Divno ludilo nogometa na mjesec dana će u drugi plan potisnuti ratove, istrebljenja, eksploataciju i zagađenje. Ali ne svima i ne svugdje. Kod nas, nikad se nije znalo gdje prestaje politika i počinje nogomet. Lahko ćemo za grickalice, toplu i hladnu mezu, alkohol i gazirane rashlade. Da li ste pripremili adekvatan politički okvir i društveni kontekst u koji ćete smjestiti sve ono što će se dešavati između 11. juna i 19. jula? Ako niste, evo nekoliko neobavezujućih prijedloga za razmišljanje.

1.

Kad je dobar, fudbal spada u najljepša dostignuća našeg doba. Kad je loš, dosadniji je od finala Lige prvaka između PSG-a i Arsenala, koje je još jednom demonstriralo ziheraško, što će reći bezlično lice nogometa. Bila je to loša uvertira za Svjetsko prvenstvo, ali tako je to, nisu sve uvertire dostojne događaja koji najavljuju.

2.

Dakle, za 11 dana počinje Svjetsko prvenstvo u nogometu, na njemu po drugi put učestvuje i jedna mala, siromašna, ratom razorena i poslije toga nikada kako treba oporavljena zemlja. U njoj se nogomet i politika isprepliću i miješaju do neprepoznatljivosti. Između neponovljive egzistencijalne fešte kakva je pobjeda nad Italijom i ogromnog entuzijazma kojim je regija slavila taj trijumf istkana je jaka veza: pokazalo se da ne postoji politička rana koju fudbal nije u stanju zacijeliti. Naravno, to je samo polovina priče, finale Kupa Bosne i Hercegovine potvrdilo je da ne postoji dobra nogometna storija u koju politika ne može umiješati prste i uprskati stvar do kraja. Uvijek to valja imati na umu.

3.

Povodom pobjede Bosne i Hercegovine nad Italijom, euforija je oblila regiju od Vardara pa do Triglava. Zagreb, Beograd, Podgorica, Ljubljana, Skoplje i Priština su slavili, zapadni dio Mostara, Banja Luka, Čitluk i Bileća tugovali. Ovdje se igra da bi se živjelo, a zasjeda i sastanči da bi se umiralo. Ili bar patilo. A ponekad politika poprimi najistaknutije karakteristike fudbala: izlazak Zdenka Lučića na učmali bh. politički teren ravan je pobjedi Veleža protiv Derby Countyja (4:1) 1974. godine. Driblinzi, slobodni udarci, golovi iz kornera, mala virtuozna dodavanja, pa čak i nedozvoljene pozicije,  svega danas konačno ima. Čim čovjek izađe iz vječnog sarajevskog pitanja ko je počeo rat, dočeka ga politička utakmica u svom najuzbudljivijem izdanju.

4.

Meč s Italijom pokazao je da su za prosperitet potrebne mlade, neopterećene i nekorumpirane snage (Esmir, Nikola, Kerim etc.) i jedan, odnosno dva veterana (Edin, Sergej). Suvremeni fudbal otišao je tako daleko da se ponekad čini da više ima veze s ratom nego s politikom: tu su strategija navale,  udari i kontranapadi, disciplina odbrane, pa onda vrlo složen spektar logističkih postavki. Pravi pravcati rat. Pa šta ako smo i izgubili u Dejtonu, dobili smo u Zenici, a dalje šta nam Bog i Trump dadnu. Neke utjehe fakat dobro zvuče.

5.

Ljudi po mrežama pišu da i dan danas gledaju sudbonosne penale i emotivno prolaze kroz svaku sekundu, svaki udarac na gol. David je konačno nadigrao Golijata, lijepo za gledati, zato i ovoliko vraćanja na presudne trenutke. Kad nam već stvarnost ne funkcionira, valja se skloniti negdje gdje je svijet bitno lakši za podnijeti i gdje je štošta moguće. Ponovno gledanje penala je vraćanje na rat do istrebljenja koji je završio kao u dječijim bajkama. Nemoguće u životu realpolitike, ali eto, ponekad ostvarljivo u  svijetu nogometa.

 I živjeli su sretno sve do 11. juna…

6.

Ekstremistička očekivanja: javnost uvijek i svugdje hoće samo trijumfe. Neko bi trebao da nam javi da smo mi već pobijedili one noći na Bilinom polju, a sve preko toga je zazivanje hljeba preko pogače, disciplina u kojoj smo uvijek bili istaknuti igrači.

Ali zamislite da fakat pobijedimo Kanadu, bila bi to nestvarna noć, Lejletul-kadr, ostvarenje najluđih snova i pravična civilizacijska kompenzacija za sve što smo prošli od 1990. do danas. Lijepo je sanjati, sanje ništa ne koštaju, a samo ljudi koji su kadri snove pretvoriti u stvarnost kasnije ostaju zapisani u historiji.

Sad je sve na Barbarezu.

7.

Kvantna mehanika ima važnu ulogu u svijetu  fudbala, ona efikasno podriva ideju da samo veliki pobjeđuju. To je sport u kojem se čuda dešavaju, jer u paralelnoj stvarnosti sva rješenja postoje istodobno, pitanje je samo koje ćete izabrati.  Fudbal čovječanstvo vraća u predmonoteističku fazu, danas ima toliko božanstava koliko na svijetu ima kapitena, reprezentacija i pojedinačnih klubova. Svaki tim na dunjaluku prinosi na tron od jednog do pet kandidata za titulu blaženog. Mi ih imamo makar 11, plus rezervna klupa.

8.

Fudbal je nekada uza sve ostalo bio i biznis. Danas je on prvo biznis, a za igru šta ostane. Pa termine utakmica određuju TV stanice i kladionice, a reklame su važne makar koliko i VAR soba. Zanimljivo je posmatrati dalji procentualni rast azijskih reklama na bilbordima, panoima, u promotivnim kampanjama i sponzorstvima. Iz prvenstva u prvenstvo Kina je sve prisutnija. Odnos snaga na planeti nepovratno se mijenja, a Svjetsko prvenstvo prigodno je ogledalo na čijim se propagandnim porukama sve to vidi kao Sarajevo s Borija.

9.

I na samom kraju nešto što bi možda moralo biti na samom početku. Fudbal i genocid: da je do kosmičke i Božije pravde, pravo na Svjetsko prvenstvo imale bi samo one planete na kojima vladaju mir, uvažavanje i sklad. A ovi užasi od svemirskih tijela na kojima se na jednom kraju igraju produžeci i pucaju penali, dok se na drugom ubijaju djeca, izgladnjuju populacije, siluju zatvorenici i ravnaju cijeli gradovi, nisu zaslužili ništa. Crna rupo, otvori se i budi precizna. Odvratna je ravnodušnost s kojom ta dva paralelna i nepomirljiva procesa traju. Glavne karakteristike našeg doba nisu ni fudbal, ni tehnološki napredak, nego genocid i nastavak klanja.

Zemlja u kojoj nijedna strana (ni ona koja je voli, ni ona koja je mrzi) ne poštuje zastavu i himnu to dobro zna, i sama je prošla istu ravnodušnost svijeta.

I nekako preživjela.

I onda, trideset godina kasnije, došla u situaciju da otvori Svjetsko prvenstvo. Poželimo i onima koji danas pate istu sudbinu.