Sumrak raja za bogate
“Situacija je prilično zastrašujuća i zasigurno će utjecati na neke od mojih momaka. U igri nije bila opcija da se selimo u Dubai kako bismo tamo bili izloženi geopolitici. O tome se nije razmišljalo”, rekao je početkom ožujka Financial Timesu menadžer jednog globalnog hedge fonda koji posluje u Dubaiju.
“Bila je to jedna od najstrašnijih, najgorih noći u mom životu. Došli smo u Dubai da bismo se osjećali sigurno, a sada se sve ovo događa”, napisala je na svom Instagramu Petra Ecclestone, manekenka i kći bivšeg vlasnika Formule 1.
Ecclestone je imanje u mega-luksuznom ograđenom naselju Emirates Hills u Dubaiju kupila za 70 milijuna funti niti dva mjeseca prije početka rata protiv Irana.
Ona i menadžer o svojim su nas tjeskobama izvijestili tijekom prvog tjedna američko-izraelskog napada na Iran, na koji su iz Irana odgovorili raketiranjem meta u bogatim zaljevskim državama, američkim saveznicama. Među njima je i Dubai, jedan od sedam arapskih emirata, monarhija kojom od ranog 19. stoljeća apsolutistički upravlja ista obitelj, Kuća Maktumovih.
U to doba glavna ekonomska aktivnost bila je izvoz bisera, a početkom 20. stoljeća vladari su Dubai ustrojili kao bescarinsku trgovačku luku. Budući da nema nafte u količinama koje imaju drugi emirati – samo četiri milijarde barela, dok Abu Dhabi ima 90 milijardi, Dubai se već ranih 1990-ih počeo pripremati za eru nakon peak oila, vrhunca proizvodnje nafte nakon kojega slijedi pad. Danas se često naziva najuspješnijom post-naftnom ekonomijom na Bliskom istoku.
Dubai se u posljednjih nekoliko desetljeća transformirao u urbanistički i estetski bizarnu tvorevinu, a pravno i ekonomski u poreznu oazu i globalni centar građevinske industrije, turizma, trgovine i prometa. Tamošnji međunarodni aerodrom najprometnije je čvorište zračnog prometa u svijetu, a grad je prije tri godine bio treći najposjećeniji u svijetu, sa 17 milijuna stranih gostiju koji su boravili u više od 800 hotela.
Udio turizma u BDP-u lani je bio 12 posto, odnosno preko 40 milijardi dolara. Okosnica toga projekta desetljećima je bila sigurnost; neposredna fizička sigurnost, poslovanje sigurno od raznoraznih volatilnosti i njuškanja poreznih i drugih vlasti, i naravno geopolitička sigurnost, oaza mira i zaštićenosti usred najeksplozivnije regije svijeta.
Dubai je danas raj za burzovne i nekretninske mešetare, korumpirane političare u bijegu od pravosuđa i šefove kriminalnih organizacija koji se bave trgovinom drogom i pranjem novca. Irski kartel Kinahan, primjerice, jedna je od najvećih kriminalnih organizacija u svijetu i ima sjedište u Dubaiju, a istraživački novinari dokumentirali su bliske odnose pripadnika irskog kartela i vladajućih emiratskih obitelji.
Čak 92 posto žitelja tog emirata strani su državljani: 2020. godine tamo je živjelo 270 tisuća Emiračana, a onih koji to nisu tri milijuna i 140 tisuća. No većina stranaca nisu dekadentni multimilijunaši već strani radnici, koji su tamo praktički jedina radna snaga. U Dubai dolaze posredstvom agencija za zapošljavanje i rade u nehumanim uvjetima, bez građanskih prava i pod praktički potpunom kontrolom agencija.
Uz bogataše i kriminalce, Dubai je, poznato je, i meka za influensere, te agencije i producente koji se bave povećavanjem dosega sadržaja na društvenim mrežama. Sporazum koji taj uspješan posao omogućava jednostavan je: zadatak influensera je prikrivati realnost Dubaija kao kapitalističke distopije morbidnih ekonomskih nejednakosti, izrabljivanja radnika i utočišta za kriminalce, te umjesto toga širiti sliku superluksuznog, savršeno sigurnog raja za bogate.
