Afera Stickeri

Državni parlamentarac Saša Magazinović (SDP) pozvao je ministra prometa i komunikacija Vojina Mitrovića da odmah i bez odlaganja povuče novi Pravilnik o registraciji vozila koji je nametnuo.

“Cijeneći netransparentan način i postupak donošenja, te niz nesporno osnovanih primjedbi, pozivam ministra Mitrovića da bez odlaganja povuče Pravilnik o registraciji vozila koji je sporan po mnogo čemu, a ukoliko se to ne desi smatra da ćemo doći u situaciju utvrđivanja da li u njegovoj pripremi i donošenju ima elemenata krivičnog djela”, izjavio je Magazinović za Klix.ba.

Kaže da se u ovom trenutku ne želi baviti glasinama koje dolaze sa raznih strana da je već poznata kompanija kojoj se pravilnikom pogoduje i omogućava milionska zarada.

“O tome drugom prilikom. Međutim, teško je neprimjetiti da činjenica da će u kretanje svakog vozila u realnom vremenu uvid imati privatna kompanija je alarm koji od ovog slučaja osim potencijalne finansijske afere pravi i prvorazredno sigurnosno pitanje. Očekujem da se o svemu ovome oglase sigurnosne institucije u Bosni i Hercegovini.”, izjavio je Magazinović.

Podsjetimo, odlukom ministra prometa i komunikacija BiH Vojina Mitrovića od danas 1. septembra na snazi je izmjenjeni Pravilnik o registraciji koji predviđa nove stickere na motornim vozilima.

Novim stickerima se predviđa čip u kojem bi bili pohranjeni svi podaci o vozilu i vlasniku te koji bi omogućio “za potrebe trećih lica” lociranje i praćenje. Nezvanično, ovaj posao bi mogla dobiti privatna kompanija bliska vlastima u bh. entitetu Republika Srpska čime bi prihodovani novac išao u privatne džepove, a ne u budžet kao što je bio slučaj do sada. (D. Be., Klix)

Zašto Brisel šuti na Milanovićevo destabiliziranje BiH

Izjave hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića koje iznova potiču nove političke tenzije u susjednoj Bosni i Hercegovini za sada prolaze bez reakcije Evropske unije, premda je službeni Brisel u sličnim slučajevima veoma ažuran, naročito nakon ruske agresije na Ukrajinu krajem februara. Za Evropsku uniju od ključne je važnosti stabilnost njenog jugoistočnog susjedstva, a Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, na Bled Strategic Forumu krajem prošlog mjeseca rekla je da stabilnost Zapadnog Balkana znači “evropsku stabilnost”.

Skoro 30 godina nakon samostalnosti i krvavog rata, ključne političke partije nisu postigle politički konsenzus niti oko unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine, niti oko njene vanjske politike, zbog čega se zemlja smatra jednom od najkrhkijih demokratija na Zapadnom Balkanu, držeći oko tri i po miliona građana u konstantnom strahu od obnavljanja sukoba, koji su devedesetih godina odnijeli 100.000 ljudskih života.

Predsjednik, secesionista, izdajnik…

Član državnog Predsjedništva i de facto čelnik bh. entiteta Republika Srpska Milorad Dodik, glavni ruski saveznik na Zapadnom Balkanu, ne taji svoju secesionističku politiku, kao ni blisku povezanost s Moskvom. U junu je održan sastanak ruskog predsjednika Vladimira Putina i Dodika u Sankt Peterburgu. “Samo čekam da se odnosi u svijetu poklope i odmah ću proglasiti nezavisnost RS-a“, rekao je Dodik u intervjuu za komercijalnu televiziju iz Banja Luke, unoseći novi nemir od izbijanja sukoba.

Šef Hrvatske, članice Evropske unije i NATO-a, takvog Dodika ipak uzima za glavnog “hrvatskog saveznika“ u Bosni i Hercegovini. Milanović je kritizirao službeni Beograd zbog srbijanske optužnice protiv hrvatskih pilota za smrt civila u akciji “Oluja” 1995. godine, bojeći se da bi to moglo narušiti odnose “između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini … Dodik je hrvatski saveznik u Bosni i Hercegovini. To moramo shvatiti i tako se ponašati. Ovo kvari relativno dobre odnose Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.“

Milanović, bivši socijaldemokrata, danas glasni populista, s političkim putem kojim je na sličan način prošao i čelnik bosanskih Srba, vrlo se glasno usprotivio i kada se govorilo da bi Dodik, nakon američkih sankcija zbog secesionističke politike i povezanosti s Moskvom, mogao doći i pod sankcije Evropske unije: “Ako netko iz Hrvatske bude glasao za te sankcije, on je za mene izdajnik. Onda ću ja predstavljati Hrvatsku u Europskom vijeću.”

‘Ne treba se miješati u rat u Ukrajini’

Šef hrvatske države više je puta u ovoj godini ponovio da Dodik nije problem u Bosni i Hercegovini: “Nama je RS, odnosno Dodik, partner u ovim previranjima. Tko to ne razumije – ili ne razumije, ili je pokvaren“.

