Inokosni organ Milorad Dodik odlučio je da mandat u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine okonča onako kako ga je i počeo, unutrašnjim konfliktima, nasilničkim ponašanjem, svađalačkim tonom i sukobima s ostatkom normalne političke scene.
Ako je na početku karijere Dodik bio, kako to mediji vole opisati, “političar koji obećava”, danas je rijedak primjerak antipolitičara, svojevrsne stilske pošasti od koje bježi ko god može. Njegov posljednji inat, ovaj koji se odnosi na agreman za njemačkog ambasadora, jasno pokazuje da je taj čovjek s one strane racionalnog razmišljanja i uljuđenog ponašanja. Diplomatski kod, koji počiva na uvažavanju druge strane, za njega nikada nije važio, a politika je sva satkana od takvih kodova i podzemnih tokova unutar kojih se stvari rješavaju na obostrano zadovoljstvo. Konflikt je uvijek posljednja instanca, dokaz da su njegovi vinovnici nesposobni za rješenje, ali kod našeg Milorada to je uvijek prva i nezamjenjiva solucija.

Ako ništa drugo, veliki dobitak izbora koji slijede je što ovu grotesknu i štetočinsku figuru više nećemo gledati u Predsjedništvu kao reprezentativnoj državnoj instituciji. Kada je na samom početku mandata, mimo logike, propisa i bilo kakvog interesa, producirao gubitničku aferu zastava, bilo je jasno šta je njegov cilj i u kakvom znaku će mu proći mandat: destrukcija i samo destrukcija. Izgleda da mu ni savjetnički tim nije ništa bolji (sudeći po Milanu Tegeltiji, u mnogim aspektima je i gori). On nema saradnicu kakvu ima Aleksandar Vučić, koja će bez straha i na sopstvenu štetu javno pokušati da spriječi šefa u nekontroliranom konzumiranju alkohola. Jer da ima, mnogi njegovi ispadi bili bi spriječeni, a šteta i po državu i po entitet i narod koje navodno predstavlja bila bi neuporedivo manja.

S Dodikom je problem što on jednom značajnom dijelu političke scene, pogotovo u Republici Srpskoj, uspostavlja obrasce poželjnog ponašanja. Tako da bismo u izvjesnom smislu nakon izbora mogli imati situaciju „i poslije Dodika Dodik“. Ali kao što u industriji kopija nikada nije dorasla originalu, tako ni u politici uzor, koliko god da bio bahat, teško da dobija zamjenu dostojnu njegovih (ne)kvaliteta. Mnogi je opozicionar u ovom entitetu pokušavao igrati po parametrima koje je nametnula najmoćnija politička figura, ali bez većeg uspjeha. Dodiku se suprotstaviti može samo neko ko bi igrao drugačije od njega. Zanimljivo je da se malo igrača usudilo osporiti njegovu nacionalističku matricu i  uspostaviti istinski opozitan model. Njegovi plagijatori, od Željke Cvijanović, preko Jelene Trivić, pa do Sanje Vulić i Nenada Nešića, samo su papagajski ponavljali ono što im je uzor govorio, bez vidljivog intelektualnog napora da se zadani model nadogradi. A kamoli ospori.

Dodik je specifična pojava kojoj nema ravne u neprijateljskim etničkim taborima. Dragan Čović i Bakir Izetbegović, koliko god da štetni i nepoželjni bili, ipak nikada nisu išli tako daleko u destrukciji. Po količini političke štetnosti danas se na tlu država izniklih iz Jugoslavije s njim može mjeriti još samo jedan antropološki specifikum – predsjednik Hrvatske Zoran Milanović. Nije ni čudo što su ova dva rariteta kliknula na prvu: ista im je matrica i isti su izvori s kojih crpe svoje pomjereno nadahnuće.

Stoga čudi što je Njemačka, u prvim reakcijama na odbijanje agremana za ambasadora, uvijeno zaprijetila da će Bosna i Hercegovina ispaštati zbog tog nediplomatskog čina. Apsurdna reakcija, mnogi su čak posumnjali da je pisana u dosluhu s Dodikom, jer Bosna i Hercegovina je mirnodopska žrtva šatorskog pjevača iz Laktaša, a od davnina je diplomatsko pravilo da ne kažnjavaš žrtvu zbog onog što joj uradi egzekutor.