Nije fer, Đole!
Mislim, dokle više? Kad će se više umoriti taj ukus vrhovnog zajebanta sudbine? Pitam se koliko taj Neko „ko odgore vidi sve / povlači te konce, igra se“ još treba dobrih duša da mu „oru nebeske njive“? Ima, brate, ološa napretek. Neka šara malo. Nije fer, ponavljam tu mantru, i strah me je da će se izlizat od svakodnevne upotrebe.
Nije fer, Đole, da su te sebično oteli od nas. Da te realno nema više a već sad, od prvih sekundi tvog odlaska među nebeske orače, ima te više no ikad. Biće da te Vasa Ladački pozvao u one nebeske karuce s „pregnutim čilašima“, pa sad ko rođeni desperadosi jezdite i plovite zajedno.
Onim presušenim panonskim morima koja su se odavno preselila u prerijske vasione. A nama kako bude, bez tebe. Biće nekako, tko smo mi da se žalimo. Jer, imali smo te kao svoga najrođenijeg – od djetinjstva do prvih završnih životnih računa. Nije to malo. I nadam se da su sve one kiše medvjedića kojima te zasipaju hiljade iz prvih redova najvjernijih, da su te uvjerile koliko nam značiš.
Ili da su onih 14.000 umnoženih suza u sarajevskoj Skenderiji 1998., dok si pjevao prve taktove pjesme „Noć kad sam preplivao Dunav“: „Oprosti velika reko / Al’ ja sam morao preko“ ili vukovarsku molitvu („Čovek sa mesecom u očima“), da su te makar malo uvjerile koliko smo sebični da te nikad ne pustimo od sebe. (Davor Špišić, Telegram.hr)
Žao mi je zbog Bosne!
Bosna i Hercegovina je tokom celog 20. veka bila bolna rana Evrope. Mada su u jugoslovenskim ratovima građani Bosne platili krvavu cenu, oni ipak na tajnim izborima i dalje glasaju za iste političare. Ništa nisu naučili iz nedavne prošlosti. Nobelovac Andrić pisao je o Bosni kao o zemlji mržnje. Ne mislim da je ona zemlja mržnje, pre bih rekao da je zemlja strahova. Put u bosanski pakao popločan je strahom od Drugoga. Naravno da se taj strah instrumentalizuje i u Hrvatskoj i u Srbiji, ali ni Beograd ni Zagreb nije briga za Bosnu: ona njima služi za internu upotrebu. Bosna je postala veliko unutarpolitičko pitanje i u Hrvatskoj, ali pre svega u Srbiji, gde je Dodik praktično postao Vučićev revizor. Jako mi je žao što problemi Bosne i Hercgovine nisu postavljeni na visoko mesto, što nisu postali evropsko pitanje par excellence. Ova država svakako nije samo regionalno pitanje, nije ona samo problem takozvanog Zapadnog Balkana, već je – ako govorimo o evropskom pluralizmu i toleranciji – veliki test za celu Evropu. Ako problemi BiH ostanu pod tepihom, nerazrešeni, strah će se širiti, a Evropa će postati kontinent straha. Bosna je probni poligon za kompromitaciju ili pobedu evropskih vrednosti. (Laslo Vegel, Tačno.net)
Srbija želi da Crna Gora bude postrojena kao u redu za vakcinu
Sve što izgovori i uradi Aleksandar Vučić u skladu je sa njegovim političkim vizijama i željama – ovo sa donacijom vakcine Crnoj Gori tipičan je primjer. No, postoji predistorija ovog slučaja u Crnoj Gori, a i u odnosu Vučića prema Crnoj Gori. Predistorija u CG tiče se odbijanja (ranijih ponuda) donacija ministarke Jelene Borovinić-Bojović, dok je Vučić iskoristio donaciju vakcine za lokalne izbore u Nikšiću. Ovo je u našoj emisiji „Drugačija radio veza“ kazao nekadašnji potpredsjednik Vlade Srbije Žarko Korać.
Vakcinacija se, kako je kazao, stavlja u politički kontekst i zato se stvara gorak osjećaj kod velikog dijela građana Crne Gore.
„Ovo sa vakcinama je egzemplarno za njegov odnos prema susjedstvu, ali i ukupan njegov odnos prema ljudskom životu. Brigu za Crnu Goru mogao je da prikaže na razne načine – svakako ne slanjem funkcionera svoje stranke u Crnu Goru gdje rade za jednu političku opciju – govorim o lokalnim izborima u Nikšiću. To je direktno miješanje u unutrašnja pitanja jedne zemlje„, kaže on.
