VRLI NOVI SVIJET: Jesmo li išta naučili iz pandemije?

Već mjesecima slušamo o tome da bi svijet iz ove velike krize, velike taman toliko da nitko od...

VRLI NOVI SVIJET: Jesmo li išta naučili iz pandemije?

Već mjesecima slušamo o tome da bi svijet iz ove velike krize, velike taman toliko da nitko od ljudi koji danas žive nije doživio veću, mogao ili čak morao izaći bolji nego što je u nju ušao. Čemu se nadamo i znamo li što uopće želimo? Kakav je taj “bolji svijet”? Bolji za koga?

Sve nas je ovo uhvatilo neočekivano, na prepad i prevaru, potpuno nespremne i preko noći razorilo život u kojem smo se osjećali bar donekle sigurno, tavoreći bez većih iznenađenja. Još prije samo desetak mjeseci, u vrijeme kad su do nas počele stizati prve vijesti o novom virusu koji se širi okolicom grada Wuhana, živjeli smo spokojno, naivno i bešćutno, vjerujući da se nevolja događa nekom drugom, dalekom, tamo nekim Kinezima kojih je ionako previše, samo se množe i po cijele dane rade da bi osvojili svijet, ako ne oružjem onda ekonomijom svakako. I šta oni imaju dolaziti u Europu, sigurno to namjerno rade da bi nam prenijeli virus. I ne samo oni, opterećuju nas već samom svojom pojavom svi ti nevoljnici, izbjeglice, što bježeći od rata i siromaštva uzalud kucaju na vrata naših europskih srdašca hladnih i nezainteresiranih za njihovu nevolju i jad. Ta sirotinja pristigla iz nekih Afganistana, Sirija, Jordana i ostalih “nedođija” koje baš i ne bismo znali pokazati na karti svijeta, nije nas zainteresirala više od želje da ih nema i da rješavaju te svoje probleme negdje drugdje. Koga uopće briga za njih i njihovo naivno pouzdanje u ljudsku dobrotu i bolji život?

Šta djeca znaju o problemu?

Slušali smo govore o klimi male Grete Thunberg i pitali se tko joj ih je napisao i nagovorio je da ih čita kao svoje, proučavali izraze njenog lica i dijagnosticirali joj psihijatrijske poremećaje, sažaljevali ju, zazivali pomoć socijalne službe. Ukratko – sve nas je zanimalo osim onoga što je govorila. Šta djeca uopće znaju o problemima, o ekonomiji, klimi? Nek’ pričaju stručnjaci, a mala nek’ se bavi školom iz koje, odmah smo zaključili – ionako previše izostaje, nek’ se igra, a brigu o problemima neka prepusti odraslima jer mi znamo kako.

 A sad, evo, već deset mjeseci ipak ne znamo kako. Čekamo spasonosnu pomoć sudbine, Boga, mikrobiologa, kako tko, cijelo vrijeme smišljajući “teorije” koje će potvrditi našu slutnju da za sve ovo, kao i za sve naše životne neuspjehe, mora biti kriv netko drugi, možda Bill Gates, možda Srbi, možda masoni. Netko nas definitivno sabotira, pjeva Vojko V. ismijavajući nas, nesposobne da preuzmemo odgovornost. Uvijek smo sigurni da nismo zaslužili ono što nam se događa, a izvan konteksta zasluga i kazni i ne znamo razmišljati pa zbivanja gledamo u kontekstu uzročno-posljedične veze kao da drugačije i nije moguće. Zato, kad god se dogodi kakva nevolja, bolest ili neimaština, pitamo sudbinu ili dragog Boga što smo skrivili da nas ovako kažnjava. Pa dobro, pokušajmo onda sagledati stanje stvari na jedini način koji znamo – što smo skrivili?

