Zločin nad rijekom

U toku je jedna od ozbiljnijih devastacija rijeke Une u novijoj historiji. Ovaj put je na udaru korito rijeke Une i to na njenom samom izvoru, u selu Donja Suvaja, dijelu mjesta Srb, što pripada općini Gračac, u Zadarskoj županiji, u susjednoj nam Republici Hrvatskoj, ponosnoj članici evropske obitelji. Napomenimo i to da je ovo područje naseljeno pretežno stanovništvom srpske nacionalnosti, ono što ih je preostalo, te da izvor Une i njegova okolina uživaju posebnu zaštitu na razini Europske unije, u sklopu ekološke mreže zaštićenih područja Natura 2000. Bar tako kaže papir. Ako su kome ovi podaci bitniji od prostog zdravog razuma koji kaže da se radi o izvoru jedne od najljepših rijeka Evropa sa petim najdubljim vrelom.

Fantomski investitor sa fantomskim izvođačem radova, sve od istog vlasnika, prijavljeni na adresi samog mjesta zločina, u kući čiji vlasnici tvrde da nikad nisu čuli ni za investitora ni za firmu izvođača, otpočeli su sa zemljanim radovima (čitaj: brutalnim uništavanjem vodotoka i korita rijeke Une) na izgradnji nekakve mini hidrocentrale. Sve to sa fantomskom građevinskom dokumentacijom izdatom još 2016. pa obnovljenom nekoliko godina kasnije. Naravno, nepotpunom i manjkavom, bez studije utjecaja na okoliš i bez odgovarajuće lokacijske dozvole. U najboljem duhu primjene evropske pravne stečevine. Vjerovatno, izuzetno kvalitetnim materijalom sa velikim potencijalom za jedan dobar korupcionaški sudski proces.

Podatak o jačini i kapacitetu tog elektro-energetskog objekta nigdje nije dostupan niti poznat. Međutim, uzimajući slične primjere na drugim lokacijama moguće je ustvrditi da se radi o proizvodnom pogonu jednakom nekoj osrednjoj solarnoj elektrani, kapaciteta bilo gdje između 5 kilovata i 10 megavata.

Poređenja radi, uzmimo u grubo da je potrošnja prosječnog domaćinstva negdje oko 10 hiljada kilovata električne energije godišnje, odnosno 10 megavata. Znači, jedna mini hidrolektrana može podmiriti jedno domaćinstvo svojom dnevnom proizvodnjom kroz cijelu godinu, odnosno 365 domaćinstava na godinu. Potrebe tog domaćinstva za električnom energijom možete jednako tako dobiti i sa dvadesetak solarnih panela kapaciteta 300-400 vata po panelu, odnosno za nekih 15-20 hiljada KM vrijednosti investicije po domaćinstvu.

Ovo je sve u grubo i okvirno, te čisto služi u ilustrativne svrhe da bi se lakše razumjelo šta se „dobiva“ izgradnjom jedne mini hidrocentrale po cijenu trajnog uništenja prirodnog dobra nulte kategorije.

Njegova svetost „Vodno dobro“

Zakon o vodama FBiH, vodno dobro definiše kao skup zemljišnih čestica na kojem je voda trajno ili povremeno prisutna, zajedno sa osnovnim koritom vodotoka i priobalnim pojasom od granice obale, odnosno izrazite morfološke promjene (širine 15m za vodotoke I kategorije, odnosno 5m za vodotoke II kategorije), kao i zemljište potopljeno stajaćim vodama, te napuštena riječna korita koje voda povremeno plavi.“ Neko bi rekao „jasno k'o dan“.

Kod nas je vodno dobro nešto što se zaposjeda, osvaja i što predstavlja stvar prestiža. Kao i svi drugi primjeri kad se priroda koristi u svrhu vlastite promocije i/ili ostvarivanja vlastite koristi (vidjeti pod šume i gole sječe, apartmanizaciju Bjelašnice i Jahorine, iskopavanja rude oko Sanskog Mosta, itd.).

