Da li se uvijek smije biti neutralan i da li je neutralno uvijek i objektivno? Al Jazeera i N1 su na primjeru rehabilitacije Draže Mihailovića ubjedljivo demonstrirali kako biti neutralan tamo gdje to i nije baš kvalitet i pritom ne narušiti objektivnost
Jedno od osnovnih pravila novinarskog izvještavanja glasi da novinari uvijek moraju o događajima izvještavati neutralno, te ako ima više strana u priči, dati jednaku priliku svim stranama da iznesu svoje stavove. Tako to glasi u teoriji.
U stvarnosti je to nešto kompliciranije. Osobito ako je ta stvarnost balkanska u kojoj više naroda govori istim jezikom za koji imaju četiri različita imena i gdje je broj službenih istina veoma često jednak broju narodâ i službenih jezikâ, a nerijetko i veći jer unutar svakog naroda postoje različiti politički pogledi na prošlost, sadašnjost i budućnost.
Mainstream mediji usvajaju prevladavajuće (mainstream) društvene poglede i izvještavaju iz tih pozicija. Pored njih postoje i mediji na društvenim marginama koji su bliži pogledima koji nemaju većinu među populacijom. Dok medije s margina prati slika politički i ideološki obojenih medija (što oni i jesu), mainstream mediji se vole predstavljati neutralnima, oslobođenim od ideologijâ, političkog i svakog drugog utjecaja. Međutim, to nije tako. Biti neutralan ne znači tumačiti stvarnost onako kako statistička većina doživljava tu stvarnost.
Bilo je zanimljivo pratiti kako su mediji prenosili vijest oko skorašnje rehabilitacije četničkog generala Dragoljuba Draže Mihailovića. S obzirom da u Hrvatskoj postoji politički konsenzus oko povijesne uloge Draže Mihailovića, mediji se nisu trudili prikazati i neku drugu stranu priče o rehabilitiranom četničkom generalu. Stav hrvatske javnosti je osuđujući pa su u tim terminima izvještavali i hrvatski mediji (“ratni zločinac Draža Mihailović”).
U Bosni i Hercegovini ne postoji društveni konsenzus po ovom pitanju pa su mediji s prostora entiteta Federacije BiH vijest prenosili na gotovo jednak način kao i mediji u Hrvatskoj (“rehabilitacija ratnog zločinca”), a u entitetu Republika Srpska, kao i u susjednoj Srbiji, mediji nisu imali jednak pristup. Jedni su davali jednak prostor objema stranama, smatrajući vjerojatno da ih to čini neutralnim, dok su drugi favorizirali jednu stranu.
Regionalni mediji Al Jazeera i N1 dali su prostor objema stranama, ali se ne može reći da su se trudili zauzeti nekakav neutralan stav. Iz niza priloga koji su se bavili ovom temom jasno se moglo zaključiti da novinarke i novinari ove dvije medijske kuće nemaju simpatija za pokušaje povijesnog revizionizma.
Postavlja se pitanje što bi to bilo neutralno izvještavanje u ovom slučaju? Ako se objema stranama dâ isti medijski tretman, moguće je optužiti tu medijsku kuću da doprinosi relativizaciji povijesnih činjenica, čime jasno staje na stranu povijesnih revizionista. Ako se, pak, jasno svrsta na jednu stranu, onda opet nije neutralna. Kako god da se postave, mediji očito ne mogu biti neutralni. Zato medijska neutralnost postoji samo u teoriji, dok je u praksi ona uvjetovana spletom društvenih vrijednosti, te političkih i financijskih utjecaja, i teško je govoriti o posve neutralnim medijima. Potpuna neutralnost medija, dakle, ne postoji.
