U ČEMU JE TAJNA USPJEHA ZADRUGE?

Neizvjesnost je mamac kojim reality programi drže publiku zakovanu pred TV ekranima. Publika ima utisak da svjedoči događajima koji se dešavaju spontano i čiji ishod nije unaprijed poznat, a da je ponašanje takmičara iskreno i neposredno

U ČEMU JE TAJNA USPJEHA ZADRUGE?
Foto: Kurir.rs

Prvi film koji je prikazan bio je Ulazak voza u stanicu, braće Lemijer iz 1895. godine. Kada je prikazan ovaj film, gledaoci su bili prestravljeni i šokirani, jer su  mislili da će ih voz pregaziti. Razlog je taj što do tada publika nije imala nikakvo iskustvo filma. Drugim riječima, stvarnost se uglavnom doživljavala neposredno iz prve ruke ili iz iskustava drugih ljudi, knjiga, tradicije i sl. Zbog toga je ulazak voza u stanicu djelovao tako stvarno i neposredno, a samim tim i opasno.

Ipak, nakon antropološkog šoka koji su izazvala braća Lemijer, ljudi su se oporavili i naučili živjeti sa filmom i uz film. Film se vremenom razvijao a danas su najpopularniji igrani filmovi, pogotovo filmovi holivudske produkcije. Zajedno sa razvojem filma, razvijala se i svijest o tome da ono što se dešava na filmu nije stvarno, već da su radnje koje se odigravaju na velikom platnu zapravo montirane predstave stvarnosti, odnosno reprezentacija stvarnosti. Dakle, publika je s vremenom razvila odnos prema filmu kao režiranoj fikciji koja je namijenjena širokim masama.

Nakon filma, na red je došla televizija. Ipak, pojava televizije nije izazvala onu vrstu stravične reakcije kao film braće Lemijer. Televizija je, za razliku od filma, u svojim počecima imala prije svega informativnu i obrazovnu ulogu. Kolika je moć televizije, najbolje se vidi u čuvenoj tvrdnji, koja se na neki način zadržala do danas, da ono što se nije emitovalo na televiziji kao da se nije ni desilo. U razrađenoj varijanti ova tvrdnja glasi da ono što je televizija emitovala, stvarno je tako.  Ipak, s vremenom se u televizijskoj industriji fokus sa informativnih i obrazovnih sadržaja pomjera na zabavne sadržaje koji imaju veći komercijalni potencijal. Vlasnici medija su se na razne načine dovijali kako bi kreirali sadržaje koji će privući publiku, a time i oglašivače, odnosno koji će obezbijediti veću zaradu. Kao posljedica ove, komercijalne medijske logike, razvijaju se različiti hibridni žanrovi, a jedan od njih je reality show.

Može se reći da ono što je Ulazak voza u stanicu predstavljao za publiku na kraju XIX vijeka, to je reality program predstavljao za publiku sa početka XXI vijeka. Ova vrsta sadržaja naprosto je oborila publiku sa nogu jer ih je suočila sa potpuno novom, medijski posredovanom, stvarnošću. Reality program se, naprosto, po svemu razlikovao od medijskih formi i sadržaja koji su do tada postojali.

Reality kao i svaki drugi medijski sadržaj

Postoje brojne definicije ovog fenomena. Može se reći da se reality program definiše u užem i širem smislu. U užem smislu reality program je svojevrsni televizijski žanr u kojem se prikazuju navodno nemontirane situacije iz stvarnog života, u kojima su glavne uloge povjerene nepoznatim ljudima, a ne profesionalnim glumcima. U širem smislu, reality program treba posmatrati kao i bilo koji drugi komercijalni medijski sadržaj, koji ima za cilj ostvarivanje što većeg  profita.

U tom kontekstu jasno je da igrani filmovi, serije, muzički video spotovi ili reklame predstavljaju zapravo dobro osmišljene vještačke konstrukte koji imitiraju stvarnost. Drugim riječima, ova vrsta sadržaja predstavlja odraz jedne specifične, medijske stvarnosti čiji je cilj promocija ili reprodukcija određenih vrijednosti, životnih stilova, stavova, svjetonazora, ideja i sl. Kako bi se postigli navedeni ciljevi, za svaki od ovih medijskih sadržaja ulažu se profesionalni napori i novac kako bi se osmislio adekvatan scenario, angažovali pravi glumci, pažljivo izrežirali kadrovi snimanja, odredila odgovarajuća muzička podloga koja je u pozadini neke scene i sl. Da bi se smanjio rizik od eventualnog neuspjeha, od ideje do realizacije ništa se ne prepušta slučaju. Praktično, sve je potrebno dobro pripremiti i unaprijed osmisliti.

Prema tome, ni reality programe ne smijemo posmatrati drugačije, nego kao dobro osmišljene medijske konstrukte (predstave stvarnosti), medijske sadržaje koji imaju za cilj stvaranje profita za one koji su ga kreirali.

Reality program kao djelimično izrežirana stvarnost

Kreatori reality programa (kao ustalom i drugih popularnih medijskih sadržaja), kao ozbiljni medijski profesionalci znaju da sadržaji u kojima su zastupljeni izdaja, ljubav, novac, preljub, moć, nasilje, vjekovima izazivaju pažnju ljudi. Upravo oko ovih tema su organizovani zapleti radnji u nekim od najboljih svjetskih drama, predstava, romana, filmova, pjesama, pa i reality programa. S obzirom na to, relativno lako se može kreirati labavi reality scenario sa jednostavnim, očekivanim dramskim elementima: ekspozicija, zaplet, kulminacija, peripetija i rasplet. U ovaj široki ram za sliku reality programa uklapaju se pažljivo izabrani “takmičari” koji po svojoj prirodi, karakteru, životnom iskustvu odgovaraju određenim ulogama (pozitivci/negativci; nasilnici/žrtve).

