaju na činjenicu da je Sovjetski Savez bio taj koji je sa nacistima imao sporazum o podjeli interesnih sfera i čiji su vojnici s Hitlerovim trupama imali zajedničku vojnu paradu u Brest-Litovsku 22. septembra 1939., godinu i po prije nego što će Hitler ipak napasti SSSR.
Naravno, niko ozbiljan ne može između Sovjeta i nacista staviti znak jednakosti, jer su im ideologije oprečne. No, do početka operacije Barbarossa, i jedni i drugi pobili su po stotinjak hiljada građana Poljske, a zajedno su još njih milion deportovali, obično u koncentracione logore i gulage. Historičari holokausta se slažu kako su Sovjeti i nacisti možda imali različite ideologije i motive, ali su dijelili surovost prema nepoćudnim manjinama koje su se nalazile u njihovim sferama interesa. Pri tome navode kako su nacisti u čistkama u Poljskoj od 1939. do 1941. djelovali poput amatera u poređenju sa sovjetskim NKVD-om, koji je – prema historičaru Marku Rosemanu – svoje zločine „provodio sistematičnije, sa više discipline, čije su deportacije bile bolje organizirane, likvidacije bolje koordinirane, eliminacija obrazovane klase potpunija a tajnost operacija na višem nivou“.
Upravo takva surovost, organiziranost i tajnost su rezultirale i masakrom u Katinskoj šumi gdje su nacisti bili ti koji su nakon potpune okupacije Poljske i invazije na SSSR pronašli masovne grobnice 22.000 pripadnika poljske vojske, policije i građanske inteligencije koje je pobila Crvena armija. Ironično, nacisti su u Katyn čak dovodili i predstavnike međunarodnog Crvenog križa da svijetu pokažu razmjere sovjetskih zločina i time opravdaju svoje postupke.
Trebalo bi bolje zagrabiti iz historijskih vrela da se sazna gdje je u to vrijeme bio general Vatutin, ali ako i nije učestvovao u zločinima kod Katyna, zasigurno jeste u drugim stvarima koje je na prostoru Poljske radila Crvena armija, a nijedna od tih stvari se ne može baš opisati kao humanitarna misija. Koliko god se Vatutin kasnije iskazao u borbi protiv nacista, iz ukrajinske perspektive je nemoguće odvojiti dio njegove karijere posvećen opresiji nad Ukrajincima i Poljacima, baš kao što moderna Ukrajina na sovjetski period svoje historije nikad neće moći gledati drugačije nego kao na okupaciju.
Zločini Sovjetskog Saveza nad Ukrajincima su počeli mnogo prije zločina nacista, trajali su paralelno s njima i nastavili su se u godinama nakon oslobođenja od nacista. Zbog toga treba razumjeti perspektivu u kojoj ni oslobođenje Ukrajine od Hitlera nije bilo oslobođenje, nego samo njena treća okupacija u nekoliko godina. Oslobođenje od nacista je za Ukrajince značilo oslobođenje od vojnika u njemačkim uniformama, ali nije značilo slobodu, nego samo zamjenu jednog kolonijalnog okupatora drugim.
Europa je u dvadesetom stoljeću vidjela dva vjerovatno najokrutnija tiranina i dva najokrutnija režima u svojoj historiji. Neke države, poput onih u zapadnoj Europi, upoznale su Hitlera, ali nisu Staljina. S druge strane, većina sovjetskih republika dobro je zapamtila Staljina ali nije došla u dodir sa Hitlerom. Jedino je Ukrajina upoznala i jedan i drugi režim u njihovoj totalnoj okrutnosti, historijska istina je podjednako neugodna i za Berlin i za Moskvu, i jedino Ukrajinci mogu u potpunosti uporediti ova dva režima, suditi o njima i odlučiti šta će činiti sa svojom historijom.
