Postoje mnoge teze o tome kako radosno, uspješno i produktivno živjeti. Ali nema nijedna o tome kako se suočiti i ishrvati sa životom tamo gdje nikakvi napori ne pomažu. Konkretno, kako takav poduhvat – imati pristojan život – izvesti u BiH?

Da li se suočiti s problemima, pogledati ih u oči i upustiti se u neravnopravnu borbu, u kojoj smo unaprijed izgubili? Ili isprobati drugi put, naći neki svoj bijeg, neku intimnu luku, uoaziti se i ignorirati svijet, život, probleme.

Svako na ovu dilemu odgovara onako kako i koliko može. Malo ljudi uspije naći zadovoljavajući odgovor. Obratite pažnju na svijet koji nakon završetka radnog dana hoda ulicama. Nahereni ljudi pogrbljenih ramena, uvučene glave, pogleda usmjerenog ka tlu – odaju razbijene, poražene osobe koje je život temeljito razorio. “Cijeli život ja se spašavam od života”, deset godina su stare riječi pjesnikinje Dare Sekulić. Njena je poruka da to breme, taj teški, nesnosni samar ne dozvoljava da se šveramo. Tvoja porcija života čeka te u punom značenju tog pojma, sa svim zamislivim strahotama.

Ali izgleda da zaista nemamo šanse u toj borbi. Ovi ljudi na ulici trebalo bi da su u svojoj tridesetoj, četrdesetoj ili pedesetoj godini na vrhuncu životnih snaga, poslovnih i kreativnih potencijala. Govorimo, naravno, o zlatnom dobu ljudskog bića, onom u kojem je tijelo još u usponu, a iskustvo je nabacilo još i nešto pameti. A uglavnom ne bude tako. Oni su nakon godina preživljavanja (jer mi ovdje, znate, ne živimo, nego se borimo da preživimo, kao što su se borili i svi naši; nikakve evolucije nije bilo) temeljito destruirani. Naš hod precizno odaje unutrašnju rasutost. Iako su navodno jedna cjelina, ramena nemaju nikakve motoričke veze čak ni s rukama, o nogama da i ne pričamo, nego poskakuju i tresu se nekim nezavisnim ritmom, odajući sve samo ne pripadajuću kompaktnost tijelu. Ti ljudi, tj. najveći broj njih, tj. nas, ponašaju se kao da su umrli davno, u poznim dvadesetim, čim je minula ona najljepša mladost, i sad će naredne tri, četiri, ili koliko li već decenija, čekati svoj red. Bez šanse, bez nade, bez svijesti da bismo možda i sami mogli uraditi nešto za sebe.

Nekim generacijama toliko se posrećilo da su uspjele tokom života zahvatiti punih pet decenija mira, blagostanja i progresa, kad nije pucalo s brda, kad netrpeljivost nije bila mantra ravna onoj o bratstvu i jedinstvu, kad je kredit služio da se kupi auto, a ne da se porodica zavije u crno. Ali te zlatne, ili bar srebrne, decenije prohujale su tako nepovratno i brzo da ni kamen na kamenu od njih nije ostao. Danas sa sigurnošću možemo reći da depresivna vremena, ali i depresivna mjesta, rađaju depresivne ljude. U jednom od pisama supruzi Nori James Joyce između ostalog žali se na rodni grad: Dušo draga, kako mi je samo dojadio Dublin! To je grad neuspjeha, zlobe i nesreće. Žudim da iz njega odem. Grad neuspjeha, zlobe i nesreće? Napravimo prigodni slalom kroz bosanskohercegovačke (ali i kroz hrvatske, srbijanske, crnogorske…) gradove i ustanovit ćemo da za najveći broj njih važi ova sumorna definicija. Mjesta zlobe i nesreće, gdje ljudi od neimaštine i duga vremena, s kojima ne znaju šta bi, jedni drugima oči vade.

Tako mi živimo. Je li tačno da ima života i izvan neimaštine? Je li stvarno postoje područja s više nade za mlade, ali i za stare ljude? Moramo li u finansijskom pogledu ličiti na Grčku, u sistemskom na Belgiju, u političkom na Berlusconijevu Italiju…? Ako je tačno da je patnja plemenita osobina, jer navodno samo kroz patnju ljudi postaju bolji, onda bismo mi bili najbolji insani na svijetu, ali iz nekog razloga nismo. Ili nije istina da patnja oplemenjuje, ili jeste ali mi ne znamo kako se to radi. Trećeg nema.