„ZELENA LJEVICA“: Zašto Nermin Nikšić ne razumije značenje sopstvene dosjetke?

Zelenu boju stigmatiziraju nedovoljno obrazovani političari. Za njih su simbolika boja i njihovo značenje u političkom kontekstu totalna nepoznanica. Samo tako se moglo desiti da je zelena boja motiv okupljanja na evropskom planu i predmet izrugivanja na bosanskohercegovačkom

„ZELENA LJEVICA“: Zašto Nermin Nikšić ne razumije značenje sopstvene dosjetke?
Foto: vijesti.ba

Ursula von der Leyen, nova predsjednica Evropske komisije, nastupajući na svoju dužnost, objavila je novu viziju Evrope kao „evropski zeleni plan“. Da se radi o evropskoj odlučnosti realizirati taj plan svjedoči njena najava evropskog zakona o klimi i konverzije fondova Evropske investicijske banke u „banku za klimu“ (planiraju se sredstva od 1000 milijardi eura). Ova vizija podrazumijeva evropsko jedinstvo koje je iznad stranačkih i državnih interesa pojedinih zemalja.

Nova šefica Evropske komisije dolazi iz konzervativne CDU, odnosno iz grupacije narodnjačkih evropskih stranaka, ali je njena vizija „zelena Evropa“, Evropa s prioritetom zaštite prirodne i životne sredine. To je nadstranačka vizija koja se podudara s vizijama mnogih „zelenih“ političkih stranaka diljem Evrope koje su svoju filozofiju ekološki održivog društva formulirale još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Nova politička filozofija održivog društva je alternativa postojećim socijaldemokratskim, liberalnim i konzervativnim političkim programima. Zbog toga su „zelene“ stranke ljevičarske stranke, mnogo radikalnije od svojih konkurenata. Poznata je stvar da socijaldemokratske stranke u evropskim državama u pravilu sklapaju koalicije sa „zelenim“. Na posljednjim izborima za Evropski parlament, „zeleni“ i liberali su ostvarili tako značajan uspjeh da su prekinuli dominaciju narodnjačkih stranaka.

Iznad parcijalnih interesa

Evropska budućnost je dignuta iznad svih parcijalnih stranačkih i državnih interesa članica EU. Ova vizija „zelene Evrope“ je svojevrsni evropski patriotizam koji se na nužni način i urgentno nameće kao najviša vrijednost za evropske građane i koja nadilazi sve političke razlike. Nitko iz Evrope nije optužio novu šeficu EU da je ušla u koaliciju sa „zelenim partijama“ koje značajno participiraju u Evropskom parlamentu, ali nisu većinske, i da je napustila svoju narodnjačku ideologiju. Također, nitko je nije optužio s liberalnog političkog krila da je njena vizija „zelene Evrope“ u suprotnosti s ideologijom liberalizma koja se temelji na ljudskim pravima, što podrazumijeva privatno vlasništvo i sticanje profita. „Zeleni“ su danas najveći protivnici liberalnog i eksploatacijskog kapitalizma koji uništava prirodu. Sasvim je jasno da je „zelena Evropa“ interes svih, te da je temeljno ljudsko pravo održivi život uz zaštitu prirode i životne sredine. To pravo je iznad prava na sticanje profita.

Ovaj evropski univerzalizam nije prisila, nego imperativ života. On također ne uništava ničiji partikularizam, ni politički ni državni, on je jednostavno sabiralište životnih interesa građana evropskih država. Nikome nije ni na kraj pameti da taj interes vrednuje negativno i da izjavama Ursule von der Leyen daje negativnu konotaciju.

U našu javnost, nedavno je šef SDP-a BiH lansirao novu sintagmu – „zelena ljevica“. Ovoj sintagmi on je prije svega dao negativnu konotaciju. Za njega, ne radi se ni o kakvoj viziji, radi se o negativnom obilježju, o etiketi koja se lijepi na čelo svih koji su izvan njegove partije. „Zelena ljevica“ je postala ideološka parola pod koju se smještaju nepoželjni, ona je postala znak za prepoznavanje. Tom sintagmom SDP je obuhvatio političke organizacije i udruženja koja su nastala iz SDP-a, nezadovoljna politikom te partije. Unutarnje diferenciranje zasnovano na političkom razmimoilaženju označeno je i etiketirano kao neprijateljstvo, iako je čelništvo partije svaki unutarnji razlaz karakteriziralo kao jačanje i konsolidaciju? Naravno, krug oko šefa SDP-a i veliki dio pristaša prihvatili su sintagmu „zelena ljevica“ kao „genijalnu“ dosjetku jer je ona slamka spasa u situaciji kada se partija raspada i potpuno marginalizira. Konačno, dobili su slogan kojim mogu objasniti i opravdati sve svoje disolucijske procese.