Kod nas se priroda podrazumijeva kao nešto što treba da traje i postoji samo dok i mi postojimo, pri čemu nas ne interesuju ni milioni godina prije nas, ni milioni godina poslije nas. Samo milioni eura i ostalih valuta.

Ovih zakonskih famoznih „15 metara“ su puka tlapnja i iluzija. Glogov kolac u srce pravne države u BiH. Najveća rupa na papiru ikad napisana.

Rijetki su primjeri kad obraz, čast, moral, poštenje i ljudskost ustaju protiv ovakvih društvenih anomalija. Ne tako davno svjedočili smo i hrabrim ženama Kruščice kod Viteza, koje su preko 500 dana i noći čuvale svoju rijeku, blokadom mosta, radi sprečavanja gradnje mini hidrolektrana. Na žalost, to nije bio slučaj sa Doljankom, Ugrom, Ulogom. Uvijek se čeka neki zakon, dogovori o nadležnostima i dužnostima. O tome ko i kada treba reagovati. Donijeti još jedan zakon koji nikad i niko neće poštovati.

Ali stvarno, da li nam za brigu o prirodi trebaju zakoni? Zar ne možemo imati svoju savjest da nam sudi i da nas vodi u ponašanju i odnosu spram prirode. Mini hidroelektrane nisu nikakva novost, puna ih je Evropa. I eto im ih, neka se njihovi aktivisti bave njima. Da ne ispadne to ima samo kod nas i nigdje drugo. Zašto moramo uvijek uzimati sve najgore od drugih. Zašto ne bi katkad pokupili i nešto tuđe pameti a ne samo gluposti.

A od prirode se itekako može imati koristi. Osim zdravstvene, duhovne, estetske ili iscjeliteljske, korist može biti i finansijska a da se pri tome priroda čuva i pazi, i nikako, dapače, ne uništava. Tako na primjer, prihodi od fly-fishinga, odnosno rekreativnog pecanja jednoj Republici Irskoj donose preko 300 miliona eura prihoda, Danskoj preko 500 miliona eura, pri čemu svaka uhvaćena riba završi nazad u vodi.

 Može li Una oprostiti Krajini?

Danas, mi ovdje u Krajini, reagujemo na nešto u susjednoj državi, gdje se naša ljepotica Una porađa i kreće u svoj veličanstveni pohod. Što je potpuno legitimno, ispravno i ljudski. Ustati uvijek kad god se radi o nečem takvom.

Međutim, akcent je na ovome „uvijek“. Jer, uvijek nije baš svaki put uvijek. I tu smo vješto razvili selektivni pristup i vlastite sisteme opravdanja i valorizacije nekih drugih vandalskih akata.

Kad obuzdavamo Unu, u njenom gornjem toku iznad ali i ispod Bihaća, gradnjom silnih betonskih zidova, stepenica, vezova, bazena sa beskonačnim rubom nad samom Unom, vikendica, vila i viletina, karikaturalnih i morbidnih nastambi, besprizornim i brutalnim građenjem i narušavanjem zaštićenog vodnog dobra činimo dva zločina – onaj zemaljski, propisan zakonima ove zemlje, te onaj strašniji – ljudski i univerzalni – zadiremo u prirodu i ranjavamo je kao da nema sutra. Ovo vrijedi i za ostale gradove nizvodne, osim Cazina, koji se prema svojih 10-11 kilometara obale Une ponaša isključivo na način kao da Una nekom drugom teče pod nosom. Dok Bosanska Krupa nastoji biti reprezentativna po uzoru na Bihać pa su obale Une i na njenom području otvorena i stalna muzejska postavka vandalizma pod vedrim nebom.

Ali. To nije zločin. Sa nabrojanim, Una nije ugrožena. Većina ljudi ovog kraja to tako doživljava i ima takav odnos spram toga. Svi bi nekako da imaju svoj izlaz na Unu. Da svoje vlastite noge, u sopstvenom posjedu, kvase u sopstvenoj Uni. Da okolče i žičanim i betonskim ogradama ispresijecaju ribarske staze i nesmetan prohod koritom i obalom. Ne zaboravite, i to spada pod zakonom zaštićeno „vodno dobro“.