Zauzvrat, oni dobivaju besplatne obroke, poklone, wellnesse, noćenja i izlete, a oni uspješniji i izdašne sponzorske ugovore s privatnim kompanijama i samom državom. Samo prošle godine u Trgovinsku komoru Dubaija učlanilo se oko 5000 evropskih kompanija, objavio je portal Euronews, a procjenjuje se da tamo živi i radi 50 tisuća influensera i “kreatora sadržaja” iz 150 zemalja svijeta.
Početkom siječnja, baš kada je Petra Ecclestone kupovala svoje tamošnje imanje, Numbeo, najveća internetska baza podataka o kvaliteti života, objavila je da su Ujedinjeni Arapski Emirati “najsigurnija zemlja na svijetu”, drugu godinu zaredom. No krajem veljače, kada je započeo rat, Iran je s nekoliko stotina projektila u jednom danu izbušio sapuničasti balon sigurnosti ili, kako ga je nazvala jedna britanska novinarka, “stvarni Trumanov show”, kulisu iza koje se rastvorila drugačija realnost.
Taj “Trumanov show” uključuje najviše i najraskošnije građevine u svijetu, superluksuzna ograđena naselja, bezbrojne šoping centre i raznorazne artificijelne atrakcije, a lokalni urbanisti planove izrađuju imajući na umu estetiku prikladnu za Instagram, glavno sredstvo za rad influensera.
I sama kompanija Instagram ima regionalno sjedište u Dubaiju, kao i njena matična kompanija Facebook. Prihodi Instagrama 2024. godine iznosili su oko 70 milijardi dolara i činili skoro 40 posto ukupnih prihoda matične kompanije. Tu društvenu mrežu barem jednom mjesečno posjete tri milijarde ljudi, a 60 posto njenih korisnika mlađi su od 35 godina.
U vrijeme pandemije Kovida-19 vlasti Dubaija našle su načina da i tu nepogodu iskoriste kao još jedan dokaz da je u pitanju “najsigurnija zemlja na svijetu”, pa nakon kratkotrajnog lockdowna, koji je rezultirao velikim padom prihoda od turizma, napravile potpuni zaokret. Nabavile su cjepiva, koje je primilo više od polovice stanovništva, s fokusom na radnike u uslužnim djelatnostima, a potom i otvorile zemlju za turiste.
Uspostavljen je zračni koridor s Ujedinjenim Kraljevstvom, nakon čega su porasli potražnja i cijene avionskih karata. Ujedinjeno Kraljevstvo jedno je od najvećih emitivnih turističkih tržišta Dubaija; uz preko 120 tisuća Britanaca koji tamo žive, njih još 1.5 milijuna svake godine dođu kao turisti.
Većina influensera koji žele raditi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima mora dobiti licencu od federalnog tijela Nacionalno medijsko vijeće. Licenca košta nekoliko tisuća eura, ovisno o aranžmanu, odnosno o tome radi li netko neovisno ili za agenciju. Dužni su i pridržavati se niza pravila kojima se regulira sadržaj na društvenim mrežama.
Pravila se načelno odnose i na obične turiste, a uključuju zabranu “vrijeđanja nacionalnog jedinstva”, kritiziranja politike ili religije, te zabranu klevete. Emirati su početkom 2022. donijeli dva nova zakona o kibernetičkom kriminalu, kojima je objavljivanje klevetničkih komentara na društvenim mrežama postalo kazneno djelo. Uz novčanu, zakon propisuje i kaznu zatvora do dvije godine, a kazna može biti i veća ako se izjava odnosi na javnog dužnosnika.
Nakon početka rata protiv Irana podignute su optužnice protiv 20 ljudi, među kojima ima i turista, zbog toga što su snimali telefonom i stavili na društvene mreže snimke iranskih napada balističkim projektilima. Zakonima protiv kibernetičkog kriminala zabranjuje se, naime, i objavljivanje materijala kojima se “uznemirava javna sigurnost”.
