Malo je građana koji se već mjesecima ne pitaju je li sve u redu sa zdravstvenim stanjem predsjednika Zorana Milanovića. Način na koji komunicira s premijerom i predsjednikom Sabora, ostalim političarima, novinarima i građanima, poruke koje upućuje državljanima susjednih zemalja, a kojima definitivno ne pridonosi jačanju ionako krhkog mira i stabilnosti u regiji, njegovi javno izrečeni stavovi o ratu u Ukrajini te o pridruživanju Švedske i Finske NATO savezu, isticanje Milorada Dodika kao političkog partnera Republike Hrvatske iako je riječ o čovjeku koji već godinama uporno održava atmosferu rata neprekidnim prijetnjama komadanjem BiH, a koji je uz to još i pod međunarodnim sankcijama i štošta drugo, sve to jasno upućuje na postojanje problema. Kao što nije dobro kad uslijed nefunkcioniranja pravnog sustava građani preuzmu pravdu u svoje ruke pa osumnjičenika za kakav zločin objese o prvo stablo, tako nije dobro niti da postavljaju dijagnozu predsjednikovog općeg stanja i mentalnog zdravlja nagađajući da bi mogao biti promotor ruskih interesa na Balkanu ili ovisnik o teškim drogama.
Osobni ugled
To nije dobro iz razloga što građani, premda su možda u pravu, svejedno nisu kompetentni za takve procjene, a imidž stvoren izrugivanjem na račun predsjednikovih riječi i postupaka rezultira značajnim umanjenjem ne samo njegovog osobnog ugleda, već ugleda države i predsjedničke funkcije. Degeneracija je, valja reći, počela s populizmom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović pa je očekivanje mnogih posramljenih građana bilo usmjereno nadi da je Zoran Milanović politički sazrio od vremena obnašanja premijerske funkcije te da bi mogao biti odmjeren i pristojan državnik. Takav je dojam ostavljao svojim predizbornim nastupima i briljantnim inauguracijskim govorom. No, nije nam se posrećilo.
Više ne gajimo iluzije da će se naša naivna očekivanja ostvariti, sad se potrebno usmjeriti na hitno rješavanje ove nepodnošljive i sve gore situacije. Treba ustanoviti koji su to mehanizmi kojima sustav osigurava da čovjek izabran na tako važnu funkciju kao što je predsjednička, zaista bude u stanju valjano ju i obnašati ili da bude s nje smijenjen ukoliko nije u stanju. U protivnom se demokracija pretvara u puku samovolju nedodirljivih političkih elita, a to nije ono što želimo. Tristo trideset i dvije godine su prošle od kad je John Locke, jedan od najutjecajnijih mislilaca, čiji su politički stavovi uvelike trasirali razvoj političke filozofije te postali dijelom američkog, britanskog i francuskog ustava, u svoje „Dvije rasprave o vladi” objasnio kako se suverenost ne odnosi na vladara, nego na narod koji vladaru samo privremeno povjerava vlast, ali je može i oduzeti ukoliko vladar iznevjeri njihovo povjerenje.
Kad bismo pouzdano znali da predsjednik nema nikakve ozbiljne zdravstvene poteškoće, mogli bismo opravdano zaključiti da je zlonamjeran ili nedovoljno sposoban za radno mjesto na koje smo ga postavili. I kao što bi bilo tko od nas dobio otkaz na poslu ukoliko ne bi valjano obavljao svoje radne zadatke, tako mora biti moguće otkazati usluge i predsjedniku. Pa nisu građani tu zbog njega, nego on zbog njih, nije izabran da sramoti državu, već je jedna od rijetkih funkcija koje mu Ustav dodjeljuje da dostojanstveno i učinkovito predstavlja državu u zemlji i inozemstvu te da brine za stabilnost državne vlasti.
Nezrelo društvo
No, nezrelo demokratsko društvo poput našeg pokazuje ozbiljan deficit volje pa i sposobnosti da se uhvati u koštac s ovim problemom. Ne bi li kakvo nadležno tijelo u ovim okolnostima trebalo pokrenuti postupak vještačenja predsjednikovog zdravlja uključujući i testiranje na narkotike? Ustav RH u članku 97. navodi kako Ustavni sud može utvrditi razloge za prestanak mandata predsjednika, te u članku 105. kako postupak utvrđivanja posebne odgovornosti predsjednika može pokrenuti Sabor, a o čemu odluku donosi Ustavni sud. A onda opet, kako to učiniti kad dobar dio javnosti u Milanovićevim istupima ne vidi ništa sporno, naslađuju se slušanjem uvreda koje predsjednik i premijer upućuju jedan drugome, naivno misleći kako je predsjednik oštrouman kritičar HDZ-ove vlade i simpatičan zagrebački dečko, a u anketama redovno kotira za najpopularnijeg političara u zemlji. To mnogo govori i o nama, građanima, o tome što nam je važno i koliko smo politički zreli. Govori i o saborskim zastupnicima i strankama koje su imale nebrojeno prilika javno progovoriti i suprotstaviti se, primjerice, predsjednikovom omalovažavajućem odnosu prema BiH, ali nisu. Što reče Ivan Mažuranić u svom velikom spjevu: „Od sto glasa, glasa čuti nije”.
Zoran Milanović je prevarom pobijedio na izborima tako što je ukrao glasove svojih birača ismijavajući još jedan demokratski instrument. Nije to učinio na priprost način, kao balkanski kabadahije, petljancijom s glasačkim listićima, već sofisticiranom obmanom birača. Zato nitko nije toliko nezadovoljan njegovim riječima i postupcima, koliko upravo oni koji su ga izbrali, dok mu se tadašnji protivnici sad uglavnom dive. Oni su ti koji će na sljedećim izborima vjerojatno produžiti agoniju.
Budući da se na narodnu pamet nije pouzdano osloniti, zadnja su nam nada institucije države. Bilo bi lijepo da napokon, kako to vole reći naši voljeni besposličari koje iz milja zovemo političarima, institucije rade svoj posao.