To nam ne smeta kad se rafting čamcima spuštamo Unom. Kad preko 1000 učesnika jubilarne 50. Una regate vesla kroz samo srce Nacionalnog parka Una (inače, ustanove pod patronatom Vlade FBiH koja je i donijela „maksuz“ lex-specialis zakon koji bi trebao štiti Unu, ali uglavnom služi za ukras kao bombonjera iz milošte u vitrini) i uživa u božanstvenom pogledu na sve te silne nastambe i milione kubika betona, keramičkih pločica i kamena. I onda se čudimo kad se Una „naljuti“ pa u pola godina ozbiljno poplavi sve to okolo, onako mangupski i hujevito.

Ilustrativno je i to da se u vrijeme same, gore spomenute, Una regate ni riječ nije javno prozborila o događanjima u Donoj Suvaji. Nisu čamci i rafteri, gosti, turisti, učesnici – od kojih mnogi i na visokim dužnostima i funkcijama, sve sa nadležnim ministrima i direktorima – zastali svi na jednom mjestu i glasno vrisnuli za spas Une. Ne, to se nije desilo. I nije otišlo u eter, u medijski prostor, kao izuzetno snažna i odlučna podrška. Kao stav dostojan čovjeka sa kičmom i obrazom. No, trebalo je glasove sačuvati za večernji koncert narodnjačke zvijezde na gradskoj otoci u Bihaću, koji je više zvučao kao pripito zavijanje vukova na mjesec nego muzički događaj.

I onda se dan poslije započinje, u nekoj polu-ilegali, po viber i FB grupama sa organizacijom odlaska za nedjelju nekoliko desetina građana i aktivista u Donju Suvaju. Sve uz jasne instrukcije da se na granici ne govori zbog čega se ide, eto, da ne bi bili vraćeni i da im ne bi bio uskraćen ulazak u Republiku Hrvatsku.

Među njima su bili i oni koji su puno prije, ali svakako prije ovog, po opisu svojih poslova trebali i morali reagovati potpuno drugačije, potpuno energičnije i potpuno odlučnije. Međutim, to bi značilo da su održani protesti ispod i ispred vlastitih spomenika vandalizmu na Uni a protiv vandalizma nad Unom u drugoj državi. Priznajte da i vama ovo zvuči malo više kao Monty Pyhton, zar ne?

Ovako je bilo lakše. Bio sam ali kao i da nisam. Kakio sam ali kao da nisam. Taman dovoljno za FB live ili reelse. O državi, onoj pravnoj, jednoj i jedinoj, valjda će neko drugi da brine. Kao i o samoj Uni, jednoj i jedinoj.

Za informaciju znatiželjnom čitatelju, u subotu, Iz Bihaća je nastavljena jubilarna 50. Una regata prema konačnom cilju u Bosanskoj Krupi. Ili, bolje rečeno, put je nastavilo manje od 20 čamaca koji su u večernjim satima pristigli u poluprazan grad. Jer, Una regata je odavno postala „Bihaćka regata, gdje se i dešava centralni i završni događaj sa „headlinerima“, te su se iz nje, kroz godine, porodile „Krupska regata“, „Novska regata“, a od prošle godine, i Cazinska. A nekad se veslala skoro cijelom Unom – od Martin Broda do Novog. Na ovu temu, zasad samo ovoliko. Kao išaret.

O jedinstvu, zajedništvu, krajiškoj solidarnosti, časti, čojstvu i namu, ljutim Krajišnicima i najljepšoj rijeci na svijetu, neki drugi put.

S čim se pere obraz?

Ne tako davno, jedna bosansko-hercegovačka kompanija svoje sredstvo za čišćenje je oglašavala pod sloganom “Čisti sve osim obraza”. Jasno, efektno i upečatljivo. Čak i šarmantno.