Kažnjivo je i objavljivanje privatnih razgovora ili fotografija bez pristanka, a također i sadržaja koji se može interpretirati kao protivan “javnom moralu i pristojnom ponašanju”. Posljednjih godina zabilježeni su slučajevi sudskih postupaka protiv stranaca koji su se preko društvenih mreža međusobno vrijeđali, a Facebook je priznao da je na traženje vlasti blokirao pristup informacijama o političkim zatvorenicima i LGBT temama. “Rezultat je bujica pozitivnosti, online svijet u kojemu su glamur i uspjeh jedini prihvatljivi oblici komunikacije”, napisala je novinarka Guardiana u reportaži iz 2021. godine.
No rad influensera može biti i još maligniji od toga, kako je pokazao slučaj iz Saudijske Arabije, teokracije koja posljednjih godina također ulaže milijarde dolara u ovaj biznis. Naime, nakon što je 2018. godine po narudžbi saudijski vlasti u Istanbulu ubijen i raskomadan saudijski novinar Džamal Kašogdži, tamošnja vladajuća obitelj poduzela je PR kampanju kako bi sanirala reputacijsku štetu.
Organizacija za evente Gateway KSA, inače u vlasništvu kraljevske obitelji, dovela je u zemlju desetke influensera iz cijelog svijeta, te za njih organizirala besplatne letove helikopterima, razgledavanje znamenitosti i ronjenje u Crvenom moru. Iste godine upriličen je i glazbeni festival u Rijadu na kojemu su, uz vodeće svjetske DJ-jeve, prodefilirali i brojni kreatori sadržaja.
I vlasti Dubaija, kao i one saudijske, influensere ponekad angažiraju direktno, a kompanija New Media Academy bavi se isključivo obukom stručnjaka za društvene mreže. Osnovao ju je šeik Muhamed bin Rašid Al Maktum, vladar Dubaija. Korporacija za turizam i trgovinu Dubaija za svoju, pak, web stranicu Visit Dubai također angažira influensere odnosno “kustose”.
Taim Al Falasi spada među vodeće emiratske “kreatorice sadržaja”, a ujedno je i članica vladarske obitelji, Al Maktumovih. Al Falasi kompanijama koje je angažiraju da reklamira njihove proizvode naplaćuje i do 3000 funti za jednu sliku na Snapchatu. Na Instagramu ima 4.6 milijuna pratitelja, a na Tik Toku 4.2 milijuna lajkova. Reklamira i medicinske usluge i procedure, primjerice ubrizgavanje matičnih stanica u cilju pomlađivanja ili sprječavanja ćelavosti, a tijekom pandemije za vladu je promovirala kampanju za pranje ruku i besplatne obroke za potrebite obitelji.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, međutim, većina vodećih aviokompanija reducirala je ili potpuno ukinula letove za Dubai, a glavni direktor kompanije Dubai Airports Paul Griffiths CNN-u je rekao da se ukupni volumen prometa kreće na oko 40 posto uobičajenog.
“Ovo se ne bi trebalo događati ovdje. Mogu li se svi malo smiriti?”, napisala je jedna australska influenserica na Instagramu na početku rata protiv Irana, dok su drugi primijetili kako u cijelom Dubaiju nema nijednog skloništa za zračne napade. Poduzetnica Luisa Zissman podijelila je pak informaciju da je UAE samo u jednoj noći potrošio 1.6 milijardi dolara na presretanje iranskih raketa, te zaključila da sve skupa ne bi trebalo dugo trajati budući da Emirati “imaju više novca nego Iran”.
Shanaka Anslem Perera, australski “analitičar i strateg”, na svome je X profilu ovako opisao smisao iranskih napada na Dubai: “Iran nije pogodio mete u Dubaiju već ideju Dubaija… Dubai je financijska teza. On je pretpostavka da je moguće izgraditi globalni grad na vratima Perzijskog zaljeva i izolirati ga od nasilja u regiji, a Iran je tu tezu probušio projektilom”.
