Mračne su ljudske sklonosti. Koliko zastrašujuće mračne najbolje vidimo u trenucima kad im se ljudi prepuste vjerujući kako nema svjedoka. Mnogo smo puta čitali o dark webu, skrovitoj strani interneta gdje se, naizgled mirni i pristojni građani u intimi vlastitih domova razotkrivaju kao ozbiljno poremećene osobe. Među mnogim nastranim porivima malo se toga može mjeriti s pedofilima koji plaćaju pozamašne novčane iznose da bi putem interneta uživo gledali višesatno silovanje djeteta i tako doživjeli seksualno uzbuđenje o kojem ljudi koji ih poznaju, njihovi prijatelji i kolege, ne znaju ništa. Tu, dakako, nije riječ o nikakvoj glumi, nego o autentičnom kaznenom djelu koje neće doživjeti sankciju budući da je priređeno za odabranu i provjerenu publiku, a ona zna šutjeti. Upućeni kažu kako je na dark webu na isti način moguće svjedočiti i ubojstvu. Udobno zavaljeni u svoju omiljenu fotelju, ispijajući najskuplja pića i časteći se probranim delicijama, nadražene ljudske nakaze doživljavaju vrhunac seksualnog uzbuđenja gledajući patnju, zapomaganje i klanje.

Safari na ljude

Znajući to, ne bi nas smjela iznenaditi informacija da se igre ubijanja upriličuju i uživo, ukoliko se stvori kakva povoljna prilika. A ima li povoljnije prilike od rata? Safari na divlje životinje, ta omiljena zabava bjelosvjetskih bogataša, u mnogim zemljama više nije dopuštena. Prošla su vremena ponosnog fotografiranja u Africi uz mrtva tijela nosoroga, lavova i tigrova. A i da nisu, lov na divlje životinje ne može pružiti tu razinu uzbuđenja kakvu pruža lov na ljude. Životinje su pred suvremenim oružjem posve nemoćne, a ne mogu niti moliti za milost te tako povećati osjećaj moći svojih ubojica. Iako pogled na njihova mrtva tijela iz kojih se uz smrtni hropac izlijeva krv, izaziva emotivnu napetost kod lovaca, ta je napetost pri ubijanju ljudi vjerojatno znatno veća.

Nema rata koji bi se vodio u skladu sa Ženevskom i ostalim konvencijama, što pokušavaju propisati pravila humanog postupanja u situaciji koja je već sama po sebi nehumana. Nema rata bez ratnih zločina, ubijanja civila, silovanja, iživljavanja na ratnim vojnim zarobljenicima, paljenja i razaranja. Zašto nas je onda potpuno šokirala informacija o tome kako će na AJB DOC filmskom festivalu 10. septembra biti prikazan dokumentaran film „Sarajevo safari” slovenskog redatelja i scenarista Mirana Zupaniča o organiziranom ubijanju ljudi iz zadovoljstva? Film govori o tome da su pojedini pripadnici postrojbi Vojske Republike Srpske i JNA tijekom četverogodišnje opsade Sarajeva za novčanu naknadu navodno organizirali safari na ljude. Ova spoznaja nije nešto što se ne bi moglo uklopiti u naša prethodna znanja o izopačenosti ljudskih sklonosti. U krajnjem, od ranije imamo povelik broj snimaka zastrašujućih ratnih egzekucija. Imamo i „Serbian Epics”, ratnu snimku Pawela Pawlikowskog iz 1992. koja dokumentira druženje ruskog pisca Eduarda Edičke Limonova s Radovanom Karadžićem na Palama pri čemu mu ratni zločinac objašnjava kako su Bošnjaci poturčeni i islamizirani Srbi. Snimka završava Limonovljevim pucanjem iz puškomitraljeza s optikom na građane Sarajeva.

Svjedočenje očevidaca

Pa ipak, ovo o čemu govori film „Sarajevo safari” čini se još strašnijim, još bolesnijim. U intervjuu s redateljem (Al Jazeera, 29.8.2022.) Jasmin Agić navodi kako su bogati stranci odjeveni u lovačka odijela plaćali velike novčane iznose da bi s Grbavice i ostalih položaja Vojske Republike Srpske snajperom gađali stanovnike opkoljenog Sarajeva, a ukoliko su imali posebnu želju pogoditi dijete, tada su to plaćali nešto više. Prema riječima redatelja Mirana Zupaniča, priča se temelji na svjedočenju očevidaca i snimkama nastalim krajem 1993. i početkom 1994. godine za vrijeme boravka slovenske snimateljske ekipe u ratnom Sarajevu. Ono što dodatno zastrašuje jest podatak kako su strane obavještajne službe, u vrijeme dok se to događalo, navodno bile upoznate s ovim fenomenom, ali ga ni na koji način nisu pokušale zaustaviti.

Slično ovome, o svom ratnom iskustvu svjedoči i Hariz Halilović, sveučilišni profesor antropologije, jedan od preživjelih logoraša Omarske, o čemu je nedavno pisao Faruk Šehić (Radiosarajevo, prvi rujan 2022.). Sa srpskih položaja na planini Tari pitomci vojne škole vježbali su gađanje tako što su pucali u žive mete, u stanovnike sela Klotjevca blizu Srebrenice.

U komentarima najave ovog filma pojavila se sumnja da su se ovako bešćutna ubijanja zaista mogla događati, mnogi su napomenuli kako nikad prije za to nisu čuli. Drugi, pak, govore kako ratne strahote u svojoj biti nisu do kraja shvatljive zdravom čovjeku te da mu, zbog toga, uvijek zvuče pretjerano i nerealno. U svakom slučaju, film je otvorio ozbiljnu temu koja zahtijeva stručan sud znanstvene zajednice. Nama, laicima, ostaje da ga pogledamo i odgovorimo na pitanje zašto ubijanje iz mržnje smatramo prihvatljivijim i manje izopačenim od ubijanja iz zadovoljstva. Čini se da je mržnja shvatljivija te da smo ju spremni donekle i opravdati dok se neracionalnosti i nepredvidivosti bolesnog zadovoljstva bojimo, pa ga i mnogo više osuđujemo.

Kako će i hoće li Sarajlije doći pogledati ovaj film? Možda je bolje da ga ne gledaju. Preteška su sjećanja, a ratne traume nikad do kraja iscijeljene. S druge strane, postoje tako mračni ponori ljudske duše o kojima, oni koji ih nose u sebi, nikada ne govore. Skrivaju ih osjećajući sramotu. Možda bi tako trebalo i ostati. Za to postoje mnogi valjani razlozi i samo jedan protiv. Kad ne bismo zabilježili svjedočanstva ratnih užasa kao dokumentirano sjećanje, što bi nas podsjetilo na to koliko nam je malo potrebno da skliznemo u bešćutnu okrutnost?