Piše: Uglješa Vuković

„Slučaj Kuščević važan je i za novinarstvo. Pokazao je da su mediji, kad udruženo zagrizu, nepobjedivi.“ Stoji to u naslovu portala Telegram, koji broji da su popularne novine 24 sata imale najmanje deset naslovnica s likom ministra Lovre Kuščevića, koji je uhvaćen s rukama u pekmezu u niza afera. Od neprijavljene imovine, brzog bogaćenja i trgovine opštinskim zemljištem, do bizarnosti kao što je saznanje da ga je jedan par tužio za neisporučivanje plaćenog pokućstva. Epitet sedme sile, kako se zna tepati medijima, opravdali su gotovo svi mediji u susjeda koji drže do svoje reputacije.

TV-stanice su donosile specijale, nisu popuštale po otkriću afere i stalno su donosile britke naslove i detalje kopajući po već otkrivenom. Komentatori i uvodničari zazivali su političku, moralnu, ali i pravnu odgovornost tekstovima u kojima se niko nije štedio. Do samog premijera. Ili baš on ponajmanje. Poslije nekoliko sedmica prvi čovjek Vlade Andrej Plenković je ustuknuo, pa je u manje od pola mjeseca prešao put od negiranja afere („Kad se svi naslovi i tekstovi pročitaju i kad pročitate njegove argumente i imovinsku karticu, onda shvatite da se cijeli krimen Lovre Kuščevića svodi na to da je dvije nekretnine koje ima propustio upisati u katastar“), do najavljene rekonstrukcije svog kabineta.

Kako rekonstruisati Vladu i popularne hitove predsjedničkih kandidata?

Tjednik Novosti je epilog rezimirao naslovom „Medijska rekonstrukcija Vlade“, aludirajući na afirmativnu ulogu koju su združeno odigrali hrvatski mediji tvrdoglavo braneći javni interes. Tu se čitateljstvo podsjeća i da postoji duga istorija prisilnih odlazaka ministara koji su morali otići jer je stvoreni pritisak bio prevelik za njihove političke suborce. Dakle, oni su otišli isključivo zaslugom medijskih radnika. Baš kako bi Plenković i dalje tvrdio da se cijeli krimen svodi na omanji propust, gotovo pa nesporazum.

Hrvatska medijska scena, barem onaj njen dio koji prati informativno-političke prilike, pokazuje se u liku zabrinute građanske javnosti koja je itekako budna i prisutna. Čak je i poslovično uspavani HRT izbliza pratio nevolje s HDZ-ovim ministrima. Pored toga, stvorio se ambijent utrkivanja, po uzoru na najbolje „nuspojave“ dobrih tržišnih utakmica, pa su se mediji počeli natjecati u otkrivanju novih ili pokrivanju starih afera. Novosti nedavno donose ingenioznu naslovnicu (po kojima su inače poznati): „Ne dirajte mi glavnicu“, gdje otkrivaju da je predsjednički kandidat populističke desnice Miroslav Škoro (inače pjevač poznat po hitu „Ne dirajte mi ravnicu“) svojevremeno uzeo nezakonitu otpremninu od HRT-a, kao i da je dobio povlašteni kredit na koji nije imao pravo. Već sutradan Jutarnji list donosi sve o Škorinoj imovinskoj kartici produbljujući priču, pa bi se pjevač s izletom u politiku, koji inače prijeti da ugrozi etablirane kandidate, mogao suočiti s padom rejtinga.

U svim ovim pričama upadljivo izostaje tlapnja ili suva propovijed o zlim i pokvarenim političarima, tako svojstvena našoj medijskoj sceni, pa člancima dominiraju brojke, upečatljivi naslovi i vrckave igre riječi i aluzija. Jezik je žustar, pitak, sočan, nadovezuje se na bogat sadržaj i ne gubi se u suvišnostima (ponavljanjima, gomilanju pridjeva). Komentari i ideološka zamjeranja ostavljaju se za druge forme kao što su kolumne, feljtonistika, osvrti itd.