Međutim, šta ćemo sa tim obrazom? Sa vlastitim obrazom. Onim koji je odavno uvaljan u katran i sad se po njemu lijepi perje.

Bojim se da sva voda Une koja je ikad protekla njenim koritom nije dovoljna da nam ga opere. A kako je krenulo, pitanje je do kada će nam i teći.

Licemjeri smo i neuspio pokušaj uglađene aristokratske stoke sitnog zuba. Sve dok se ne ukloni sve i jedna betonska podzida i nakaradni izlaz na Unu. Tada ću se možda i razuvjeriti da nismo baš tolika i takva pogan! (Ramiz Huremagić, Žurnal.info)

Zidovi Koštane

anas ćemo opet pred Koštanu bolnicu, koncentracioni logor za Bošnjake u ljeto 1993. godine. Logoraši će položiti cvijeće, proučiti fatihu i sjećat ćemo se žrtava, kao i vremena od prije 30 godina kada su Bošnjaci protjerani i etnički očišćeni sa ovog prostora. Udruženje logoraša Stolac iz godine u godinu radi na kulturi sjećanja, objavili su brojnu dokumentaciju i tri knjige o logorima u Hercegovini. Večeras će se prikazati i dokumentarni film ”Stolac – grad inata”, u produkciji Udruženja logoraša i Centra za kulturu Mostar, a koji govori o periodu od prvih parlamentarnih izbora do ponovnog uspostavljanja osnovne škole u koju su mogli ići povratnici. Logoraši se tako svakog 4. augusta okupe pred Koštanom, sjećajući se kada je 1993. oko 8.000 osoba bošnjačke nacionalnosti deportovano iz Stoca kroz logore ili na teritoriju pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine. Tada su praktično svi Bošnjaci etnički očišćeni sa ovog prostora. Ja sam te 1993. godine imao 17 godina, a tog 4. augusta bio sam logoraš u Koštanoj. Često razmišljam o tome treba li stalno vraćati se u prošlost, ”kopati” po tom bolom periodu, ranama koje se najviše probude u ovo ljetno vrijeme, kada teška žega prekrije jug Hercegovine. I svaki put odgovor bude isti: suočavanje sa prošlošću je jedina terapija za žrtve, jedini način da se zločini ne ponove i u budućnosti. Zato se moramo sjećati i javno o tome govoriti, uvijek na bazi činjenica i istine.

Koštana je tog augusta bila pakao na zemlji. Tu su prvih dana augusta ubijeni rahmetli Salem i Vejsil Đulić. Izdahnuli su od torture. Nasilje je bilo stalno, brutalna iživljavanja nad ljudima samo zato što su druge nacionalnosti trajala su do dugo u noć. Krici od bola su bili toliko jaki da bi i debeli zidovi te austrougarske građevine jecali. Mi smo bili u podrumu, to je ustvari bila ostava – tri male prostorije koje su se koristile za čuvanje hrane i drugih stvari tokom ljetnog perioda. Te prostorije su od hodnika bile odvojene rešetkama. Pripadnici Vojne policije HVO-a su bili smješteni iznad i oni bi na sprat izvodili logoraše na ”ispitivanje” koje bi završavalo bestijalnim nasilnim iživljavanjem nad bespomoćnim logorašima. Udarali su ih šakama, nogama, željeznim šipkama, udarali su im injekcije, neke su udarali motikama, strujnim šokovima i tako satima, i danima… Ta neizvjesnost i strah kada bi došao bojovnik da prozove ime novog logoraša koji se poziva na ”ispitivanje” bili su zastrašujući. Logoraši su mogli osjetiti fizičku bol dok su zločinci mučili drugog logoraša. Od te boli se nije moglo pobjeći. Ipak, fizičko čišćenje svega što nije ”hrvatsko” osim etničkog podrazumijevalo je brisanje historije, kulturno-historijskog naslijeđa koje je smetalo tzv. Herceg-Bosni, kao što su sinagoge i Jevreji smetali Hitlerovim nacistima.