S obzirom na to da reality programi imaju za cilj gledanost, to znači da publici ni u jednom trenutku ne smije biti dosadno. U tom smislu može se primijetiti da reality sadrži vrlo malo situacija koje predstavljaju neposredan živi prenos realnih, spontanih, često dosadnih i ustaljenih aktivnosti takmičara koje se dešavaju u zatvorenom prostoru. Iako postoje, ove situacije se odigravaju na marginama pažnje javnosti i medija.

Već na prvo gledanje može se primijetiti da reality programima dominira obilje djelimično izrežiranih neizvjesnih kriznih situacija u kojima se takmičari ne ponašaju prirodno, već svoj nastup prilagođavaju očekivanjima publike i produkcije. Očekivanja su unaprijed definisana, a to znaju i sami takmičari da treba da stalno budu aktivni, da učestvuju u različitim zapletima, da se zaljubljuju, svađaju, tuku, raskidaju, ogovaraju, lažu, sklapaju saveze i prave klanove kako bi podigli gledanost, a time povećali svoje šanse da pobijede. Oni koji se ne ponašaju u skladu sa ovim (ne)pisanim pravilima igre, nerijetko bivaju kažnjeni ili izbačeni iz “takmičenja”, jer su nezanimljvi.

Naprosto, produkcije ulažu previše novca da bi imale taj luksuz da običnim i nepripremljenim takmičarima povjere zadatak obezbjeđivanja gledanosti. Prepustiti ovakvim takmičarima da spontano, bez ikakvih intervencija i sugestija, kreiraju interesantne i neizvjesne situacije predstavljalo bi preveliki finansijski rizik, koji sebi velike korporacije ne mogu priuštiti. Zbog toga se, između ostalog, čini logičnim pretpostaviti da su reality programi, kao i svi drugi medijski sadržaji, zapravo dobro osmišljeni konstrukti koji služe za ostvarivanje gledanosti i profita.

Izrežirana neizvjesnost

Jasno je da su teme ljubavi, mržnje, izdaje i preljuba, koje su u fokusu reality programa, vrlo zanimljive publici, ali ipak postoji i jedan drugi vrlo važan segment koji doprinosi popularnosti i gledanosti ovih sadržaja.  Naime, popularnost se djelimično  zasniva na tome što se događaji prikazuju u realnom vremenu. U tom smislu, publika ima utisak da svjedoči nečemu što je stvarno i neposredno, ali kao takvo u isto vrijeme i neizvjesno.

Jednostavno, što je neki događaj neizvjesniji, to ljudi imaju veću potrebu da saznaju više o tome šta se dešava. Drugim riječima, manje interesantno je biti dio nekog događaja čiji je ishod unaprijed poznat nego svjedočiti nekim neizvjesnim situacijama. Primjera radi, manje je zanimljivo kada pas ujede čovjeka, što predstavlja jedan očekivani i već viđeni, gotovo izvjesni događaj, nego kada čovjek ujede psa, što je samo po sebi neočekivano (bizarno) i atraktivno. Svjedočenje ovakvom događaju bi predstavljalo, možemo slobodno reći, neponovljivo i originalno iskustvo. Takođe, neposredni odlazak na koncert neke velike muzičke zvijezde ili benda je relativno neizvjestan i uzbudljiv događaj koji po svojoj prirodi garantuje neko novo iskustvo, pa samim tim izaziva pažnju publike. S druge strane, mogućnost preslušavanja pjesama posredno, preko YouTubea ili CD-a, manje je uzbudljiv, po pravilu već viđen i vrlo izvjestan događaj. Naprosto, muzički koncert je jedinstven, neponovljiv događaj, koji kao takav sa sobom donosi i veću dozu neizvjesnosti. Upravo količina neizvjesnosti nekog događaja direktno je povezana sa zainteresovanošću javnosti za njim.

Prema tome, neizvjesnost je mamac kojim reality programi drže publiku zakovanu pred TV ekranima. Reality živi od uvjerenja publike da sve što se dešava predstavlja vjerodostojnu refleksiju sirove stvarnosti. Kao takva, stvarnost je nepredvidiva i neizvjesna, a samim tim je zanimljiva. Publika ima utisak da svjedoči događajima koji se dešavaju spontano i čiji ishod nije unaprijed poznat. Ova vrsta režirane neizvjesnosti koju reality nudi publici je suština popularnosti ovih sadržaja. Nekada je publika vjerovala da je voz braće Lemijer stvarnost koja prijeti da će ih pregaziti, a danas da su reality programi zapravo odraz realne stvarnosti, te da je ponašanje takmičara iskreno i neposredno.

Promjena u društvenoj percepciji reality programa će se desiti onog trenutka kada se kod većeg broja ljudi razvije svijest o tome na koji način funkcioniše medijska industrija, odnosno da nije sve što se emituje na televiziji stvarno kako se prikazuje. Isto tako, gledanost ovakvih sadržaja bi mogla opasti onog trenutka kada opšti nivo medijske pismenosti bude takav da šira  javnost posjeduje kompetencije da može prepoznati na koji način su reality programi unaprijed osmišljeni sa pažljivo izabranim takmičarima, koji pristaju da za honorar igraju onako kako produkcijske kuće sviraju.

About The Author