Tako izgleda Hrvatska u ljeto 2019. Na čelu je i dalje vlada tzv. desnog centra, koja nikako da uvjeri svoje protivnike da je u centru i da je umjerena, a svoje pobornike da je dovoljno uspješna. Ni jedne ni druge, sve sa sedmom silom, i zahvaljujući toj sili, ne uspijeva prevariti da je čestita. Hrvatska u ljeto 2019. uglavnom zabrinuto broji turistička noćenja i dolaske, a novinari ne daju mira nikome ko bi da vlada političkim odnosima. Ni premijeru koji bi da se (auto)portretiše kao uzorni konzervativac s briselskom karijerom u perspektivi. Ni novoj zvijezdi desnice – folk pjevaču debljeg novčanika, koji bi da se ukaže kao glas osiromašenog naroda.

U Hrvatskoj 2019. mediji uspješno trijebe profesionalne političare ili profesionalne prevarante, kao i sve one koji bi parazitirali na pseudoideološkim sukobima. Ako račun nije čist, nisu čisti ni naslovi i stranice, moglo bi se u to sažeti tamošnje medijsko iskustvo.

Kako otkriti i zaboraviti afere?

A kako izgleda BiH u ljeto 2019, ili jedva dva mjeseca od afere „Potkivanje“? Prvi čovjek pravosuđa uhvaćen in flagranti u nedoličnom ponašanju, u atmosferi ugovaranja mita, ne samo da je i dalje na čelu trećeg stuba vlasti, već najavljuje krivične prijave i tužbe protiv svih kritičara i medijskih radnika koji su se, kako veli, ogriješili o njega.

Priču je, podsjetimo se, otkrio portal Žurnal, a brzinom svjetlosti prenijeli su je mnogi mediji, posebice portali. No, bilo je i onih koji su suzdržano i sa čekanjem prenosili Žurnalova otkrića. U prvom redu su to bile javne televizije (FTV i BHT1) koje su, prisjetimo se opet, u centralnim dnevnicima kasnile s aferom. Ili su joj prvotno dale neobično malu minutažu. Kada se više nije imalo gdje, onda je i kod njih top vijest postala udarni kadar iz špice. Naslov naše TV-analize iz tog perioda dobro oslikava stanje duha javnih medija: „O aferama ako baš moramo i ako imate snimak“.

Kada se pravosudna afera broj jedan ohladila, mediji su, osim onih koju su cijelu stvar i donijeli u doziranim nastavcima, baš kako i treba, olako odustali od uloge budnog čuvara javnosti. Pitanje odgovornosti se nije ponavljalo, nisu se u naslov stavljale izjave glavnih aktera, nisu se otkrivali novi detalji i pikanterije… Za mainstream scenu uronili smo u dugo toplo ljeto dosadnih vijesti i zaboravljenih afera.

U tom ljetu Hrvatska s kokicama u krilu broji turiste i smijenjene ministre, udruženim radom svojih medija, dok BiH zaboravlja svoju najveću aferu udruženim zaboravom svih onih koji nisu u korak pratili hrabru ekipu Žurnala i ostalih kolega. Tu se krije i štos o razlici između medijske scene u Hrvatskoj i BiH, koja se, bez obzira na drugačiji politički kontekst, svodi na jednostavnu činjenicu: upadljivu razliku u kvalitetu, posebno u sferi javnih i pisanih medija. Jer afere nije dovoljno otkriti, one se moraju pratiti, širiti, ponavljati, reciklirati, objasniti… Pritisak se stvori tek kada svi, makar i nevoljno, pišu o onome što je očevidno od početka.

Tek tada novinarstvo postaje opasna rabota kao iz crtice o duhu štampe u Tennesseeju Marka Twaina gdje stoji da je „bogomdano poslanje novinarstva da širi istinu, da iskorjenjuje zablude, da odgaja, produhovljuje, i uzdiže ton javnog morala i vladanja…“ Baš onako kako se popravilo vladanje Hrvatske vlade odlaskom nestašnih ministara. Naravno, uz napomenu da posao (nikad) nije gotov.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja