Aktuelna administracija Sarajeva, na čelu s gradonačelnicom Benjaminom Karić, napravila je kvalitetan iskorak u odnosu na prethodnu donijevši odluku da se na Kazanima podigne spomenik žrtvama Mušana Topalovića Cace, ubijenim građanima Sarajeva, mahom Srbima. I u tom iskoračenju nisu imali snage ići do kraja, završiti stvari kako treba, nego su, ostavivši posao nedovršen i smlaćen, umjesto poštovanja zaslužili kritike. I dobili su ih.
Sporan je, naravno, tekst na spomeniku. Zauvijek ćemo se, s tugom i poštovanjem, sjećati naših ubijenih sugrađana – semantički je i ideološki prst u oko poruci ispisanoj na Vijećnici, gdje smo jasno i glasno, a i to pretjerano, poručili da su rečeno veličanstveno zdanje spalili „srpski zločinci“. Ovdje su u pitanju principi i dosljednost. Ni Vijećnica nije baš najsretnije mjesto za tu jaku formulaciju, o tome smo također ovdje pisali, dovoljno je bilo navesti fakte, ali kad se već iskoračilo iz činjenica na uvijek skliski teren ideologije, onda je trebalo biti dosljedan pa na Kazanima navesti makar ko je ubio „naše sugrađane“. Ali, eto, imamo dva opozitna kriterija: jedan za “nas“, drugi za „njih“.
Tako je u dobroj mjeri kompromitirana hvale vrijedna ideja da se spomenikom oda počast žrtvama Mušana Topalovića Cace. Izgleda da ovdje svaki korak naprijed mora biti strateški pokriven korakom nazad. Sarajevo ne samo da je trebalo biti prvo kad je u pitanju odavanje počasti žrtvama nego je trebalo prednjačiti i načinom na koji će osmisliti sjećanje. Bez kalkulacija i ublažavajućih aluzija. Ovako, cijenimo to što su bili prvi i u minus pišemo nedostatak pameti i hrabrosti da se stvar izvede do kraja. Povodom slučaja „Kazani“, ohrabruju reakcije na društvenim mrežama, masovno i eksplicitno protivljenje političkim igrama. Naša stranka imala je dobar prijedlog, a SDP i Benjamina Karić nisu bili na visini zadatka. U međuvremenu, prostor za polemiku otvorile su i Zelene beretke, organizacija ratnih veterena čiji su članovi u štampi objavili dirljivu čitulju glavnom egzekutoru. Neće nama niko određivati kako da se sjećamo.
Nekako u isto vrijeme, kao da nam je malo svih tih monument dilema, iz gradske uprave dolazi nova inicijativa: da se podigne još jedan spomenik, ovaj put ni manje ni više nego – kralju Tvrtku. Da li se novom idejom pokušavaju neutralizirati kritike na račun prethodne ili je nešto drugo posrijedi, sindrom savremenog Skoplja, tek, ostaje gorak utisak da je kameni Tvrtko u ovakvom trenutku oveći promašaj. Prošlost nam je, da prostite na izrazu, bremenita historijom. I baš zato potrebna nam je odgovorna i moderna politika, način promišljanja koji bi napravio istinski odmak od izanđalih praksi koje nas vuku dole, u prošla vremena, u stvarne podjele i iskonstruirane slave. Dajte povucite neki razlikovni potez, dajte malo kreativnosti. Ili se manite više spomenika ili ponudite neko originalno obilježje koje slavi knjigu, Golfa dvojku (uh, opet prošlost), molekule i atome, kvantnu fiziku, trešnju, tufahiju, lubenicu, duhan, laptop i mobitel, džezvu, planinu, zeku, medu, seks; dajte nešto što će nam razgaliti ove naše iscrpljene duše, umorne od prošlosti i utučene sadašnjošću iz koje nema izlaza.
Tvrtku neće kruna s glave pasti ako ga ostavimo za neka bolja vremena. Kakva više crna prošlost?!