Premda je Hrvatska članica Evropske unije i NATO-a, Milanovićev odnos prema ruskoj agresiji na Ukrajinu također vrlo često ne prati politiku zapadnih saveznika. Rekao je da rat u Ukrajini nije rat u koji bi se Hrvatska trebala miješati, dok je od hrvatske Vlade tražio da proširenje NATO-a sa Švedskom i Finskom uslove izmjenama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine, kako to traži vladajuća Hrvatska demokratska zajednica.

Službeni Brisel nije reagirao ni kada je najviši hrvatskih politički vrh 2017. godine odbacio pravomoćne presude Međunarodnog suda u Hagu bivšim čelnicima Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini tokom sukoba s Armijom Bosne i Hrecegovine 1993. i 1994. godine.

Podrška presuđenim ratnim zločincima

The Guardian je tada objavio tekst o hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću kao prvom čelniku neke evropske vlade koji podržava osuđenog ratnog zločinca. Utjecajni njemački sedmičnik Der Spiegel također je objavio da “Hrvatska tuguje zbog jednog ratnog zločinca”. Slobodan Praljak, general HVO-a, nakon izricanja osuđujuće presude, popio je otrov u sudnici suda u Hagu, nakon čega je preminuo. Izjavu hrvatskog premijera da je presuda Praljku “duboko moralna nepravda” novinar britanskog lista Chris Stephen opisao je kao presedan u Evropskoj uniji.

Milanović je sredinom jula odlikovao Đuru Matuzović, koji se na Sudu Bosne i Hercegovine tereti za progon srpskog stanovništva od aprila 1992. do jula 1993. godine na području Orašja.

Brisel ima drugačije kriterije kada su u pitanju neke druge zemlje. Primjerice, Srbiji je više puta jasno stavljeno do znanja da neće postati članicom Evropske unije dokle god se u toj zemlji slave ratni zločinci, uključujući generala Vojske Republike Srpske Ratka Mladića, osuđenog za genocid počinjen nad Bošnjacima u Srebrenici 1995. godine i za druge zločine, a čiji mural, uprkos tome, danas stoji u Njegoševoj ulici u beogradskom naselju Vračar.

Kritike prema Srbiji, Mađarskoj, Poljskoj…

“Glorifikaciji ratnih zločinaca nema mjesta u Evropskoj uniji“, rekao je Josep Borrell, visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku. Brisel od Srbije također traži jasno distanciranje od Rusije i Kine prije pristupanja Uniji.

U aprilu je Evropska komisija pokrenula mehanizam protiv Budimpešte kako bi evropska sredstva uslovljavala većom vladavinom prava u Mađarskoj, optužujući premijera Viktora Orbana da se njegov vladajući Fidesz i on udaljavaju od zajedničkih evropskih vrijednosti. Više od 35 milijardi eura stavljeno je na čekanje i zbog spora između Brisela i Poljske u vezi pravosudne reforme, za koju Evropska unija tvrdi da krši demokratske standarde.

Brisel, za sada, ne koristi ništa od tih mehanizama kako bi hrvatskog predsjednika i aktuelnu Vladu natjerao na konstruktivniju ulogu u Bosni i Hercegovini. (Armin Aljović, Al Jazeera)

Hrvatska tavori u simbiozi ustaštva i srednjovjekovlja

U Hrvatskoj sve je unazad, kao da se unazad mjeri vrijeme.

Recimo, u normalnom svijetu, još uz industrijsku revoluciju, ideal je bio napustiti selo i poći u grad. Oni koji su u grad pošli, oni se svog sela srame. Ne nužno jer se srame korijena (što i nije loše samo po sebi, danas je čovjek koji se srami podrijetla prikazan kao nitkov, što je sasvim nepošteno, korijena se nekad čovjek mora sramiti), već jednostavno po određenoj logici trenutka u kojem se počinje novi život.

Hrvatska, danas, mjeri se po snazi svojih korijena, a ne po onome, po mogućnosti vertikalnome, što iz korijena dalje izbija. Hrvatska, danas, mjeri se svojim poseljačenjem, mjeri se svojom ruralnošću.

Postoji natjecanje na razini srednjeg vijeka, nešto poput kamena s ramena, zove se Maraton lađa, a održava negdje usred neretvanske močvare. Natjecanje je to gdje se utrkivaju autohtona plovila, prvi maraton je održan 1998. godine, u sklopu obilježavanje sedme obljetnice akcije Hrvatske vojske Operacija Zelena tabla – Mala bara.

Natjecanje na stranu, dobro – može se raspravljati o tome zaslužuje li ono pokroviteljstvo predsjednika, ali tko već voli takve zabave – neka uživa. No autoru ovog teksta zapeo je za oko naziv nagrade.

Štit kneza Domagoja.

Postoji li veći tuđmanizam od onoga što se naziva štitom kneza Domagoja?