Nekoliko dana nakon tog 4. augusta, nije nas mnogo ostalo u Koštanoj. Bili su tu maloljetni logoraši i još pokoji Bošnjak koji je uhvaćen nakon opšte čistke po selima oko Stoca i Dubravskoj visoravni. Vruće je bilo i ujutro. Cvrčci su bili već glasni, a onda se čula strahovita detonacija, eksplozija… Nismo znali šta je. Nije prošlo mnogo vremena kada su došli po nas i izveli su nas napolje. Dok smo se približavali oblaku prašine, svuda okolo su bili kameni ostaci Podgradske džamije koja se nalazi u blizini Koštane bolnice. Džamija je bila minirana. Prašina i vrućina svuda okolo, a ja sam prepoznao jednog komšiju koji nam je prišao. Bio je u ”domobranima” kako su ih zvali, rezervnoj četi, u kojoj su bili Hrvati oni nešto starije dobi. Njih su zadužili da se riješe ostataka džamije, jer je i dio munare i džamije pao na cestu koja je tako bila blokirana. Taj komšija je imao na ramenu ili ”papovku” ili ”tandžaru”, ne sjećam se više, ali se sjećam njegovih očiju. Bile su suzne, ali ne od prašine. Kratko smo popričali. Imao je potrebu da mi priđe. Hrabrio me je da će belaj proći. Taj kratki razgovor je bio ljekovit, pa ga se evo sjećam i nakon 30 godina. Trebalo je nekoliko sati da sa ceste sklonimo ostatke Podgradske džamije, koje je HVO kamionima prevezao u korito Radimlje, blizu takozvane ”Separacije” gdje se melju kamen i pijesak.

U augustu je srušena i čuvena Čaršijska džamija u srcu Stoca, kao i sve druge. Srušeni i upaljeni su svi objekti koji su imali tu, legendarni stolački arhitekta rahmetli Emir Buzaljko znao bi reći – stolački, orijentalno-mediteranski stil, karakter. Dakako, vlasti tzv. Herceg-Bosne su u tom stilu vidjeli bošnjačku historiju, naslijeđe i aromu. Tu aromu i materijalne dokaze je, nakon etničkog čišćenja stanovništva, valjalo totalno eliminisati. Ja sam u Koštanoj ostao do oktobra. U njoj su ubijeni i moj rođak Suad Obradović, a od posljedica torture u Koštanoj i komšija Ibro Razić. Poslije sam bio zatvoren i čapljinskom zatvoru, dok me sestra koja živi u Švicarskoj nije otkupila za nekoliko hiljada dojč maraka. Priča o etničkom čišćenju Bošnjaka Stoca i Dubrava, znamo, doživjela je sudski epilog mnogo godina kasnije. Donesena je pravosnažna međunarodna presuda na Haškom tribunalu kojom je van svake razumne sumnje utvrđeno da je postojala agresija na Bosnu i Hercegovinu, da je postojao udruženi zločinački poduhvat, da su zločini počinjeni u Stocu i na više lokacija, među kojima je i Koštana bolnica. I na Sudu Bosne i Hercegovine je bilo nekoliko postupaka i presuda, ali potpuno nedovoljno za žrtve. Haag je ipak uradio veliki posao i ostavio za nauk budućim generacijama dio istine o onome što se dogodilo tokom devedesetih. Brutalnost nasilja i zločina kojem sam svjedočio je nešto što i danas u meni propituje da li su to mogli uraditi ljudi? I nisu. To su bili neljudi, ubačeni u jedan zločinački sistem, za šta i dan-danas nemamo iskrenog kajanja. A bez tog pokajanja, imat ćemo ozbiljne posljedice u budućnosti.

