FTV: Nešto bolje nego prethodnih sedmica
19. – 25. juli 2016.
KONAČNO SADRŽAJNO CJELOVEČERNJE IZDANJE: Nedjeljni federalni Dnevnik 2 napokon je bio značajno kvalitetniji od izdanja koje smo mogli gledati posljednjih nekoliko sedmica. Urednik Darjan Babić ispunio je sadržaj interesantnim pričama koje se tiču svakodnevnih problema gledateljstva, ali i top političkim temama. Izdvajamo prilog u kojem su poduže prikazani stavovi semberijskih poljoprivrednika o adaptaciji Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju jer su ukršteni s oprečnim izjavama zvaničnika koji nas uvjeravaju da će moguća šteta po domaće proizvođače biti lako sanirana. Uz sve to, na samom početku date su detaljne informacije o nevremenu koje je pogodilo Zenicu i okolinu, i to javljanjem reportera s mjesta događaja.
PAMFLET UMJESTO ETIČKIH DILEMA: Samo dva dana ranije, u petak 22. jula, urednica Edina Šečerović pamfletskim je prilogom, u kojem su frcale naglašene emocije i pojačana intonacija vijesti, opet pokvarila utisak o FTV-u. Naime, osuđeni ratni zločinac Fikret Abdić kandidovao se za mjesto načelnika opštine Velika Kladuša i urednička namjera je bila da problematizuje mogućnost da lica osuđena za ratne zločine mogu učestvovati u političkom životu, i to uživanjem prava da budu izabrani. Umjesto rafiniranih etičkih dilema slušali smo epski narativ u kojem se Abdić osuđivao kao ratni gubitnik i bošnjački izdajnik, a rječnik je bio arhaičan i neprilagođen dnevničkom formatu (“krajiške rane su opet počele da krvare”).
IZDVOJENO:
Izvještavajući o minhenskoj tragediji, urednik Babić u prvi plan stavio je dramatične snimke pucnjave. BHT1 je primjerice odlučio ne prikazati uznemirujuće fotografije i snimke, a to se čini kao ispravna odluka, naročito zbog toga jer se na taj način masovna pucnjava ne predstavlja kao čin spektakla, što je upravo fascinacija i predmet žudnje mnogim napadačima.
OCJENA: 5
BHT1: Pozadina minhenskog napada
19. – 25. juli 2016.
GRAĐANI KAO REPORTERI: Svjetlana Vučetić pokrila je sve aspekte povodom minhenskog krvoprolića (osvrt stručnjaka, opis događaja, javljanja uživo), a vrijedni izdvajanja su naturščik-reporteri, tj. javljanja naših sunarodnjaka iz bavarske prijestonice. U odsustvu profesionalnih izvjestilaca, oni su obavili taj posao putem Skypea, opisujući atmosferu i život grada u prvim satima poslije napada. Urednički zadatak je bio ispunjen jer su njihovi izvještaji bili itekako korisni i informativni.
NEZAOBILAZNA ULOGA SUSJEDA: Minhenski događaj uglavnom je profesionalno propraćen, ali su opet u prilog uvrštene izjave prvih susjeda (“napadač je bio usamljenik”), i oni su očigledno dekor svake pozadinske priče u crnoj hronici kada se radi o masovnim napadima. Razumljiv je poriv medija da zadovolje znatiželju svojih korisnika, ali je, čini se, motivacija ovdje isključivo komercijalne prirode. Ljudska radoznalost koristi se kako bi joj se odgovorilo lakim, brzopoteznim i šokirajućim odgovorima u čijoj osnovi je uvijek posađena zaoštrena suprotnost (poludjeli napadač vs. usamljenik/povučeni ili mirni komšija) koja plaši. Strah se potom hrani medijskim pilulama koje pružaju sočnije scene i detalje. Otužno je što i ozbiljniji mediji njeguju ovakav pristup, operirajući s jeftinim trikovima i sredstvima, ne upuštajući se u dublje istraživanje. Ako se već vrši psihologizacija masakra kroz profilisanje napadača, zašto se prva prilika ne da stručnim komentarima umjesto komšijskim, ili rijetkim fenomenološkim objašnjenjima koja su pokušala zaći u um masovnih napadača. Ovdje čitaocima na preporuku izdvajamo esej njemačkog književnika Hansa Magnusa Enzensbergera objavljen u njemačkom magazinu Spiegel još 2005. godine, pod nazivom “Radikalni gubitnik”.
ABDIĆEVA KANDIDATURA: Za razliku od FTV-ovog pamfletskog pristupa i nežurnalističkog jezičkog stila, Haris Domazet politički povratak osuđenika Fikreta Abdića promatra sa profesionalne distance. Uvrštena su mišljenja građana, političkih protivnika, kao i komentatora. Etička pitanja su načeta tako što su otvoreno postavljena, ali su upotrijebljene formulacije pristojne (“podignuta je temperatura u gradu”) i nije se podleglo pretjerivanju.
OCJENA: 7
KOMPARATIVNA ANALIZA:
Dva priloga o kandidaturi Fikreta Abdića, koji i dalje budi ratne duhove, slikovito su opisala razliku između federalnog i državnog javnog servisa. U suštini, oba su medija htjela postaviti etičko pitanje o pravu osuđenih ratnih zločinaca na ponovni politički život, ali je FTV to činio kroz moralizotarski gnjev (kako je moguće?), naglašavajući emocije i podgrijavajući ionako usijan politički život u podijeljenoj zajednici. BHT1 je, pak, pitanje postavio s namjerom da se potraže mišljenja i argumenti, ne upuštajući se u političku ili moralnu borbu. I to je razlika koja se najčešće do sada mogla uvidjeti: federalni dnevnici na mahove prelaze okvire novinarstva postajući političko oruđe, dok BHT1 poštuje profesionalne principe, a jedini mu je grijeh povremena dosada.
