– Ako muž i žena, provodeći život zajedno, dijele interese i sklonosti, pritom se vole i jedno su drugome najbolji prijatelji, u čemu je onda razlika ljubavi i prijateljstva kad i prijatelje volimo, provodimo s njima vrijeme te dijelimo interese i sklonosti? Nisam sigurna čak niti u to je li riječ o razlici u vrsti ili u stupnju privrženosti. Je li samo u tome što s prijateljima nemamo seksualne odnose, pitala je žena svog zakonitog koji joj je uporno pokušavao objasniti kako je potpuno legalno, pa čak i legitimno, da uz prijatelje ima i prijateljice te kako njegova druženja s njima kod nje ne bi trebala izazivati nezadovoljstvo. Istovremeno, priznao je onako potiho samome sebi, ali ne i supruzi, da mu baš i ne bi bilo najmilije kad bi njegova zakonita uredno odlazila u šetnje i na piće s kakvim zgodnim pa još i šarmantnim prijateljem. Reći da se nezadovoljstvo uzrokovano nemogućnošću jasnog odgovora na ovo pitanje temelji na manjku povjerenja među supružnicima, bio bi tek pokušaj pojednostavljenja problema.

Platonova podjela

To što nazivamo prijateljstvom prilično je sumnjivo, nismo čak ni sigurni je li ono među heteroseksualnim muškarcima i ženama uopće moguće. Nije li seksualna pobuda toliko prirodna, instinktivna i jaka da uvijek negdje iz pozadine vreba čekajući povoljnu priliku da se realizira? Davno je Platon govorio o razlici između onih koji su “trudni u tijelima” i onih “trudnih u dušama”. U tijelima trudni žude oplođivanju pa osjećaju strasnu erotsku privlačnost prema tjelesnoj ljepoti i uzbuđenje već pri samoj pomisli na seksualne aktivnosti i objekt žudnje. Za razliku od njih, trudni u dušama bi trebali imati potencijal za prijateljstvo lišeno seksualne privlačnosti. No je li moguće biti indiferentan u odnosu na spol, seksipil pa čak i tjelesne obline vlastitih prijatelja/prijateljica, uopće ih ne zamijetiti? Ukoliko se to odnosi na one rijetke koji su nam bliski i dragi, ali nas tjelesno uopće ne privlače, tada je moguće, no nije vrag da su nam to zapravo jedini prijatelji. Što ćemo, naime, s prijateljima koji nam nisu odbojno ružnjikavi, zavaravamo li sebe pa i njih predstavljajući naš odnos kao bestjelesnu povezanost duša, a zapravo gorimo od želje i samo nas društvena konvencija bračne vjernosti sprječava da ju realiziramo?

Problem dijelom proizlazi iz ekskluziviteta ljubavne veze, iz toga što ona ne trpi mnogostrukost. Ovaj ekskluzivitet nije tek proizvoljno pretpostavljen niti samo kulturološki očekivan pa i nametnut, već utemeljen u naravi same stvari. Čak i biološki, evolucionistički gledano, iako je promiskuitet karakterističan u razdoblju traženja partnera i razmnožavanja, potomstvo ima više šanse za preživljavanjem ukoliko o njemu brine postojan par. Njegova se postojanost temelji na trajnoj emotivnoj privrženosti, a ne tek racionalizaciji ekonomičnijeg opstanka. Ali ovo nije razlikovno obilježje ljubavi jer ni prijateljstvo nije naklonjeno dijeljenju s mnogima. Michel de Montaigne u “Esejima” vrlo argumentirano pokušava objasniti zašto nije moguće imati više od jednog istinskog prijatelja. Kad bismo, naime, imali dva podjednako dobra, bliska i draga prijatelja, oni bi se mogli zateći u nevolji u kojoj bi njihovi interesi bili međusobno suprotstavljeni. Budući da ne možemo samo pasivno promatrati nevolju najboljeg prijatelja (ukoliko možemo, on nam uopće nije prijatelj), već želimo pomoći, morali bismo donijeti odluku kome ćemo pomoći znajući da pomažući jednome, izravno štetimo drugome. Tako bismo svojim odabirom potvrdili da nam nisu jednako dragi.