Prije nekoliko godina, u sklopu jednog projekata o izgradnji mira u Bosni i Hercegovini koji je obuhvatao i posjete stratištima širom zemlje, moj drug N. iz Sarajeva je na zidu Koštane pronašao moj potpis, sa datumom. To je potpis jednog dječaka koji je augusta 1993. samo sanjao slobodu. Zidovi Koštane i 30 godina nakon zla znaju za taj san. (Amer Obradović, Tačno.net)

Osveta plastike

Ne znam kako vi, ali ja sam se relativno kasno, za razliku od klinaca koji to danas usvajaju od malih nogu, osvijestila koliko plastike ima oko nas i koliko je ona neuništiva. U vrijeme mojeg odrastanja maksimum recikliranja bio je stari papir. No, slike delfina koji ugibaju zbog gušenja plastičnim vrećicama u nekom su trenutku doprle do mene, slično valjda kako one grozne slike na kutijama cigareta ipak nekoga preobrate od pušenja. Danas bih nosila plastičnu ambalažu i kilometrima ako treba prije nego bih li je bacila u miješani otpad ili u neku uličnu kantu za smeće. Naprosto uvijek vidim tog delfina i to je bio taj ključni trenutak za mene.

Plastika su zapravo polimeri visoke molekularne mase porijeklom iz nafte koji nastaju mnogostrukim ponavljanjem osnovnih jedinica građe relativno male molekularne mase. Najčešće pod pojmom plastike podrazumijevamo polipropilen (PP), polietilen (PE), polivinil-klorid (PVC), polietilen tereftalat (PET) te polistiren (PS) i sve su to odreda spojevi koji (zasad) nisu biorazgradivi. No, prije nego vam ovim tekstom ogadim plastiku do kraja ipak treba staviti jednu bitnu ogradu. Bez jeftine plastične ambalaže i drugih proizvoda od plastike, stvari koje kupujemo bile bi nam manje dostupne i vjerojatno skuplje. Danas je svijet bez plastike nezamisliv, što god da radim, evo primjerice dok tipkam ovaj tekst na tipkovnici, ne mogu ni zamisliti kako bi izgledala njena ne-plastična alternativa.

Dakle, nema natrag, ne budi li ta pomisao u vama osjećaj nečeg zlokobnog? Vjerojatno vas osjećaj ne vara jer priča koju ću sada ispričati, potaknuta s nekoliko znanstvenih radova izašlih ovog proljeća, među najstrašnijim je u povijesti naše civilizacije i njene dosege još nismo u potpunosti niti sagledali.

Plastika odbačena u prirodu izložena je različitim fizikalnim (UV i toplina), kemijskim (morska sol, različiti pH) i biološkim (bakterije, mikroalge i plankton) čimbenicima. Oni razgrađuju plastični otpad na čestice različitih veličina i ekološkog utjecaja. Na temelju veličine čestica plastike koje tako nastaju razlikujemo makro- (>25 mm), mezo- (između 5 i 25 mm), mikroplastiku (< 5 mm) i nanoplastiku (< 1 µm). Delfin s početka priče vidljiva je manifestacija loših strana plastike, no puno dalekosežnije i još nesagledive posljedice ima okom nevidljiva mikro i nano plastika koja većinom nastaje kao produkt razgradnje većih čestica plastike ili namjenski kao primjerice sastojak nekih kozmetičkih preparata. Mikro i nano čestice plastike (engl. MnP) su posvuda, u tlu, vodi ali i zraku oko nas kao vani tako i unutar naših domova. Drugim riječima, voda koju pijemo i zrak koji udišemo, ali i hrana koju jedemo mi i ostala živa bića, sve je to kontaminirano malim česticama plastike. No, osim ove činjenice, kao i toga da je mikro i nano plastika pronađena i u ljudskom tijelu, o njenoj farmakokinetici i farmakodinamici kao i posljedicama izloženosti čovjeka ovim česticama, zapravo znamo jako malo.

Na temelju eksperimentalnih modela, pretpostavlja se da mikro i nano plastika djeluje citotoksično na naše stanice i to prvenstveno kroz oštećenja membrane stanica, zatim izazivanjem oksidativnog stresa te imunološkog odgovora. Pokazano je naime kako nanočestice polietilena mogu probiti u hidrofobni dio membrane stanica te tako izazvati promjene u njenoj strukturi. Zatim procesom internalizacije dijelova membrane ove čestice mogu dospjeti u membrane unutrarstaničnih organela te i njih izmijeniti kako strukturalno tako i funkcionalno.

