Alan Ford, to ogledalo naših života, generacijama unazad, slavi ove godine 50. rođendan. Legendarni dvojac Max Bunker (Luciano Secchi) i Magnus (Roberto Raviola) stvorio je pravi fenomen u svijetu stripa, koji se, između ostalog, ogleda i u tome što je Alan Ford bio popularniji u bivšoj Jugoslaviji nego u rodnoj Italiji.

I dan-danas, kada Jugoslavije više nema, kada je ona samo prostor za sjećanje na koliko-toliko pristojan život i tragičan rastanak, građani svih zemalja koje su bile u sastavu te države se i dalje oduševljavaju pričama Alana Forda, kao što su i 1970. godine kada se prvi put pojavio u tom kulturnom prostoru u izdanju Vjesnika.

Realistična parodija

Magnus je odustao od rada na Alanu Fordu nakon 75. broja, Bunker je imao svoje krize u pisanju scenarija, ali njih dvojica, ni njihovi nasljednici (pošto se Alan Ford stvara i danas) nisu napravili fenomen i legendu od Alana Forda. To su uradili otac i sin sa ovih naših, jugoslovenskih prostora. Nenad Brixy i njegov sin Davor bili su ti koji su učestvovali u radu na priređivanju i prevođenju Alana Forda u SFRJ.

Oni su napravili legendu, koju danas živimo, a nekada smo joj se smijali, o tome kako je sve izgledalo u radu na tom stripu, šta su bili najveći problemi i kako sve to danas izgleda, razgovarali smo sa Davorom Brixyjem.

– Nenad Brixy je uvijek pratio što se događa na tržištu Italije, pa je tako vidio i Alana Forda. Njega je izdavao Pietro Dami s kojim je Vjesnik surađivao, tako da nije bilo problema oko ugovora i autorskih prava. Ujedno je crtač radio i neke erotske stripove koje su vjesnikovci kupovali u Trstu te im je i tako bio poznat – objašnjava Davor odgovarajući na pitanje kako je došlo do toga da Alan Ford dođe na prostor bivše Jugoslavije.

Jednom prilikom Davor Brixy je ispričao da je bilo “borbe dok su ostali pristali da Vjesnik štampa Alana Forda”, ali su ideje Nenada Brixyja uvijek prolazile. Razlog za to, kaže, bio je jednostavan – Alan Ford je bio nešto novo.

– Poprilično realistična parodija koja se događa danas u New Yorku, niti western, niti ratni, niti diznijevski. Tata je tada bio i urednik Edicije romana i stripova te je kao takav ipak imao zadnju riječ – kaže.

Alan Ford nikada nije bio previše popularan u Italiji, pa je zanimljivo pitanje kako je na našim prostorima od njega stvorena legenda.

– Stanovnici bivše Jugoslavije odjednom su se suočili sa stvarnošću u kojoj se ismijavaju likovi u New Yorku. Sve im je to poznato, imaju toga oko sebe i jasno je da su se prihvatile pojedine fraze, jer su zaista imale podlogu u njihovim susjedima, prijateljima, kolegama na poslu ili školi, a o vojsci, policiji i političarima da ne govorimo – smatra Brixy.

Kaže i da se rad na Alanu Fordu mijenjao od epizode do epizode.

– To je zaista ovisilo o epizodi. Prve epizode su Nenadu bile problematične zbog nekih fraza i izraza koji su zaista bili vezani za Milano, ali su sama radnja, crtež i tekst bili toliko dobri da se lako preko toga prelazilo. Naravno, najveća je borba bila oko autocenzure, jer se nikada nije znalo što će nekome pasti u oko te će napraviti viku i paniku – prisjeća se sin slavnog prevodioca Nenada Brixyja.

Sam se prihvatio posla godinu prije očeve smrti.

– Godinu prije smrti, tata je sve teže i teže pisao, tako da je najčešće diktirao, a ja sam tipkao. Pa sam počeo i prevađati, a on je kontrolirao i komentirao. Da bi nekoliko mjeseci prije njegove smrti totalno preuzeo prevođenje, znači, na proljeće 1984. godine – kaže Brixy, koji je tih godina muku mučio i s padom Bunkerove inspiracije.

– Strava. I tata se mučio, a ja još i više. Ispadalo je da je to sve više i više obrada, a manje prijevod – dodaje.

Opće je poznato da su jugoslovenska izdanja Alana Forda cenzurirana, a Brixy nam priča na šta se moralo paziti, šta je bilo obavezno retuširati i prikriti.

– Početak sedamdesetih. Velika politička komešanja u cijeloj Jugoslaviji. Hrvatska pod posebnim povećalom. A Magnus se sprda na crtežima s kukastim križem, srpom i čekićem, zvijezdama petokrakama, likovi u nacističkim uniformama, ruski političari u bundama izgledaju poput medvjeda, Grunf barem tri puta po epizodi pokazuje visinu pločica u kupaonici… Znači, pod obavezno: retuširati svaku sliku Adolfa Hitlera u pruskog cara, Lenjina u nešto najsličnije, a da se ne prepozna. Prekriti kukaste križeve, srpove i čekiće, zvijezde, US oznake na vojsci. Paziti na Grunfa. Paziti na reklame u pozadini, jer je i tamo znao svašta napisati… Ukratko, dobiješ oko za takve stvari i onda popušiš glupu foru, na zidu imaš reklamu “kupujte u smrdljivom diskontu”, pa sljedeća slika “kupujte u smr ontu”, i tako još nekoliko slika dok na jednoj nije ostalo samo “U”, niti pet dana nakon objave bio sam na pranju i poliranju zbog propagiranja ustaštva – prisjetio se prevodilac.

Nova izdanja Alana Forda, kaže, ne čita.

– Nakon što sam 1994. prestao prevoditi, nekoliko puta sam vidio kasnija izdanja i nisam baš bio oduševljen. Mislim, jadni prevodioci – ističe.

Ipak, mišljenja je da je sve što se može vidjeti u tom stripu i danas aktuelno.

– Pogledajte oko sebe, zar to nije fordovsko okruženje? Sve to imamo i dalje oko nas – zaključio je razgovor Brixy.

Izvor: Strip Blog/Oslobođenje