Početkom oktobra 2016. godine kandidat koalicije SDA-SBB Nedžad Ajnadžić postao je načelnik sarajevske općine Centar. On je u našem čudnom i nelogičnom jednokružnom sistemu izbora direktno izabranih zvaničnika osvojio 32,05 posto glasova i voljom nepune trećine izašlih birača postao načelnik – po tada važećoj kursnoj listi predsjednika njegove stranke Bakira Izetbegovića – „općine vrednije od deset drugih općina“.

Otimanje te desetorostruko vrijedne općine od crvenog dijela političkog spektra, zelenoj SDA je bio poput onog UEFA-inog gola u gostima koji je često prelamao konačni skor. No, otprilike baš u vrijeme kad je UEFA ukinula pravilo gola u gostima, i građani općine Centar su ukinuli Ajnadžićevo načelnikovanje i ponovo je obojili u crveno. Na lokalnim izborima 2020. godine, koji su zbog pandemije netipično održani u novembru, mjesto načelnika osvojio je Srđan Mandić iz nominalno liberalne Naše stranke, kao kandidat koalicije „Četvorka“ kojeg su podržali skoro svi izuzev SDA i Demokratske fronte.

Mandić je osvojio 65,43 posto glasova, dakle duplo više nego Ajnadžić četiri godine ranije, i sa povjerenjem dvije trećine izašlih birača dobio je neupitan izborni legitimitet. Time su, zapravo, stvari u Centru samo vraćene na osnovne postavke budući da je riječ o tradicionalno dvotrećinski crvenoj ili barem antizelenoj općini.

Rasuti glasovi

Sa računicom koja to potvrđuje, ne treba ići dalje od 2016. godine i Ajnadžićeve pobjede koja se desila samo zbog toga što su glasovi stranaka lijevo od SDA bili rasuti na čak šest kandidata: Samera Rešidata (DF; 18,45%), Igora Kamočajija (SDP; 14,33%), Damira Nikšića (nezavisni; 11,54%), Reufa Bajrovića (GS; 10,45%), Admira Bukvu (NS; 7,47%) i Vlastimira Mijovića (nezavisni; 3,90%) – koji su u zbiru imali 66,23 posto glasova, odnosno skoro tačno onoliko koliko je imao sam Mandić kad se suprotstavio Ajnadžiću uz zdušnu podršku crvene biračke baze.

Zašto je ova matematika bitna u sezoni godišnjih odmora neizborne godine? Pa, zbog toga što su se vijećnici u općinskom vijeću općine Centar pobrinuli da godišnji odmor ne bude dosadan, a da od neizborne godine naprave izbornu, odnosno da pokrenu proceduru opoziva načelnika Mandića samo godinu prije redovnih izbora. Ova politička avantura bi se za njene pokretače mogla ispostaviti krajnje kontraproduktivnom, a puno je razloga u prilog tvrdnji kako je referendum o opozivu zapravo najbolja stvar koja se Srđanu Mandiću mogla dogoditi.

Kao argumenti za pokretanje opoziva navedeni su loša saradnja načelnika s općinskim vijećem, kašnjenje u implementaciji kapitalnih projekata, a od stranke Narod i pravda (NiP) – čiji su vijećnici inicirali opoziv – došle su i nešto teže ocjene koje su saželi u „3N“: netransparentnost, neodgovornost i nerad. Težak udarac za Mandića tu je bio u činjenici da ga je torpedirao koalicioni partner, iako je sam vrh NiP-a bezuspješno pokušao obuzdati djelovanje svojih zvaničnika na lokalnom nivou i spriječiti referendum o (ne)povjerenju građana prema aktuelnom načelniku koji je zakazan za 17. septembar.

Razlozi da se ne ide u opoziv su brojni i oni koji su se izjasnili protiv tog poduhvata su ih jasno iznijeli: referendum predstavlja bespotrebno razbacivanje novca građana koji bi se mogao pametnije upotrijebiti, a male su šanse da će donijeti išta korisno. Čak i u slučaju da eksperiment uspije, morali bi se raspisati novi izbori čiji pobjednik ne bi stigao čestito ni zasjesti u načelničku fotelju a kampanja za lokalne izbore 2024. bi već bila tu. Potencijalni novi načelnik u tom kratkom mandatu ne bi imao ni vremena za velike intervencije u budžetu, o nekim kapitalnim projektima da i ne govorimo, a čak ni neke značajne personalne izmjene u administraciji ne bi bilo lako izvesti.

Referendum bez smisla

Dakle, referendum nema smisla jer sve i da su razlozi za njegovo raspisivanje opravdani, nema nikakve garancije da će se njime uspjeti postići išta korisno. Riječ jeste o upotrebi legitimnog instrumenta političkog djelovanja, ali namjera mu očito nije bila da testira povjerenje građana, nego povjerenje općinskih vijećnika i njihovih političkih stranaka. A ovakva igra moći je, paradoksalno, možda nešto najbolje što se Mandiću moglo dogoditi i nešto što će mu produžiti politički život. Za to postoji najmanje šest jakih razloga.