Kada se takve strane čestice nađu u unutrašnjosti stanice ona se brani i nastoji ih nekako „procesirati“ no zbog problema s membranom mitohondriji više ne funkcioniraju adekvatno i nastaje suvišak slobodnih radikala (ROS) koji vode stanicu u oksidativni stres. Kada pak mikro i nano čestice dođu u jezgru stanice ili kada izazovu oksidativni stres kako je prethodno opisano, može doći do oštećenja molekula DNA kao i problema u njenom umnažanju i popravku. To je posebno pogubno za stanicu jer se tako mijenja informacija koja se šalje u stanice koje će nastati diobom iz tako oštećene stanice. Tijekom borbe s mikro i nano česticama plastike stanica će odašiljati signale imunosnom sustavu da pokrene obrambene mehanizme upale ali i odstranjenja takvih stanica kroz proces apoptoze i nekroze. Kako smo stalno izloženi ovim česticama, naša su tkiva i organi u kroničnom stanju upale niskog intenziteta a ona je podloga za nastanak većine kompleksnih nezaraznih bolesti poput kardiovaskularnih, tumorskih i neurodegenerativnih bolesti.

Studija Marfelle i sur. objavljena u prestižnom New England Journal of Medicine (čimbenik odjeka IF oko 170) u ožujku ove godine po prvi je puta pokazala povezanost mikro i nanoplastike s nastankom bolesti u ljudi. U ovoj su studiji osobe kod kojih je utvrđena prisutnost mikro i nanoplastike u plaku karotidnih arterija imale dvostruko veću šansu za infarkt ili inzult u odnosu na osobe kod kojih ove čestice nisu pronađene. Konsekvence ovakvih nalaza bile bi da se mikro i nanoplastika počnu smatrati jednim od bitnih čimbenika nastanka kardiovaskularnih bolesti. No, koje su doze mikro i nanoplastike opasne, te ono najporaznije pitanje – možemo li se od nje uopće obraniti? Ta pitanja još ni približno nemaju odgovor.

Glavni put ulaska mikro i nano plastike u naš organizam je kroz probavni sustav hranom i vodom koju konzumiramo. Ove su čestice dokazane u voću i povrću, mesu, ribi i drugim morskim organizmima koje konzumiramo, ali i šećeru, medu, mlijeku te morskoj soli. Prethodno opisana oštećenja koja uzrokuje mikro i nanoplastika pokazana su na razini eksperimentalnih modela, no što se točno događa s ovim česticama kada ih unesemo u naš probavni sustav još nije do kraja razjašnjeno. Naime, ne zna se koliko od mikro i nano plastike koju unesemo u naš probavni sustav završi u našim tkivima a koliko zapravo samo prođe te se putem ekskreta eliminira iz našeg organizma.

Čestice ulaze u krvotok i šire se po ostalim tkivima, čak i placenti i spermi, gdje ostaju prilično dugo

Što se događa s česticama koje se ipak probiju iz probavnog sustava u ostatak organizma također je nepoznanica. Budući da su čestice plastike ipak prilično stabilne na kemijsku razgradnju, a sisavci također nemaju niti enzime kojima bi sudjelovali u njihovoj enzmatskoj degradaciji, pretpostavlja se kako veće čestice plastike ostaju nalijepljene na mukozni sloj u crijevima te se vjerojatno većinom eliminiraju kroz feces. Manje čestice se probijaju kroz taj sloj mukoze te prolaze u organizam endocitozom na razini stanica probavnog sustava koje zovemo enterociti. Pri tome se te stanice oštećuju, aktiviraju se procesi upale, a čestice ulaze u krvotok i šire se po ostalim tkivima (čak i placenti i spermi) gdje ostaju prilično dugo vremena.

