U ljeto 1989. godine zajedno sa još nekoliko kolega novinara inicirao sam potpisivanje peticije kojom se od vlasti Bosne i Hercegovine zahtijevalo da povuku kontingent policije sa Kosova. Da ukratko podsjetimo one koji ne pamte taj vakat, još od prvih demonstracija u ovoj jugoslovenskoj autonomnoj pokrajini, 1980. godine, na njenoj teritoriji su se pored lokalnih policijskih formacija nalazile policijske snage iz svih republika. Zadatak im je bio borba protiv, kako se to tada zvalo, iredentizma i separatizma. To se, uglavnom, svodilo na suzbijanje demonstracija kosovskih Albanaca koje je uključivalo sav raspoloživi represivni „asortiman“.

Građanske inicijative za pokretanje peticije nismo se nas nekolicina  slučajno dosjetili, niti je „pala s neba“: bilo je to nekoliko nedjelja nakon održavanja velikog, militantnog mitinga Slobodana Miloševića na Gazimestanu.

(Usput, nevezano /?/ sa ovim: Munir Alibabić Munja mi je svojedobno otkrio da mu je Alija Izetbegović, kao svom „omiljenom“ isljedniku, odluku da se ipak politički angažira, iako je nakon izlaska iz zatvora takvu mogućnost odbacivao, saopćio dan nakon Gazimestana! Tražio je Alija od njega da mu policija odobri izdavanje pasoša zbog putovanja u inostranstvo, što mu je u „munjevitoj“ proceduri i ispunjeno.)

Odmah nakon štrajka albanskih rudara u Starom trgu, februara 1989. godine, svoje policajce sa Kosova je povukla Slovenija, nedugo zatim i Hrvatska. Boravio sam tih mjeseci na Kosovu i mogao se neposredno uvjeriti čemu služe i kome koriste „združene“ republičke policijske snage: beogradski režim je uz njihovu pomoć i angažman vlastitog represivnog aparata „pacifizirao“, odnosno u krvi gušio, pobunu Albanaca zbog ukidanja autonomije Kosova. Nakon marta 1989. godine kada je ustavnim promjenama Kosovu poništen status autonomne pokrajine, sve tamošnje policijske snage (plus tradicionalno neutralna JNA), pa i one iz Bosne i Hercegovine, i formalno su stavljene u funkciju Miloševićevog velikosrpskog projekta.

Da se vratim na peticiju, u čijem sam formuliranju i tehničkoj operacionalizaciji djelomično sudjelovao. Ona je završila promjenjivim neuspjehom. Tema koju smo pokrenuli naprosto nije bila atraktivna, niti u javnosti prepoznata kao bitna. Neuporedivo se više građanskog aktivizma okupilo i društvene energije usmjerilo tih mjeseci na medijske i mitingaške proteste povodom „nepravde“ koja je nanesena Nenadu Kecmanoviću tokom njegove (neuspješne) kandidature za člana Predsjedništva SFRJ. Peticija za vraćanje bosanskih policajaca sa Kosova medijski je prešućena, što nije bilo iznenađenje: više je novinara iz Sarajeva (u „svojstvu simpatizera“) boravilo na Gazimestanu nego što ih je potpisalo našu peticiju. Pored toga, volonteri, djevojke i momci, koji su stajali uz ulične štandove na kojim se potpisivala peticija bili su izvrgnuti uvredama, prijetnjama, pa smo morali prijevremeno „zatvoriti dućan“ nakon nekoliko stotina potpisa građana.

Kosovo je duže od dvije decenije međunarodni vojno-civilni protektorat. Vojnici NATO saveza osiguravaju njegove vanjske granice, unutrašnje prilike reguliraju se podjelom suvereniteta između lokalnih vlasti i međunarodnih faktora. Srpska se truba, da parafraziram nekada nezaobilaznu nacionalnu budnicu, čuje tek na sjeveru Kosova i, eventualno, krajnje diskretno, u južnim, raspršenim enklavama.

Kosovski premijer Albin Kurti konfrontirao se, po prvi put do sada, sa manje-više cjelokupnom međunarodnom zajednicom uključujući i Albaniju, kojoj je Kosovo naprečac prestalo biti unutrašnje, a postalo spoljnopolitičko pitanje. Kurti odbija prihvatiti Zajednicu srpskih općina koja je onako kako je Beograd, Bruxelles i Washington kreiraju, tvrdi on, dijabolična replika Republike Srpske.

Nakon nedavnih sukoba kosovske policije i međunarodnih vojnika oko preuzimanja zgrada općinskih administracija, američki ambasador u Prištini je najavio povećanje kontingenta vojnika NATO saveza čiji bi osnovni zadatak bio briga za sigurnost srpske manjine, odnosno njene autonomije na sjeveru Kosova. „Kratkovida politika (Albina Kurtija, op, S. A,) u najboljem slučaju stvara Palestinu, a u najboljem Kipar“, zloguka je prognoza ambasadora SAD-a Jeffreya Hoveniera.

