Amerika odavno nije imala goreg predsjedničkog kandidata od Trumpa, a ni Clinton ne predstavlja progresivnu alternativu
Otkako se počelo govoriti o kandidaturi Donalda Trumpa za predsjednika SAD-a sredinom 2015. godine, bilo je jasno da će republikanski populista, do tada najpoznatiji po drečavo narandžastom tenu, ništa manje narandžastoj kosi i reality serijalu The Apprentice, biti koliko interesantan, utoliko i krajnje problematičan kandidat. U proteklih 17 mjeseci, Trump je kombinacijom visoko zapaljive retorike, katastrofalne neinformisanosti, i slobodno možemo reći, sociopatskih društveno-političkih tendencija iznenadio i najveće kritičare i skeptike. Od priče o zidu između SAD-a i Meksika, kojeg bi navodno finansirao samo Meksiko, a iz kojeg se može vidjeti sva njegova ksenofobna zloba, preko prikrivenih, ali i nasilnih rasističkih tendencija onih koji ga podržavaju, a koje postaju sve opasnije, do posljednjeg skandala koji ilustruje njegov odnos prema ženama, ne ostaje ništa drugo nego zaključiti da Amerika odavno nije imala goreg predsjedničkog kandidata.
Zato je užasavajuća informacija da po najnovijim statistikama, u vrijeme pisanja ovog članka, Trump zaostaje u odnosu na Hillary Clinton, kandidatkinju Demokratske stranke, za samo 5,9% glasova građana. Takva razlika sigurno ne ulijeva povjerenje da se Trumpu do izbora 8. novembra neće posrećiti, te je itekako moguće da je upravo on naredni predsjednik SAD-a. I što je najgore, sav jad i čemer Donalda Trumpa je potpuno javan, očit i dostupan na uvid svakom koga iole interesuje Donald kao političar.
Kritike nikad dosta
Krenimo od medija. Ubjedljivo najrelevantniji američki dnevni list New York Times je objavio listu 282 osobe, mjesta i predmeta koje je Trump uspio da uvrijedi u ovoj godini, i to isključivo putem Twittera. Pored protukandidata, kako iz reda Demokrata, tako i svojih republikanskih konkurenata, na spisku su se našli skoro svi eminentni novinari, među kojima se s posebnim guštom obrušio na Megyn Kelly sa Fox Newsa (Fox News je, inače, TV stanica koja zastupa republikanske stavove, i to često na granici ukusa). Kelly je, primjerice, nazvao “ludom” više puta nego što je govorio o i jednom drugom novinaru ili novinarki. Pored Foxa, na Trumpovoj meti našao se i CNN. “Prevaranti”, “potpuno nepošteni!”, “zaista patetični”, “najgori”, “srećom, imaju lošu gledanost” ‒ samo su neke od biranih riječi koje je Trump napisao na Twitteru o ovoj medijskoj kući. Spisak njegovih uvreda na račun medija dovoljno govori kako o Trumpovom krhkom egu koji nije u stanju da podnese kritiku štampe, tako i o njegovom mogućem odnosu prema slobodi medija ukoliko sjedne u predsjedničku fotelju.
Nisu samo novinari ti koje je Trump uspio počastiti. Očito je da Donald zaista nema nikakvu ručnu kočnicu, niti bira mete, jer su se na spisku uspjeli naći i: američka vlada, vizni režim, obje stranke, glasači, Iran, Meksiko, Kina, evropski političari u totalu, Angela Merkel (“uništava Njemačku”), TV reklame (“patetične”), lanac prodavnica Macy’s (“vrlo nelojalna kompanija”, “grozni licemjeri”), Alec Baldwin, Neil Young ‒ kako on, tako i njegova pjesma Rockin’ in the Free World (“nije mi se svidjela”) ‒ i, na kraju, podij u Ovalnoj sobi Bijele kuće (“izgleda čudno” i “nije dobar”).
Trumpovi ispadi putem Twittera su samo dio njegovih problematičnih javnih nastupa. Američki magazin Mother Jones sastavio je “Dosje: Trump” (“Trump Files”), a tu se tek može naći svašta: od priče kada je Donald Trump morao da dokaže da nije sin orangutana, preko njegovog programa za mršavljenje koji je propao, do izjava o princezi Diani, koju je navodno skoro pa zaveo (istina je da ju je napadno uznemiravao), što je poslije odlučno negirao. Ove priče ipak su u sjeni onih stavova koji bi mogli direktno uticati na njegove odluke tokom predsjedničkog mandata. Primjera radi, u toku posljednje epidemije ebole u Africi 2014. godine, Trump je, nakon što je mjesec dana stvarao paniku zbog širenja bolesti na potpuno drugom kontinentu, na kraju zaključio da je dobra stvar to što će svi prestati da se rukuju (!). Ovaj primjer bi tako mogao biti mali, ali precizan indikator Trumpovog mogućeg ponašanja u slučaju epidemije ozbiljnih razmjera na američkom tlu.
Patriotizam i plaćanje poreza
Ono što je daleko indikativnije jeste Trumpovo ponašanje po pitanju poreza. Trump sigurno nije ni prvi ni zadnji mogul koji je na razne načine pokušao umanjiti svoja poreska dugovanja, ili izbjeći plaćanje poreza. Ipak, dvije priče, jedna Mother Jonesa, a druga New York Timesa, govore puno o načinu na koji Trump posluje.
Prva priča, koju je Mother Jones objavio pod naslovom “The Trump Files: How Donald Screwed Over New York City on His Tax Bill” (“Dosje Trump: Kako je Donald preveslao New York na svom poreskom odresku”), govori o tome kako je Trump još 1976. iznajmio kompletan hotel Grand Hayatt za jedan dolar, te tim putem izbjegao plaćanje poreza na vlasništvo narednih 40 godina – iako uopšte nije vlasnik tog hotela. Priča koja je odjeknula daleko glasnije je ona iz New York Timesa od 2. oktobra, iz koje je svakom laiku jasno da je Trump svjesno, a kroz rupu u zakonu, izbjegavao svako ozbiljnije plaćanje poreza skoro dvije decenije. Za ovu priču se smatralo da će obilježiti kraj njegove kampanje. Međutim, manje od mjesec dana kasnije, razlika između njega i Hillary Clinton je skoro minimalna. Trump i dalje – jaše.
Ipak, treba nakratko sagledati i širu sliku: od Trumpovog ponašanja itekako je profitirala Hillary Clinton. Kako drugačije objasniti da je Clinton u poziciji da predstavlja neku načelno liberalniju, a kamoli bolju opciju? Ona Hillary Clinton koja je više puta otvoreno lagala o svojoj političkoj istoriji (uključujući i slijetanje u Tuzlu pod snajperskom paljbom – 1996.!), koja je na funkciji državne sekretarke destabilizirala Libiju, pa potom i Siriju, čije su veze sa Wall Streetom i ostatkom ekonomskog establišmenta problematične do te mjere da je upitno da li je ona zaista tu da predstavlja narod ili samo interese 1% istog, i koja jednog od najvećih dokazanih političkih zločinaca, Henryja Kissingera, smatra svojim mentorom i uzorom uopšte. Ironija je da Trumpovom pobjedom Amerika sigurno nije na dobitku. Međutim, Trumpovim porazom sigurno neće biti ni na puno većem gubitku ‒ i u ovome se očitava sva tragedija ovih američkih predsjedničkih izbora.