Virus je definitivno postao nezaustavljiv u osvajanju svijeta (pretekao čak i Kineze) i unatoč zastrašujućim brojkama zaraženih, više ga niti jedan krizni stožer uopće ne pokušava zaustaviti. Nema restrikcija ponašanja ili kretanja, granice su otvorene kao i noćni klubovi, škole, crkve i svi se kolektivno pravimo da se ništa ne događa, pritajeno se nadajući da će stvar proći sama od sebe kako je i došla. Istovremeno eskalira gospodarska kriza čije posljedice ćemo, u najoptimističnijem scenariju, živjeti najmanje nekoliko narednih godina, a ako se problem ne riješi u relativno skorom roku, borba za opstankom mogla bi dovesti do bujanja kriminala i opće anarhije. Možda bismo mogli pokušati, u kontekstu našeg voljenog uzročno-posljedičnog razmišljanja, sagledati ima li tu ikakve naše krivnje, ali ne za pojavu virusa kako to obično čine “teorije” zavjere, spekulirajući da je virus namjerno pušten iz nekog laboratorija u krajnje nejasnoj namjeri moćnika da zagospodare zaraženim svijetom.

Krivi potezi

Pokušajmo radije vidjeti jesmo li napravili neke krive poteze čija bi posljedica mogla biti ovo opće nesnalaženje tijekom pandemijske krize. Ima li, primjerice, bar malčice naše krivnje u zagađenosti planete i klimatskim promjenama, u smrti na stotina tisuća jedinki pa i vrsta kao izravne posljedice našeg djelovanja? Ne vapi li potlačeni svijet već i predugo za promjenom modela svjetske ekonomije? Sad nam je možda malčice jasnije da profit ne može biti temelj našeg odnosa prema prirodi i drugom čovjeku. Neoliberalni kapitalizam, kao prevladavajući model upravljanja svjetskim tržištem, svakodnevno neprestano povećava razliku između ekstremno bogatih i ekstremno siromašnih te u utrci za dobiti ne poznaje ljudskost, već dehumanizira čovjeka svodeći ga na robu, potrošnu i zamjenjivu. I kao što čovjek više ne stoji pred čovjekom, nego rob pred gospodarom, tako i siromašne zemlje kleče pred moćnim svjetskim silama koje ih ekonomski iscrpljuju i ismijavaju nazivajući ih “zemljama u razvoju”.

Priroda nam je pokazala da može bez nas. Već u prva dva mjeseca pandemije, dok nam se činilo da živimo u zoni sumraka ili filmskom scenariju apokalipse zatvoreni u kućama, doživljavajući svijet kao prijetnju, smrtonosni izvor zaraze, opasnost, priroda se počela oporavljati (snimke labudova i riba u venecijanskim kanalima ili konja u centru Sarajeva obišle su svijet). A onda su nas strah od smrti i briga za opstanak naše vrste povezali više od svih sportskih ili glazbenih događaja, više i od svjetskog rata. Pa iako se šansa za njeno ostvarenje postepeno smanjuje, u kolektivnoj svijesti čovječanstva još uvijek postoji osjećaj povoljnog trenutka u kojem imamo priliku učiniti korak iz doba “samoskrivljene nezrelosti” u doba odgovornosti. To znači da pred nama stoji zadatak temeljitog preispitivanja načina na koje gospodarimo zajedničkim svjetskim dobrima i našeg odnosa prema cjelini živog svijeta.

Stoljećima je čovjek gajio predodžbu o vlastitom gospodstvu nad prirodom. Zamišljao je kako će spoznajom prirode i njenih zakonitosti uspjeti oblikovati vlastiti ljudski svijet podređujući cjelinu života svojim potrebama i užitcima. Pritom je zaboravio da, uporedo s mijenjanjem okoline, mora doći i do promjene prirode samog čovjeka. Samo u tom smislu bismo pandemiju mogli razumjeti kao odgovor sustava, upozorenje čovjeku da svojim postupcima narušava sklad i ljepotu cjeline i da će, ukoliko to ne shvati i ne zaustavi se, cjelina eliminirati najslabiju kariku.

About The Author