“Poruka nije vojna već ekonomska. Iran ne može poraziti Petu flotu, ali može Zaljev učiniti nenastanjivim za kapital. A kapital nema lojalnost, već samo povratnu adresu”, zaključio je Perera, dok se po internetu već nagađa da bi sljedeći raj za influensere mogao biti Bali – jednako vruć i “instagramabilan” kao Dubai, a pritom znatno jeftiniji i udaljeniji od Irana. (Tena Erceg, Novosti; Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada – društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma)
Godišnjica opsade Sarajeva
Još jedna godišnjica prolazi, a kalendar strave i užasa na ovim prostorima nema kraja. Još jedan datum nad kojim se nadvija ova propast od naše stvarnosti, još jedan ukleti temelj prepun leševa podseća nas na ono što se ne tako davno dešavalo.
Naime, petog aprila prošlo je 34 godine otkako je Sarajevo bilo 1.425 dana u potpunom obruču – najduže opsedana prestonica u savremenoj istoriji. Od 1992. do 1996. godine grad je pretvoren u otvoreno lovište na ljude, granate su padale svakodnevno, sve je letelo u paramparčad, snajperi su sistematski gađali civile, a stanovništvo je držano bez struje, vode i osnovnih uslova za život. Može se slobodno reći da je to bio planski sadizam i iscrpljivanje jednog grada, ali i naroda, uz namerno uskraćivanje humanitarne pomoći.
Opsadu su sprovodile snage nekadašnje Jugoslovenske narodne armije, potom transformisane u Vojsku Republike Srpske, uz aktivno učešće raznih paravojnih formacija, prepoznatljivih po šubarama, beretkama i agresivnoj nacionalističkoj simbolici, koje su bile osnivane od države Srbije. Čitav taj zločinački poduhvat je bio precizno organizovan i održavan – logistički, finansijski i propagandno, uz političko, moralno i ideološko pokriće koje je stizalo opet iz Beograda.
Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra, tokom opsade je poginulo 14.011 ljudi, od čega 7.808 u prvoj godini. Među žrtvama je bilo i stotine dece. Više od 50.000 ljudi je ranjeno, dok je na grad palo preko 64.000 granata – u proseku 329 dnevno. Najintenzivniji dan zabeležen je 22. jula 1993. godine, kada je ispaljeno 3.777 granata. Za zločine počinjene tokom opsade Sarajeva pred Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osuđeni su Stanislav Galić, Dragomir Milošević i Radovan Karadžić.
Ipak, ovo nije samo tekst o opsadi Sarajeva, onaj redovni i godišnji podsetnik na taj agonijski čin u našoj povijesti, već je i napis o onome što se nakon tog Sarajeva dogodilo – ili se tačnije nikada nije naučilo. Dolaze nove godišnjice, na leto je i godišnjica genocida u Srebrenici, ali, evo, nikada veća tišina nije vladala među elitama o trenutnom istrebljenju koje se odvija u Zapadnoj Aziji nad palestinskim stanovništvom.
Lamentacije i floskule da se tako više ništa ne sme dogoditi zvuče šuplje i licemerno dok se pred očima sveta odvija klanica u Pojasu Gaze, a istovremeno sprovodi zločinačka agresija na Iran od Sjedinjenih Američkih Država i Izraela. Sve je puklo nad otvorenim paklom Gaze. Mnogi koji su godinama govorili o opsadi Sarajeva i drugim mračnim čvorištima istorije sada ćute pred novim infernom, ili ga, što je još gore, relativizuju i negiraju.
Delovi vlasti u Srbiji koje imaju ratnozločinačkog staža od Vukovara, preko Srebrenice, pa do Batajnice, sada iznova učestvuju – makar promilski – u velikoizraelskom ludilu. Mada nije jedina, skoro sve elite sa jugoslovenskog prostora, uključujući i ostale evropske, drže odstupnicu jahačima apokalipse iz Ovalne sobe.
No, mnogima su puna usta ovih dana Sarajeva i opsade u tom gradu, ali se upravo ta forma ponavlja hiljadama kilometara daleko odavde – sadističko gađanje civila, isključivanje vode, struje, dotoka resursa, izgladnjivanje, pretvaranje čitavih rejona u otvorene logore, iživljavanje, mučenje, rasizam, dehumanizacija, etnička čišćenja, silovanja – sve je to deo sada redovnog repertoara u tom predelu sveta koji se sprovodi nad palestinskom populacijom, a mi ga uživo posmatramo.