Vučić, nastavlja Korać, želi da se pojavi kao zastupnik interesa Srba u regionu, a pretenzije Srbije prema Crnoj Gori su sasvim jasne, treba da ima položaj nalik onome u doba Miloševića i predstavnike kakvi su bili u tadašnjemk Predsjedništvu (krnje) Jugoslavije ili…
„Kao onaj red koji ste sinoć vidjeli koji čeka vakcinu, svi postrojeni – e da takva bude u svemu Crna Gora. Da bude siguran glas Srbiji„, objašnjava on. (Žarko Korač, Antena M)
Na Zapadu nešto novo
Dvoje “naših” autora nedavno je objavilo dvije knjige eseja na engleskom jeziku. “Café Europa Revisited” Slavenke Drakulić i “Transition to Nowhere” Borisa Budena pritom se bave sličnim spektrom tema: famoznom “tranzicijom”, postkomunističkom memorijom i sudbinom Evrope. Čine to, međutim, iz oprečnih rakursa: u skladu s tim, ni dometi im nisu isti. Dok knjiga Slavenke Drakulić uglavnom markira limite liberalne optike, Budenova pomaže da shvatimo zašto su ti limiti neumitni. Ukoliko to čini iz “radikalno” lijeve perspektive, utoliko bolje: kriteriji “prihvatljivog” mainstream mišljenja, prema kojima je do jučer bila eliminirana svaka suviše “radikalna” pozicija, ionako već neko vrijeme ne mogu prikriti tragove svog intelektualnog kolapsa.
“Café Europa Revisited” svojevrsni je nastavak esejističkog hita “Cafe Europa” iz sredine devedesetih, vremena kada je Slavenka Drakulić tek postala intelektualna zvijezda Zapada. Pišući na engleskom, hrabro je napadala postjugoslavenske nacionalističke režime, razotkrivajući njihov kontinuitet s komunističkom ideologijom koju su upravo razorili. Taj kontinuitet, objašnjavala je, sastojao se u kolektivizmu: u kultu vođe i poslušnoj masi koja ga slijedi, u jednoumlju i jednobezumlju, u onom amorfnom “mi” koje ne ostavlja mjesta ni za kakvo “ja”. Njena životna priča, uostalom, najbolje je svjedočila o tome: iz Hrvatske tek što su je protjerali Tuđmanovi kerberi jer se, poput nekolicine “vještica”, usudila misliti i govoriti u vlastito ime. Interesantan obrat, međutim, nastupit će kada se tekstovi iz “Caféa Europa” – skupa s izabranim dijelovima njezine druge dvije esejističke knjige, “How We Survived Communism and Even Laughed” (1992.) i “Balkan Express” (1993.) – prvi put pojave u hrvatskom prijevodu, pod naslovom “Kako smo preživjeli” (1997.). (Boris Postnikov, Novosti)
Arhitektura svakodnevnice: Koliko smo nostalgični?
Koliko je (ne)primetna arhitektura svakodnevice? Da li je pojam lepog nestao pod okriljem utilitarnog? Zašto nam je njena lepota skrivena i podrazumeva se?
Mesta na kojima provodimo svakodnevni život obično nisu veliki dizajnerski punktovi. Ipak, ona nose svojevrstan šarm i plemenitost, a neretko su potcenjena.
Arhitektura nije samo scena u kojoj provodimo život. Ona je odraz kako živimo i ko smo. Protok vremena je njegov nerazdvojiv deo. Ali šta se dešava kada se naše potrebe, želje i uverenja promene, a strukture koje smo izgradili više im ne odgovaraju?
Što se tiče očuvanja arhitektonskog nasleđa, to je najčešće pitanje veličine i cene, odnosno vrednosti izgrađene strukture. Zato najčešće prvo pomislimo na katedrale, zamkove, nebodere i hramove, kada je reč o objektima koji su zauvek izgubljeni kroz istoriju, Ipak, mesta na kojima provodimo svakodnevni život i koja ih odražavaju često i više od velikih arhitektonskih zdanja manja su po formi, naizgled beznačajna pa tako i ranjivija.
Da bismo uvideli čari malih građevina, korisno je podsetiti se da mi prvenstveno komuniciramo sa okruženjem iz prizemlja, a ne iz ptičije perspektive koja se može videti u filmovima i 3D animacijama. Arhitektura urbanog života za nas je prvenstveno utilitarna i toliko je integrisana u svakodnevne rutinske obaveze da je retko opažamo nezavisno od njene funkcije. (Bojana Pražić, Arhitekton)