Između dva prijatelja

Još bi teža situacija bila da im je pomoć potrebna istovremeno. Tada bismo morali odlučiti kojemu ćemo priteći, a kojega ostaviti na cjedilu. Ne pomoći niti jednome bilo bi najgore rješenje jer smo mogli pomoći bar nekome, a nismo nikome. Tako nam se pokazuje da je nemoguće dvojicu smatrati najboljim prijateljima što nam potvrđuje i jezik time što je superlativ logički moguć samo u jednini.

Je li naša posesivnost ta koja od prijatelja i onih koje volimo očekuje ekskluzivnu privrženost? Definitivno, mi želimo biti isključivi vlasnici svega do čega nam je stalo i uopće nismo skloni dijeliti. Ništa. Čak i knjige ili auto ekstremno teško i nevoljko posuđujemo i da nas nije sram društvene osude, po svom srcu bismo bez sekunde premišljanja s gnušanjem odbili svaki besramni zahtjev što drsko poseže za našom svojinom. U kojoj je mjeri takva reakcija posve prirodna, jasno opažamo kod djece kao još uvijek spontanih, kulturom neobrađenih ljudskih bića, koja jasno razaznaju granicu između “moje” i “tvoje” i sklona su ju prijeći samo u pravcu posezanja za tuđim. Ali, ni djeca neće uspjeti dugo odolijevati pred agresivnom prisilom društveno nametnutih normi kojima je cilj preodgojiti nas u plemenite maloumnike sklone dijeljenju svojeg imetka. Možda za zajednicu i jest korisnije imati članove sklone distribuciji dobara, ali to što je nešto korisnije za društvo, nije jamstvo da je ujedno bolje i za pojedinca. Naša se izvorna nesklonost dijeljenju temelji na strahu da će drugi oštetiti ono do čega nam je stalo ili nam to čak oduzeti i potpuno prisvojiti za sebe. Budući da voljenu osobu također doživljavamo svojom, naš je strah razumljiv. Drugo je pitanje izvire li ova sklonost k čuvanju svojine iz nedostatka svijesti o neizbježnosti vlastitog i svakog drugog propadanja, koji svako naše nastojanje za očuvanjem čini uzaludnim i unaprijed osuđenim na neuspjeh. Možda bismo odgovor trebali potražiti u najdubljoj težnji – onoj da budemo voljeni, beskompromisno i bezuvjetno. Iza nje se, vjerojatno, krije izvorna potreba za sigurnošću u svijetu prepunom kaosa umjesto zamišljene, i toliko željene, pravilnosti.

Ukoliko odnos muškarca i žene može biti potpuno lišen ikakvih seksualnih konotacija, takav bi trebao biti poslovni odnos. Kažemo, ukoliko može, zato što je, čini se, muško-ženska interakcija do te mjere natopljena latentnom seksualnošću da ju je teško pouzdano eliminirati čak i tamo gdje je, po definiciji, ne bi trebalo biti. O tome svjedoče, primjerice, poslovna putovanja tijekom kojih se odnos među zaposlenicima zna promijeniti do neprepoznatljivosti te bi neupućeni prije pomislili da je riječ o ljubavnicima, nego o kolegama. Nasuprot tome, moguće je da odnos bude i isključivo seksualan, unaprijed lišen ikakve druge konotacije. Takva je, primjerice, jednokratna seksualna avantura, začeta i završena tijekom večernjeg izlaska. Ljubavnu, pak, vezu, neovisno o tome je li bračno ozakonjena, karakterizira cjelovitost u kojoj su duhovnost i tjelesnost do te mjere isprepleteni da se, pogotovo nakon više godina zajedničkog života, čini kako je zaista moguće da dvoje postanu jedno. A što je prijateljstvo? Ono bi trebalo biti lišeno seksualnosti poput čisto poslovnog odnosa, ali, za razliku od njega, ujedno i težnje za ostvarivanjem interesa ili koristi. U takvom bi odnosu duhovna veza možda mogla nadići potrebu za tjelesnom bliskošću. Ali čovjek je uvijek cjelina, a ne tek spekulativna dihotomija duha i tijela. Zato ostaje pitanje, ne postoji li u prijateljstvu muškarca i žene bar tračak čežnje da njihov odnos preraste u sveprožimajući i ako ne postoji, zašto ne?