Loš pleonazam

Ne čudi što su sintagmu prihvatili polupismeni i politički nepismeni esdepeovci i njihovi aktivisti, navikli na potčinjavanje i iracionalnu vjernost rukovodstvu partije, nego što su je prihvatili njihovi eksponirani ideolozi i samoproglašeni politički analitičari. Među njima ima i obrazovanih ljudi, s akademskim titulama i izgrađenim karijerama. Kako su oni mogli prihvatiti ovu sintagmu koja je primjer lošeg pleonazma? Ili je to samo pokazatelj koliko je moćna ideološka zaslijepljenost u suspenziji pameti. Očito da im svima treba slogan za žigosanje bez obzira koliko bio besmislen i kontradiktoran.

Besmislen je kao loš pleonazam, ne znači ništa jer svi „zeleni“ su ljevičari. Ne radi se čak ni o stilu koji dozvoljava gomilanje istoznačnih riječi radi pojačavanja smisla osnovnog pojma. U ovom pleonazmu „ljevica“ ne pojačava niti proširuje značenje “zeleno“, i obrnuto, jer su to istoznačni pojmovi. Ova sintagma zapravo otkriva potpuno nerazumijevanje ovih pojmova kod onih koji ih koriste jer se oni u ovakvoj upotrebi obesmišljavaju.

S druge strane, radi se o kontradikciji jer se ovoj sintagmi daje političko značenje u kojem se „zeleno“ i „lijevo“ isključuju. „Zeleno“ se veže za stranku SDA kojoj se istovremeno oduzima svaki ljevičarski atribut.

Tvorci sintagme također ne vode računa o simbolici boja koja je već ustaljena. Boje imaju veoma snažna simbolička značenja ne samo u politici nego prije svega u kulturi naroda, njihovih običaja i religija, u njihovoj narodnoj umjetnosti i nacionalnim državama. Poznato je simboličko značenje crvene, bijele, zelene, plave i purpurne boje u kršćanstvu. Svaka od tih boja se koristi kao liturgijska boja kroz crkvenu godinu. Uz to, crvena je dobila simboličko značenje božanske, a plava ljudske prirode, po odori koju je nosio Krist na posljednjoj večeri.

U islamu je slična simbolika boja, s tim što zelena ima produbljeno značenje plodnosti zemlje, radosti i blagostanja. To je boja raja (dženneta). Islamske zemlje, izrasle iz islamske religije i kulture, imaju zelenu boju kao svoj simbol, kao znak identifikacije.

Nigdje se neće naći negativno simboličko značenje ovih boja, izuzev crne, koju su koristili nacisti i koju danas koriste različite vjersko-terorističke grupe i pokreti. Zelenu boju kao identitetski simbol koriste i mnoge zemlje koje nisu vjerske, koje su sekularne. To je pokazatelj njihovog poistovjećenja s okolinom, s prirodom za koju su društva tih država životno i tradicionalno vezana (U Evropi – Bugarska, Italija, Litva, Mađarska, Portugal, Irska). Političke stranke također koriste simboliku boja i stavljaju ih u svoje stranačke oznake. Boje koriste i mnoge društvene organizacije kao elemente svoje identifikacije. Zelenu boju koriste sve ekološke stranke, svi „zeleni“ i razne društvene organizacije koje se zalažu za zaštitu prirode. Simboličko značenje zelene boje u ovoj upotrebi veoma je slično onome u islamu.

Uobičajeno, šef SDP-a i njegove pristaše ništa ne znaju o ovoj simbolici. Samo u njihovim ustima zelena boja ima negativno značenje, „zeleno“ je za njih čak neprijateljsko. Značenje ove boje oni  reduciraju i vežu za SDA, koja je koristi u svojoj identitetskoj simbolici. Međutim, u njihovoj stranačkoj zastavi je i crvena i plava, koje su kod nas dobile nacionalno simboličko značenje za Hrvate i Srbe. Tako je zelena boja dobila značenje identifikacije naroda sa vjerom. Bez obzira na unutarnje stranačke napetosti i kolebanja između vjerskog bošnjaštva i političkog bosanstva, zelenoj boji u stranačkoj zastavi ne može se dati negativna konotacija. Svojim odnosom prema „zelenom“ SDP ne stigmatizira druge, nego legitimira sebe. Oni jednu stranku karakteriziraju po boji koju koristi kao islamsku, što se danas lako dovodi u vezu s ekstremizmom i terorizmom. U našim bosanskim prilikama to je sinonim za destrukciju države, za stvaranje islamske države i tome slično. „Zelena ljevica“ je skovana da bi se ljevičarske stranke koje žele ujedinjenje ljevice u BiH identificirale sa SDA, prokazale kao konzervativne, destruktivne i opasne. Ova sintagma je formula za rasturanje ljevičarske opozicije jer se lako pamti, a njena kontradikcija se ne vidi. Njom se želi žigosati svaki pokušaj objedinjavanja nenacionalističkih politika koje jedino mogu osigurati održivost bh. društva i države. „Zelena ljevica“ se plasira kao platforma za destrukciju ljevice da bi se time prekrio integrirajući proces koji je tek otpočeo. U nju su strpane političke stranke DF, GS, BiH SD, zatim Pokret SPD i sve nevladine organizacije i pojedinci koji ujedinjenje ljevice podržavaju. Da bi se taj proces dezavuirao i zaustavio, svima je dodana oznaka „zeleni“.

