Regionalna platforma Okruženje već je dva mjeseca suspendovana na Twitteru. Upravo na dan kada je Okruženje na svom portalu objavilo tekstove o pogubnom uticaju nacionalizma na Zapadnom Balkanu, došlo je do blokiranja njihovog naloga, a sve se događalo uporedo sa hakerskim napadima na portal. Glavna i odgovorna urednica Okruženja Zvezdana Kovač ovim je povodom u saopćenju za medije istaknula kako se u zemljama regiona guše kritički tonovi, a medijski je prostor sužen i teško osvojiv.
Iako je Okruženje pokrenulo novi nalog na Twitteru, a gašenje ranijeg izazvalo značajnu javnu reakciju i snažnu podršku profesionalnih medija, medijskih udruženja i pojedinaca iz cijelog regiona, ovaj (još jedan u nizu) primjer gušenja slobode kritičke misli u online prostoru pokazao je nekoliko činjenica, od kojih je ključna sužavanje javnog prostora.
No, uz fenomen shrinking spacea odnosno sužavanja javnog prostora za alternativna gledišta i kritičko mišljenje, valja ukazati na još jednu važnu činjenicu, a ona se odnosi upravo na tretiranje online platformi kao javnog prostora. Svaki put kada se dogodi gašenje (ili gušenje) nekog od progresivnih, alternativnih, građanskih medija ili profila pojedinaca i NVO-a, iznova postaje bjelodano da ono što zovemo javnim prostorom ili online sferom samo djelimično jeste javni, a mnogo je više prostor u korporativnom vlasništvu sa korporativnim „pravilima igre“. Ono što društvene platforme, poput Facebooka i Twittera, zovu „pravilima zajednice“ suštinski su korporativna pravila prema kojima mora da se ponaša onaj ko objavljuje sadržaje na tim platformama, u suprotnom mu prijeti suspenzija, odnosno gašenje.
Algoritamsko praćenje
Ono što je u ovom kontekstu problematično jest način na koji korporacije vrše monitoring sadržaja, a koji se zasniva na algoritamskom praćenju i analizi (takozvani proaktivni pristup, gdje platforme, skenirajući sadržaje putem algoritama, bez da korisnici prijave, određuju koje naloge treba suspendovati) ili na korisničkom prijavljivanju spornih sadržaja (gdje platforme određeni nalog suspenduju tek onda kada dovoljan broj korisnika prijavi zloupotrebe, odnosno odstupanja od pravila zajednice). Ključni problem algoritamskog praćenja sadržaja ogleda se u činjenici da je kod medijskih sadržaja izuzetno važna kontekstualna i diskurzivna analiza, a nju naprosto ne može raditi algoritam. Ona traži suštinski dobro postavljen metodološki okvir i principe kako bi se spriječilo da, recimo, satira bude svrstana u lažnu vijest, a argumentovana kritika u govor mržnje. A to se događa. Monitoring digitalnih prava i sloboda BIRN-a pokazao je da se određeni broj nevladinih organizacija suočava sa proizvoljnim suspenzijama, dok više od polovine naloga koji su prijavljeni kao stvarni govor mržnje ostaje online.
I sa Okruženjem je, čini se, upravo to slučaj: serijal tekstova o nacionalizmu koji razara prostor Zapadnog Balkana očigledno je algoritamski ocijenjen kao kršenje pravila, ili se desilo da je prijavljen od velikog broja korisnika kao takav. U isto vrijeme, jedan od ključnih botova u BiH, koji je pod istragom Tužilaštva BiH zbog širenja nacionalne netrpeljivosti, na jednom od svojih mnogobrojnih profila na društvenim mrežama besramno se samotitulira kao pionir građanskog novinarstva, stavljajući mete na čelo brojnim novinarima i javnim osobama, bez ikakvih posljedica.
Cancel kultura i shrinking space kao metodi utišavanja kritike
To nas dovodi do drugog fenomena važnog u ovom kontekstu, a to je specifičan metod cancel kulture (kulture otkazivanja), odnosno uklanjanja neistomišljenika iz mrežnog prostora. Urban Dictionary definira termin cancel culture kao „želju da se neku osobu ili skupinu skloni sa društvenih mreža“. Karakterizira je odgovor nekoj osobi, grupi ili organizaciji sa kojom se ne slažemo ili koja nam upućuje kritike, a podrazumijeva da umjesto argumentovanog odgovora na kritike i pokretanja civilizovane diskusije, oni koji su predmet kritike pokreću kampanju i pozivaju pratitelje da prijave nalog koji ih kritikuje i tako prinude društvene mreže da nalog suspenduju. Iako se kultura otkazivanja prvobitno vezivala uglavnom za krajnju ljevicu i njihovo prijavljivanje desničarskih sadržaja, istom metodom danas se služe i brojne desničarske grupe, sinhronizovanim i organizovanim napadom na one koji kritikuju nacionalizam i desnicu. Okruženje je, po svemu sudeći, žrtva cancel kulture, odnosno akcije koja je dovela do suspenzije njihovog naloga na Twitteru, a u svrhu sprječavanja širenja dosega tekstova Okruženja o nacionalizmu, kao i drugih njihovih sadržaja usmjerenih na podsticanje dijaloga i razumijevanja na Zapadnom Balkanu.
Naposljetku, vraćajući se na fenomen shrinking space, odnosno sužavanja javnog prostora za alternativna gledišta i kritičko mišljenje, treba reći da su brojni primjeri, od kojih je Okruženje najsvježiji, pokazali kako se i na društvene mreže (koje, kako smo već rekli, nisu samo javni prostor nego svojevrsni hibrid javno-korporativnog online prostora) „preselio“ trend da se direktno i konkretnim akcijama sužava prostor za argumentovanu kritiku, društveni dijalog i razmjenu mišljenja i stavova na civilizovan način, dok istovremeno bujaju i eksponencijalno se šire govor mržnje, nasilje i neargumentovana diskreditacija „drugomislećih“. U tom kontekstu, internet nas nije oslobodio „tradicionalnih“ bolesti javne komunikacije, naprotiv, samo ih je dodatno zakomplikovao. Kada se na društvenim mrežama kritičko mišljenje proglašava govorom mržnje, a govor mržnje slobodom govora (a to se, nažalost, nerijetko događa), jasno je da smo možda u tehnološkom smislu sa tim mrežama napravili korak naprijed, ali smo u civilizacijskom smislu napravili guliverovske pomake unazad.
Jednoznačnog i jednostavnog odgovora na sve navedene probleme, nažalost, nema. Ostaje (nam) borba za osvajanje prostora za civilizovanu, kultivisanu, smislenu i progresivnu komunikaciju i online i offline. Jedan od načina te borbe je izražavanje solidarnosti i podrške onima koji, poput Okruženja, bivaju neopravdano ekskomunicirani iz javnog diskursa, što ovim tekstom i činimo.