Kako onda pisati o opsadi Sarajeva ili bilo čemu drugom? Kako pisati o krvavim događajima iz ratova devedesetih na ovom prostoru kada nas leševi i dalje zatrpavaju? O kakvom to boljem svetu možemo čitati i pričati, ukoliko taj takozvani Bolji Svet uništava sve što mu se pronađe pod kandžama?
Nažalost, lako je pričati o nečemu što se desilo pre mnogo godina, pogotovo ako je to potrebno upotrebiti za dnevnopolitičko potkusurivanje, ali pričati o tome što se dešava u realnom vremenu, pričati o deci-skeletorima i čitavim uništenim predelima u ovom najkonkretnijem mogućem trenutku jeste pričati i o Sarajevu i o mnogim drugim tamnim tačkama. Jer „Nikada više“ nikada nije zvučalo praznije. Pitanje ostaje da li će biti ikakvog sveta nakon Gaze. (Nikola Krstić, Danas)
Azija pokazuje Evropi dugoročnu strategiju
Zamah ambiciozne klimatske politike u Evropi čini se da je oslabio. Zelene stranke gube podršku, dok konzervativne i desno-populističke snage dobijaju na uticaju. „Vrhunac zelenog“ bio je naslov nedavnog članka Ernsta Hillebrandta — i izazvao je veliku pažnju. Ali njegova dijagnoza ostaje nepotpuna. Dok Evropa ulazi u fazu zelenog razočarenja, u istočnoj i jugoistočnoj Aziji odvija se potpuno drugačija dinamika. U zemljama poput Japana, Južne Koreje, Vijetnama i Kine, klimatske promjene već su dugo shvaćene kao ključni izazov — ali istovremeno i kao poluga rasta, tehnološkog razvoja i konkurentnosti.
Stanovništvo u regiji duboko je svjesno rizika koje donose klimatske promjene. U istraživanjima, političke i poslovne elite redovno ih rangiraju kao najveću prijetnju — ispred nezaposlenosti i geopolitičkih napetosti. Prema istraživanju „Southeast Asia Climate Outlook 2024“, gotovo 60 posto ispitanika očekuje da će klimatske promjene značajno utjecati na njihov život u narednoj deceniji, dok se oko tri četvrtine brine za sigurnost hrane. U Južnoj Koreji, 85 posto stanovništva klimatske promjene smatra ozbiljnom prijetnjom — isto misli 81 posto ljudi u Japanu i više od 90 posto na Filipinima — znatno više nego u mnogim evropskim zemljama.
Dio dugoročne strategije
U cijeloj regiji, klimatske promjene se vide kao stvarna prijetnja prosperitetu, sigurnosti i budućim mogućnostima. Ta svijest oblikuje političke prioritete i ekonomske strategije — s jasnoćom koju je Evropa u međuvremenu izgubila.
Ova dinamika najvidljivija je u Kini, gdje je klimatski prihvatljiv rast dio dugoročne industrijske strategije. Nijedna druga ekonomija ne povezuje ulaganja u zelene tehnologije tako direktno s geopolitičkim ambicijama i ekonomskom modernizacijom. Industrijska politika pruža presudne poticaje putem dugoročnih subvencija, kreditnih programa i planskih ciklusa.
Rezultat: danas se oko 80 posto solarnih modula u svijetu proizvodi u Kini; za baterije ta brojka prelazi 60 posto. Istovremeno, kineski proizvođači automobila poput BYD-a, Geelyja i SAIC-a probijaju se na međunarodna tržišta i prestižu zapadne konkurente u prodaji, izvozu i inovacijskim ciklusima. U 2024. godini, Kina je prvi put izvezla više električnih automobila nego Njemačka i Japan zajedno.
Šta vrijede ambiciozni ciljevi ako se dovode u pitanje iz sedmice u sedmicu?