Najprije, može se reći kako Mandićev mandat nije bio naročito uspješan, odnosno nije bio na nivou očekivanja. Dio razloga za to jeste upravo i u samim očekivanjima jer malo koji načelnik je uspio učiniti nešto spektakularno u prvom mandatu. Popularnost Srđana Mandića je bila u rapidnom opadanju čak i među onima koji su za njega glasali, a i on sam je tome svesrdno pomagao iritantnom promocijom realno zanemarivih postignuća na društvenim i drugim medijima. Nekad se znalo činiti kako je veća kvadratura njegovih Facebook-postova o asfaltiranim ulicama od novoasfaltiranih površina samih, a besmisleni slogan „Idemo dalje“ u nedostatku realnih značajnih rezultata je bio krajnje deplasiran.

Ali, napadi sa svih strana koji su uslijedili u vrijeme opoziva od Mandića su u očima stanovnika općine Centar napravili žrtvu struktura koje nose naslijeđe SDA i samim tim učinili da oni zaborave na opravdane kritike koje su i sami imali na njegov rad. Građani Centra možda jesu u političkom smislu razmaženi i raznoliki, ali kad se izbor svede na ili-ili, njihov izbor će uvijek biti na onoj strani koja je dalja od etnonacionalizma, a to je u ovom slučaju Mandić.

Drugo, ko god je računao na nesposobnost, netransparentnost, neefikasnost ili nerad kao na razloge za smjenu načelnika, napravio je početničku grešku u poznavanju motivacionog sistema ovog naroda. Jednostavno, kad bi političari u ovoj zemlji gubili izbore zbog nerada ili nesposobnosti, ona bi već odavno bila u Europskoj uniji – ovako je izvjesnije kako će Mandića spasiti inat građana nego da će ga srušiti njihovo nezadovoljstvo.

Treće, općina Centar je multietnička i ponosna na takav svoj karakter. Svako ko u njoj izlazi na izbore sa nekom izrazitom etnonacionalističkom bošnjačkom kampanjom unaprijed se odriče barem polovine biračkog tijela. Motivacija birača koji ne žele dopustiti eventualne etničke konotacije Mandićeve smjene je na visokom nivou i njima će dan referenduma biti dan odbrane svega u što vjeruju.

Četvrto, opoziciona SDA na Mandićev opoziv gleda kao na bračnu svađu unutar koalicije Naše stranke, SDP-a i NiP-a, i eventualna Mandićeva smjena bila bi uspjeh njihovog glavnog konkurenta na političkoj sceni – Naroda i pravde. U ovoj trci SDA nema svog konja i njima najviše odgovara stanje stalnih trzavica unutar vladajuće koalicije bez jasnog pobjednika. Sasvim im je dovoljno da se Trojka iscrpljuje u međusobnim svađama i kampanju 2024. im je lakše graditi protiv Mandića koristeći iste argumente koje su protiv njega koristili koalicioni partneri nego se boriti sa nekim zamahom ili njegovom iluzijom koju bi donio potencijalni novi načelnik.

Peto, ni sam NiP nije složan po pitanju Srđana Mandića, i ukoliko barem jedan dio jedne frakcije u toj stranci na referendumu ne glasa protiv njega, cijeli pokušaj pada u vodu.

Na kraju, sve i da se glasači svih stranaka koje su za opoziv masovno odazovu zovu referenduma, dolazimo do one matematike sa početka teksta koja kaže da ih jednostavno nema dovoljno da bi brojnošću parirali glasačima NS-a i SDP-a kojih je na oktobarskim izborima bilo 40%. To što iz raznih razloga dolazi do prekompozicije u općinskom vijeću ne znači da ta prekompozicija odgovara stanju na terenu, što zaigrani političari često izgube iz vida.

Zato, uz sve razočarenje u poteze svojih stranaka od oktobra naovamo – vlastiti inat članova NS-a i SDP-a, njihov otpor opoziciji i želja da se utvrdi i ojača pozicija unutar koalicije bit će dovoljne da Mandić privede ovaj mandat kraju. Ukoliko se to ne desi, značit će da su ga izdali članovi stranke čiji je do juče bio potpredsjednik te stranke koja im je najbliža po opredjeljenju. Srđana Mandića neće srušiti ni SDA ni NiP – ako ne „preživi“ pokušaj opoziva, bit će to isključiva krivica crvenog dijela Centra.

A ostane li načelnik, to će mu zacementirati izborni legitimitet i ošalovati temelje kandidature za drugi mandat, da se poslužimo terminologijom kapitalnih građevinskih projekata. Načelnik koji dođe na vlast sa dvotrećinskom podrškom i preživi referendum o opozivu u zadnjoj godini mandata se na izborima automatski pozicionira kao favorit.

Sve u svemu, Mandić bi mogao (i prilično je izvjesno da hoće) iz cijele avanture s referendumom izići kao trostruki pobjednik: mogao bi vratiti podršku građana koja se topila, nametnuti se kao neizbježan frontrunner za načelničku kandidaturu ispred koalicije u kakvom god ona obliku ostala, te bi mogao ojačati svoju poziciju unutar stranke koja, navodno, nije idealna. Prije pokretanja opoziva stvari nisu izgledale dobro za Srđana Mandića, ali bi – paradoksalno – ovo na kraju mogla biti najbolja stvar koja mu se mogla dogoditi.