SDP cijeli taj proces veže za SDA, stranku kojoj je, s njenog stranačkog interesa, najmanje stalo do toga. Proces objedinjavanja ljevice je multietnički i sekularni u svom temelju. SDA je nacionalna bošnjačka stranka, u velikoj mjeri oslonjena na vjeru, i ne može biti dio Pokreta. Uz to, ima problem što upravo Bošnjaci u multietničnosti i sekularnosti države vide šansu svoje održivosti i mogućnosti razvoja. Cilj objedinjavajućeg društvenog pokreta je, dakle, potpuno izvan interesa SDA i ne može se tvrditi da ova stranka radi protiv sebe. Interes za ujedinjenje ljevice ona može naći samo ukoliko se jasno opredijeli za demokratsku i višenacionalnu državu po evropskim mjerilima.

Što zapravo SDP skriva ovim propagandnim sloganom?

Nastanak Pokreta SPD-a se odvijao zasebno, na saznanju da se mora formirati široka društvena platforma na kojoj se ljevica BiH može objediniti. U našim uvjetima, ljevica je sve ono što nije nacionalizam. Glavna inicijacija za formiranje Pokreta i objedinjavanje stranaka potekla je iz redova SDP-a, samo što je to partijsko rukovodstvo protumačilo kao neprijateljski akt prema partiji. Svoj strah od beznačajnosti prikrili su tako što su se tome žestoko usprotivili. Odbili su formirati lijevi blok koji bi ušao u vlast i preuzeo odgovornost za funkcioniranje države, zatim, odbili su ujedinjenje stranaka, što je bila obaveza po odlukama najviših partijskih organa. Svoje članove koji su insistirali na tome i koji su se angažirali na ujedinjenju izbacili su iz partije. Mislili su time zaustaviti proces. Međutim, desilo se suprotno. Proces je nastavljen daljnjom disolucijom partije. Da bi rukovodstvo prikrilo svoju odgovornost u tome, lansirana je parola „zelena ljevica“ i tako krivica prebačena na druge. Ovaj propagandni slogan bi trebao ogaditi ujedinjenje ljevice svima koji ga podržavaju. U njihovu svijest ne može ući to da su „zeleni“ po svom određenju ljevičari.

Univerzalne vrijednosti

Daleko od toga da poistovjećujemo „zelenu viziju“ Evrope sa onim što SDP naziva podrugljivo „zelena ljevica“. Evropa nam pokazuje da je u stanju graditi na univerzalnim vrijednostima, bez obzira na sve unutarnje razlike. Vezivanje procesa ujedinjenja ljevice i Pokreta SPD-a za SDA je bacanje prašine u oči građanima ove zemlje da ne bi vidjeli proces raspadanja SDP-a. U kojoj mjeri se može SDA transformirati u interesu univerzalnih vrijednosti koje mogu jedino integrirati naše društvo i državu, pitanje je. Pokret SPD ne može na to čekati. Ali je neistinito i nepošteno objedinjavajući politički pokret koji vodi SPD poturati ovoj stranci i na taj način omalovažavati cijeli Pokret.

Nije SDA formirala niti jednu stranku ljevice, niti jednu nevladinu organizaciju koja djeluje na ljevici. Sve su te organizacije nastale iz SDP-a, čak i njihov jedini današnji partner NS. Ova diferencijacija unutar SDP-a je posljedica lošeg vođenja partije, nedemokratskih odnosa u njoj i pasivizacije partije na političkoj sceni. Partija iz godine u godinu, od jednog do drugog izbornog ciklusa, gubi podršku birača i ništa ne čini da to zaustavi. Na njenom čelu su ljudi bez vizije, pragmatici i uhljebljivači. Oni nisu prihvatili novu viziju BiH koja bi se trebala temeljiti na novom nenacionalističkom konceptu i koju je trebao realizirati BH blok s DF-om i GS-om. Oni nisu preuzeli odgovornost za državu. Patriotizam je za njih lažna parola, a ne odgovornost prema državi i društvu. Državni univerzalizam za njih nije ni vizija ni realnost, to je za njih prisila. Po njihovom, EU ne bi smjela ni izgovoriti sintagmu „zelena Evropa“ jer je to vizija iznad svih stranaka i država EU. SDP će istrajavati na svom ispražnjenom identitetu, bez vizije, do nestanka. Ali će zato biti sve čvršća i homogenija. Najčvršća je ona stranka koja ima samo jednog člana, predsjednika.

About The Author