Eto, kako je Tuđman izvadio iz naftalina sve dvorske lude, tako je izvadio i hrvatske vladare.

Tko je knez Domagoj? Radi se o čovjeku koji je živio 876. godine, bio je knez Primorske Hrvatske i, ako vam što znači, utemeljitelj dinastije Domagojevića. Navodno, njemu je pisao i papa Ivan VIII. tražeći da obuzda napade svojih pomoraca na mletačke brodove jer mu ”njihova gusarska djela potamnjuju dobar glas”.

Eto, to je taj Domagoj. Ako dva posto ljudi zna tko je on, dobro je.

Nije Domagoj jedini. Svjedočimo mi zadnjih trideset godina cijeloj najezdi srednjovjekovnih knezova, kraljeva, vitezova i ostalih dvorskih luda.

Poznat je posebno kralj Tomislav, koji je također bio knez Primorske Hrvatske, a proglasio se kraljem 925. godine. Tu su i vladari Borna, Mislav, Trpimir… O svima njima uči se u školama te se po njima imenuju karate klubovi, osmoljetke te ovakve glupe nagrade.

Što tu čovjeku treba smetati? Smrad tuđmanizma, a to je pojam koji definira nacionalizam, šovinizam, pljačku i posebnu vrstu intelektualne palanke. To ovako sve biva uobličeno u knezu Domagoju.

To je ista razina onih Tuđmanovih redova Danica hrvatske što ih je u obliku priznanja u svojoj dokolici dijelio narodu.

Tko je živio u 90-ima, a imao je iole opozicijske aspiracije i barem malo kritike u sebi, mora osjetiti jedno specifično gađenje na spomen tih srednjovjekovnih hrvatskih vladara, odnosnu u posezanju države za njima. Sadrži se u tome sva grandomanija u zlo doba jednog sistema.

No recimo baš u Opuzenu rođen je Stjepan Filipović, partizan koji je 1941. uhićen od strane četnika. Pamte se njegove riječi suborcima u zatvorima kako se ”borimo za najpošteniju i najplemenitiju stvar koja će sigurno pobijediti”.

Kasnije su ga četnici i objesili u Valjevu. Na dan vješanja provodili su ga vezanog lancima, kad je uzviknuo: ”Dole germanske horde, dole izdajnici naroda, smrti se ne plašite, ona nije ništa, to ćete vidjeti za nekoliko trenutaka kada ja budem umirao, nije smrt strašna ako se zna zašto se umire!”.

Danas se njegova čuvena fotografija, napravljena nekoliko trenutaka prije nego će biti obješen, nalazi na ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Za UN ona predstavlja simbol antifašizma.

U Hrvatskoj, pored svih kraljeva, nebitnih i u svoje vrijeme, a kamoli danas, Stjepan Filipović nije imao šanse.

Ne treba misliti da ova nagrada treba nositi ime po Filipoviću, to bi vrijeđalo lik i djelo mladog junaka za slobodu, ali radi se o finoj paraleli koja itekako precizno secira koja je Hrvatska pobijedila.

To nije Hrvatska koja sumnja i koja misli.

To je Hrvatska devetog Domagojevog stoljeća, hrvatska ruralnog i nazadnjačkog. I Hrvatska koja se crpi iz – NDH.

Naime, Stjepanu Filipoviću 1991. godine miniran je spomenik u Opuzenu od strane ”nepoznatih izvršilaca”. Onda, 2020. godine srušeno je spomen područje po nalogu rukovodstva Grada Opuzena.

To je Hrvatska koja direktno slijedi endehazijske vodilje, Hrvatska gdje se ruše antifašistički spomenici, Hrvatska koja je napravila svojstvenu simbiozu između ustaštva i srednjovjekovlja.

Jer taman u isto vrijeme kad su na površinu došli ”domagoji” i ”tomislavi”, a to je ono vrijeme kad je od HRT-a učinjena ”katedrala duha”, tamo negdje taman prije nego se missicama muslimankama oduzimala njihova titula, rehabilitirani su i ustaški koljači Ante Pavelić, Jure Francetić i Mile Budak.

Takva Hrvatska je ona koju danas živimo, upravo tu negdje došlo je do općeg poseljačenja.

Ne očituje se ono samo uz močvarne manifestacije, već općenito. Nikad nisu bili popularniji OPG-ovi, dapače to seljaštvo biva prikazano stilistički, rade se fotografije pojedinih motiva, cure ih provlače kroz filtere.

Opet, nisu tu samo ”rojsevi” ove zemlje. Kreativci i alternativci prednjače u tome, zapravo predvode tu procesiju koja uništava urbani element, puna je njihova ”kreativnost” motiva časnih sestara i krunica.

I tako tradicija biva bitan element, što samo po sebi nije nešto pogrešno dok se ne zna – kakva je to tradicija.

Tradicija je to koja je zanijemjela na antifašizam, tradicija koja slavi najgore iz svoje povijesti, dok Hrvatska klizi u svoj nazadni način života. (Vedran Salvia, Autograf.hr)