Imamo za vas jednu dobru i jednu lošu vijest.

Prvo dobra: ovo će biti treće svjetsko prvenstvo koje Italija propušta.

A sad loša: nije bio ofsajd protiv Nigerije.

Nakon više decenija mrljavljenja i gubitaka, Bosna i Hercegovina konačno ima generaciju koja nije gubitnička. Tačnije, koja ima snage preokrenuti rezultat, izdržati pritisak kad je najteže i koja se ne plaši ni najjačih protivnika. Šta ćete, mladost, ludost, život je pred njima, imat će kad da se prepuste konformizmu i strahu.

Kada jednu tešku i važnu utakmicu dobijete na penale, to može biti slučajnost. Ali kada dva uzastopna infarkt meča pobijedite na isti način, onda to izlazi iz zone slučajnosti, to je nešto sasvim drugo, jače i važnije, to je svjedočanstvo mentalne snage koja je u stanju oduprijeti se pritiscima i u jedanaesterce ući tako opušteno i samouvjereno da ishod nijedne sekunde nije dolazio u pitanje.

Što se tiče mentalnog (dis)balansa, oduvijek je bilo jasno, uoči bilo kakvog sportskog susreta, onaj ko kontrolira šutnju, tj. sebe, taj u startu ima nedostižnu prednost. A onaj ko stalno mora namještati pokerašku facu zna kako se kvalitetno šuti i još kvalitetnije blefira. U tom pogledu nema ga jačeg od našeg Sergeja. Čovjek je remek-djelo stila, nepokolebljivog mira pred neutemeljenim kritikama, a ni neodmjerene pohvale ga ne izbacuju iz takta.

Bilo je lijepo vidjeti i čuti kako stadion ne zviždi himni protivničke reprezentacije. I bilo bi lijepo da je uvijek tako, a ne samo protiv osvjedočenih prijatelja kakav nam je decenijama Italija. Ali to je izgleda viši nivo kulture, ovdje bi prije toga valjalo povući predkvalifikacijski korak, odnosno prihvatiti sopstvenu zastavu i svoju himnu za što, kako stvari na terenu stoje, za sada niko ne iskazuje pretjeranu spremnost.

Poseban segment ovog duela bilo je navijanje. Skoro 90 posto Hrvatske i Srbije bili su uz našu reprezentaciju. Dobri dedo iz Norveške, adut svih portala na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH, te noći nije bio jedini, dovili su zajedno s njim ateisti iz Sarajeva, katolici iz Zagreba i pravoslavci iz Beograda i Podgorice. Neusporedivo manji procenat je dijelio iste emocije među bosanskohercegovačkim Srbima i Hrvatima. Vrijeme je da se već jednom prestane od toga praviti drama, ne vrijedi gubiti živce propitujući nečije emocije. Pluralitet života je bitno širi od sportskih omraza i njegovo glavno pravilo treba da bude – nek navija za koga god ko hoće. Radi se o temeljnoj logici i elementarnoj pristojnosti – nemoj bejzbol palicama iskazivati naklonost svom klubu, nemoj ubijati i tući protivničke navijače, ne maži im klupe na stadionu svinjskom mašću, niti pali ljudima auto samo zato što su s druge strane. Sve ostalo je nevažno, drugim riječima, pravna država počinje tamo gdje poredak ne zavode navijačke paravojne formacije, nego organi reda. Velika pobjeda reprezentacije u tom pogledu neće promijeniti ama baš ništa, ali je važan emotivni i motivacioni momenat u povijesti jedne zemlje koja je i sportski i emotivno posljednjih decenija više gubila i patila nego što se radovala i dobijala.

Hercegovački novinar Amer Obradović nedavno je napisao: „ Život je ponekad jak kao Veležov Isma Šišić u odbrani.” Ili, kao Sergejeva ekipa protiv Italije, dođe mu ga na isto.