Ovaj sektor jasno pokazuje šta Evropi nedostaje: dosljednost i povjerenje u vlastitu strategiju. Posvećenost koju Kina pokazuje od 2000-ih nekada je postojala i u Evropi — što potvrđuju Evropski zeleni dogovor i planirana zabrana motora s unutrašnjim sagorijevanjem. Ali kakvog smisla imaju ambiciozne politike ako se stalno politički preispituju? Kada državne inicijative nailaze na skepsu među industrijskim liderima, a javni diskurs oblikuje „kulturni rat“ desnice, koji brzinu, buku motora i miris benzina prodaje kao osjećaj slobode — duboko rodno kodiran, i to vrlo jasno.
Zamah se vidi i izvan Kine. Južna Koreja ulaže milijarde u vodonične tehnologije i cirkularnu ekonomiju, dok Japan povezuje klimatsku politiku s tehnološkim inovacijama — od energetske efikasnosti do digitalizacije elektroenergetske mreže.
Obje zemlje pokazuju da klimatska politika može ići ruku pod ruku s očuvanjem industrijskog primata. Kompanije poput Hyundaija, SK-a i LG Energy Solution postavljaju globalne standarde u baterijama i vodoničnim gorivim ćelijama, dok Mitsubishi i Panasonic, naprimjer, postavljaju standarde u efikasnosti i kontrolnim tehnologijama.
To pokazuje kako se industrijalizirane zemlje mogu pozicionirati i uz i protiv Kine: priznaju kinesku dominaciju u određenim lancima vrijednosti, ali ciljaju segmente u kojima Peking još nije ostvario potpunu nadmoć.
Zemlje u razvoju, poput Vijetnama i Indonezije, također vide zeleni rast kao dio svoje razvojne strategije. U Vijetnamu, „Partnerstvo za pravednu energetsku tranziciju“ podržava reformu energetske infrastrukture kako bi privukla industrije budućnosti poput proizvodnje poluprovodnika i podatkovnih centara. Indonezija povezuje svoju zelenu industrijsku politiku s sirovinskim suverenitetom: nikl i boksit mogu se izvoziti samo ako su prerađeni u zemlji — npr. u baterije i solarne komponente.
Ljudi, države i kompanije u Aziji razumjeli su da klimatska politika znači – osigurati budućnost.
Koliko god to bilo tačno, nužno je priznati i nedostatke. Ekspanzija obnovljivih izvora energije odvija se paralelno sa uporno visokom potrošnjom uglja kako bi se zadovoljila rastuća energetska potražnja. Taj brzi rast ostavlja ogroman ekološki trag — od smoga i zagađenja vazduha do nestašica vode.
Primjer Vijetnama — slučaj Formosa Ha Tinh — pokazao je kolike mogu biti ekološke i društvene cijene modernizacije: 2016. godine, tajvanska čeličana kontaminirala je hemijskim otpadom veliki dio centralne obale. Stotine hiljada ljudi izgubile su sredstva za život, a protesti su brzo ugušeni.
Podsjetnik je to na rizike razvoja koji podređuje ekološke standarde ciljevima rasta. Kritika civilnog društva često je ograničena, posebno u autoritarnim državama, gdje ekološki pokreti imaju malo institucionalnog prostora. Tu ambivalenciju treba priznati — bez umanjivanja bilo kojeg dijela.
Kina pokazuje još jedan ključni element dobitne formule: zeleni rast uspijeva samo ako je organiziran kroz sve sektore odjednom. Kako kaže Adam Tooze: „S jedne strane trebaju nam solarni paneli, s druge električni automobili — i sve između: baterije, dalekovodi, punionice, industrijski procesi, pa čak i poljoprivreda.“ U Njemačkoj, iako će do 2025. godine više od 50 posto električne energije dolaziti iz obnovljivih izvora, građevinski i transportni sektor i dalje značajno zaostaju.
Pogled na istočnu i jugoistočnu Aziju pokazuje da „vrhunac zelenog“ nije nikakav zakon prirode. Ljudi, države i kompanije u toj regiji shvatili su da klimatska politika znači osiguranje budućnosti. Ako Evropa želi sačuvati svoju konkurentnost i ekološki kredibilitet, mora priznati da zaštita klime i prosperitet nisu suprotnosti — nego dvije strane iste budućnosti. (Franziska Schmidtke, ips-journal; Tačno.net)