Stoga, iako se tek manji dio plastike koju unesemo u organizam apsorbira, ona koja se probije u naša tkiva se tamo i nakuplja te vjerojatno kroz duži vremenski period može izazvati sistemsku toksičnost. Osim izazivanja kronične upale, u novije vrijeme su mnoge od ovih čestica razmatrane i u kontekstu endokrinološkog sustava, budući da mogu interferirati s djelovanjem nekih hormona, poput primjerice spolnih hormona, te su stoga neke od njih smatraju i endokrinim disruptorima. Konačno, i mikroorganizmi koji žive u našem probavnom sustavu također vode borbu s ovim česticama te stoga može doći i do poremećaja u sastavu našeg mikrobioma, što pak može negativno utjecati na naš organizam. Na slici ispod prikazana je trenutna hipoteza o tome kako mikro i nanočestice plastike ulaze u naš organizam te kakve posljedice izazivaju.

Istraživanja utjecaja mikro i nanoplastike na naš organizam su izrazito kompleksna jer je teško popratiti koliko je svatko od nas tijekom života bio izložen ovim česticama te što se točno tijekom vremena uslijed ove izloženosti događalo. Nemojmo zaboraviti da na našem planetu zapravo više ne postoje tzv. negativne kontrole, odnosno osobe koje nisu nikad bile izložene ovim česticama s kojima bi se mogli uspoređivati dobiveni rezultati. Ono što znamo je da su mikro i nano plastične čestice prisutne u gotovo svim tkivima našeg organizma, znamo također na razini eksperimentalnih životinjskih modela koji se negativni procesi pokreću kada su one prisutne.  No, ono što ne znamo jest koje su doze, kojih vrsta, pa čak i oblika (jer je i to važno) mikro i nano čestica kumulativno opasne. S druge pak strane od plastike su izrađene i mnoge za život neophodne stvari, poput vrećica za krvne preparate ili kaciga za bicikiste i kako predstavnici kemijske industrije ističu, teško je staviti u srazmjer opasnost koju rješavamo ovim proizvodima s opasnošću koja prijeti od mikro i nano plastike.

Nepotrebnu upotrebu plastike te njen kontakt s okolišem svakako možemo smanjiti iako se to čini kao unaprijed izgubljena bitka. Posebno je užasavajuće da se mikro i nanočestice odvajaju i truse sa svih plastičnih proizvoda. Također je izuzetno problematično kada se radi o plastičnoj ambalaži i posudama u kojima se pohranjuje i zagrijava hrana kao i plastičnim bocama pića. Koliko ste hrane iz takvih posudica kroz život pojeli (vjerojatno je sad trenutak da se nostalgično prisjetimo svih onih sarmi i punjenih paprika zamrznutih u posudicama od sladoleda) i pića popili. Studija koja je istraživala prisutnost mikro i nano plastike u plastičnim bocama vode bila je toliko frapantna da istraživači od straha pred mogućim konsekvencama za proizvođače nisu objavili imena brandova koje su analizirali. Dijelom i zato što se nitko nije posebno isticao kao neka bolja opcija budući da su količine u svim uzorcima bile prilično visoke.

No, čak i ako se riješimo flaširane vode i plastičnih posudica za hranu, mikroplastika je i u našoj vodovodnoj vodi pa je tako među tehno-elitom u Silicijskoj dolini veliki hit filtriranje vode posebnim slavinama za vodu te čitavim sustavima za kućnu upotrebu. No, i ti pokušaji smanjenja izloženosti su tek kap u moru naše ukupne izloženosti mikro i nanočesticama plastike, jer već kad dođemo do primjerice mlijeka i mliječnih proizvoda rijetko je koji pakiran u inertni materijal poput stakla što je do pojave plastike bio standard. Ipak, smatra se kako većina mikro i nano plastičnih čestica u naš okoliš dolazi od trenja automobilskih guma, sintetike u tekstilu koja se trusi pri pranju, te od plastičnog komunalnog otpada pri reciklaži što će očito biti nemoguće eliminirati. (Tamara Čačev, Ideje.hr)