Ovakav rasplet na sjeveru Kosova, koji zapravo to ne bi bio, nego bi ubacio dodatne „ledene minuse“ u „zamrznuti konflikt“, Aleksandar Vučić priželjkuje, pa i priziva. On, kao i Milošević, kontrolira i kanalizira političku volju kosovskih Srba. Tako bi se došlo do čudne vojno-sigurnosne inverzije: strani vojnici koji su došli čuvati teritorijalni integritet Kosova u novom rasporedu geopolitičkih karata bi garantirali opstojnost autonomije kosovskih Srba. Što bi u nekoj krajnje simplificiranoj, ne nužno i netačnoj, interpretaciji navelo na zaključak da strani vojnici na Kosovu imaju zadatak kao svojedobno i ex-jugoslovenski policajci (i vojnici): osiguravanje političkih planova i prisustva srbijanskog državnog vrha na Kosovu. Dakako na mnogo manjem prostoru nakon svih bitaka koje su, ipak, „bile oružane“.

Da li je „luđačka košulja“ navučena Bosni u Daytonu bez presedana

Je li ovaj, navodno iznenadni i neočekivani zaokret zapadne, prije svega američke politike prema Kosovu i njegovom premijeru Kurtiju, potvrda tvrdnji bosansko-bošnjačke Twitter i analitičarske zajednice o dubinskoj islamofobiji zapadne diplomacije. Usput treba primijetiti da su se aktuelni antiamerikanizam i euroskepticizam najbolje primili kod one naše čeljadi koja je godinama fanatično širila američke vrijednosti i „eurounijatstvo bez alternative“.

Treba se vratiti na početak jugoslovenske krize, odnosno ratove Srbije protiv „ostatka svijeta“, pa vidjeti da aktuelni zapadni narativ o Kosovu i rješenja koja primjenjuju nije ni neočekivan ni nepoznat. Sa internacionalizacijom jugoslovenske krize, Srbija je činila sve da međunarodne vojne snage instrumentalizira u funkciji svojih teritorijalnih osvajanja. Borisav Jović, prvi Miloševićev suradnik, u svojim memoarima ocjenjuje dolazak vojnika UN-a na linije fronta u Hrvatskoj i „zamrzavanje konflikta“ kao veliki diplomatski uspjeh i pobjedu Beograda. Hrvatska je u Ujedinjene narode primljena istog dana kao i Bosna i Hercegovina, u proljeće 1992., ali je ona sve do ljeta 1995. godine bila država čija je jedna trećina bila okupirana. Treba i na ovo podsjetiti: takozvani Plan Z-4, kojim bi se Republici Srpskoj Krajini dali državni prerogativi kakve je u Daytonu dobila Republika Srpska, bio je „živ“ i aktuelan sve do dan-dva uoči vojne akcije „Oluja“. I da, ni to nije zgoreg napomenuti: Hrvatska je država „zapadnog civilizacijskog kruga“ sa većinskim katoličkim stanovništvom.

Dakle, prenemaganje bošnjačko-bosanskih patriota i tvrdnje da je „luđačka košulja“ koja je Bosni navučena u Daytonu mirovni aranžman bez presedana (osim evo na Kosovu) nikako ne drži vodu. Naveli smo primjer Hrvatske, a mogli i još nekoliko sličnih, gdje se krvavo i zločinački stečeno faktičko stanje institucionaliziralo kroz mirovne aranžmane.

Xavier Bougarel, francuski povjesničar, nedavno je tokom rasprave o Bošnjačkom saboru na History festu u Sarajevu upitao: „Ako je legalna vlast BiH bila u stanju odbiti Owen-Stoltenbergov mirovni plan u jesen 1993. kada je bila vojnički i diplomatski najslabija, zašto je prihvatila Dayton u periodu svoje vojničke superiornosti?!“

Da, to jeste pravo pitanje. Tragično je da ga postavlja jedan Francuz, a redovno zaobilaze oni koji u Dejtonskom mirovnom sporazumu prepoznaju antibosansku i antibošnjačku zavjeru. (Tragično je i da nam ( i o nama) najvažnije povijesne knjige posljednjih godina nakon rata pišu stranci, dok se domaća poštena, patriotska inteligencija o jadu zabavila pišući tvitove!)

Ako on (Dayton) to zaista jeste, onda krivicu treba rasporediti na sve njegove potpisnike i aktere. Albin Kurti u neuporedivo neravnopravnijoj međunarodnoj diplomatskoj i vojnoj konstelaciji odbacuje ultimatume i prijetnje…

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.