Desilo se ono što su svi očekivali. U atmosferi pokidanih živaca, povišene intonacije i Dodikovog sve krhkijeg vladanja sobom, NSRS je odbila zahtjev visokog predstavnika Valentina Inzka da iz političkog života entiteta odstrani poteze, elemente i odličja koja veličaju ratne zločince. Tako, nažalost, Republika Srpska i dalje ostaje zarobljena ideologijom koja je iza sebe posijala regionalnu nesreću i koja nikome ništa dobro ne može donijeti.
Zanimljiv je vremenski okvir u kojem se sve dešava. Tek je jenjala višesedmična bura izazvana non-paperom slovenskog premijera Janeza Janše. Ta je internacionalna politička afera porodila nešto neočekivano. S njom smo dobili i (ne)papirnate dokaze da je Bosna i Hercegovina slabašna tvorevina koja nema dovoljno razvijene i snažne unutrašnje snage potrebne za opstanak i stabilizaciju države. Njena jedina sreća je da su joj neprijatelji, koliko god bili organizirani, nedovoljno politološki i kapacitetno opremljeni za stratešku zadaću koju su sebi zadali. Razbiti jednu državu nikada nije bio lak zadatak, a ova udruga korumpiranih desničara definitivno mu nije dorasla.
Janša, naš prijatelj
S tim u vezi, uz malo interpretativne slobode mogli bismo zaključiti da ništa ovu nejaku državu u posljednjih godinu dana nije ojačalo kao Janšin dokument. Sve zainteresirane globalne komponente višestruko su izrazile podršku nedjeljivoj Bosni i Hercegovini, vjerovatno ne zato što nas vole i cijene, jer ovakve kakvi smo niti nas možeš voljeti niti cijeniti, nego zbog toga što je opći interes ne barkati granice. Još jedna Palestina, i to u srcu Evrope, i svijetu i Evropi bila bi previše.
Naravno, iskustvo nas uči da je verbalna podrška jedno, a stanje na terenu sasvim drugo. Istu je vrstu nepodijeljene podrške demokratskog svijeta svojevremeno u kritičnim momentima uživala i jedinstvena, cjelovita i nedjeljiva Jugoslavija, pa na kraju ništa ne osta od nje. Ali, iskustvo nas uči i još nečemu: ovako silovita, intenzivna i dugotrajna priča o potencijalnom raspadu, odnosno eventualnoj podjeli, tj. mogućem ratu nikada nije bez temelja. Građane Bosne i Hercegovine iskustvo već decenijama uči: valja biti oprezan i budno pratiti signale. Priča o Janšinom non-paperu pojavila se u prvoj polovini aprila i još ne jenjava. Da je fakat izmišljena ili da je stvarno nebitna – ne bi trajala ni pet dana.
Zbog čega je afera toliko važna? Ne samo da unosi nespokoj, ne samo da Bosnu i Hercegovinu i dalje drži upitnom tvorevinom, što dugoročno paralizira sve političke aktivnosti, nego još blokira i najvažnije procese, od ekonomskih do egzistencijalnih, zadržava ih u stanju dugoročne neizvjesnosti. Može li biti novih investicija ili strateških privrednih projekata u zemlji za koju okolo pričaju da se ne zna hoće li doživjeti kraj COVID ere?
Izdvajamo i zanimljiv lokalni fenomen – dok se u svijetu sa zabrinutošću oglasio ko god je imao ikakvog doticaja s BiH, cijela jedna armada utjecajnih bh. ličnosti nastavlja mantrati o lažnom skandalu koji služi da bi se skrenula pažnja s priče o korupciji, pljački, bogaćenju. Sigurno da ima i toga, nema sumnje da je Janšin operativni zahvat izvrsno došao domaćim vlastodršcima na svim stranama da makar privremeno amortiziraju afere koje divljaju domaćim političkim prostorom, ali skretanje pažnje ovdje je sekundarna posljedica, tj. kolateralna čar političara na vlasti. U prvom planu je priča o podjeli i razbijanju države. Paradoksalno, pričom o korupciji kao glavnom motivu zapravo se – svjesno ili ne – skreće pažnja s alarmantnih nastojanja da se Bosna i Hercegovina podijeli i trajno unakazi.
Borba za život, svakih 20 dana
Postoji teorija po kojoj i u najrazvijenijim demokratijama regresivne snage s vremena na vrijeme kreću u ideološku ofanzivu, tako da se progresivnom dijelu društva svakih 20 godina valja iznova boriti za slobodu i temeljne demokratske vrijednosti. U Bosni i Hercegovini, izgleda, taj je vremenski okvir od 20 godina reduciran na dvadeset dana. U takvim uvjetima, bez obzira na to što su osnovne intencije iz non-papera konsenzualno pokopane, nikakvog razloga za opuštenost nema, a svi razlozi za zabrinutost su tu. Proaktivnost i upornost kojom razbijači nasrću na svaki aspekt života tako su siloviti da smo u stanju trajne političke napetosti. Raspadu Jugoslavije u znatnoj je mjeri, uz sve ostale unutrašnje i spoljne faktore, doprinio i završetak hladnog rata, veliki globalni udar koji mijenja raspored figura na karti strateške moći. Milorad Dodik i ne krije da čeka sličnu priliku, novi veliki prasak koji će olakšati lokalnim eksplozijcama da se razmašu. Pravi odgovor na takve intencije nije višak patriotskog adrenalina. Patriotizam se ne gradi nikakvim iskazima ljubavi prema domovini nego cijelim spletom vrijednosti, koncepata i poteza kojima se ta ljubav pokazuje na djelu. Tamo gdje nema razbijača valjalo je graditi sistem, državu, poštovanje zakona i pravnog poretka. Sve je to na „slobodnoj teritoriji“ izostalo, u tom postratovskom pogledu sve su naše tri latifundije ništa drugo nego ubogi, siromašni feudi u kojima je svako jamio šta je mogao i onda tu vladao metodama koje su s druge strane države i zakonitosti. Korupcija, nepotizam, bezvlašće i kriminal izjeli su supstancu društva takvim intenzitetom da je danas s razlogom ovdje sve pod upitnikom. Sarajevo i SDA tu nisu uspjeli izgraditi nikakvu komparativnu prednost u odnosu na Mostar i Banju Luku, to je činjenica.
Do sada su nas vile pronosale pa smo i dalje u jednom komadu. Ali više zavisimo od strane dobre volje nego od sopstvenih snaga i sposobnosti. Čeka se sljedeći potez Valentina Inzka. To što on sad (ne) uradi znakovit je dokaz želja i mogućnosti takozvane međunarodne zajednica da na bilo koji način intervenira u BiH. Prva mu je reakcija bila nedovoljna, umalo pa karikaturalna: odmjeren i precizan analitički osvrt na to šta koketiranje s ratnim zločincima u civilizacijskom smislu znači za RS i njene građane. Ali, kao što znamo, Inzko nije politički analitičar, od njega se očekuje mnogo više. Ako je taj lucidni osvrt sve što ćemo dobiti od OHR-a, i to je znak – više nego rječit. A ako nije, onda čekamo…
