Što će novinarima i novinarkama profesionalne norme i etički kodeksi; ne trebaju im ni sva znanja o vlastitoj profesiji – kad sve to može zamijeniti zakon… Jedan ili više zakona, državni i dva entitetska, nije baš jasno. S obzirom na ustavnu strukturu zemlje, tri izgledaju baš idealno. Većina zakona su takvi, što ne bi bili i ovi?

Ali uz ta tri mogli bismo, možda, imati još dodatnih deset? Zašto bi nadležnosti kantona bile potcijenjene?! Zar kantoni nisu ravnopravni u mehanizmu odlučivanja o politici države? Kad mogu odlučivati o odnosima s Evropskom unijom, što ne bi imali pravo i da odlučuju o medijima i medijskim izvještajima? Oni, uostalom, i imaju  ustavnu nadležnost nad medijima, pa zato neki imaju zakone o informisanju, a drugi nemaju.

„Tendenciozni i neprofesionalni“ medijski izvještaji

Nisu ovo bespredmetna i izmišljena pitanja. U ovoj zemlji ima puno zagovornika ideje da novinarima i novinarkama treba zakonima propisati kako će svoj posao raditi!

Vodeći među njima nije bilo ko. To je Sud BiH i osobno njegov predsjednik. Prije samo nekoliko dana Sud je uputio javno saopštenje o „izvještavanju o krivičnim postupcima“ s naslovom koji nedvosmisleno otkriva tu ambiciju: „Uloga odgovornih medija u društvu u kontekstu pravilnog izvještavanja o krivičnim postupcima“.

Otkud odjednom takva inicijativa najviše sudske instance? Predstavljajući se kao neupitni autoritet („društveno odgovorna i transparentna institucija, nosilac trećeg stuba vlasti na državnom nivou, uvažavajući svoj položaj u strukturi države“), uz ogradu da „poštuje položaj i značaj medija i sredstava informisanja“, Sud BiH u samom uvodu otkriva razlog obraćanja javnosti. Nezadovoljstvo – zbog medijskih izvještaja („sve učestaliji tendenciozni, neprofesionalni i netačni medijski izvještaji o predmetima koji se procesuiraju pred ovim sudom“).

Najviši sudski autoritet, dakle, smatra da su mediji „tendenciozni i neprofesionalni“ i da je ta pojava „sve učestalija“. Odavde do optužbe da su novinari krivi za sve, pa i za negativnu percepciju našeg pravosuđa u javnosti samo je jedan korak. Ali, Sud BiH ima rješenje i zato se smatra pozvanim („kao nosilac trećeg stuba vlasti na državnom nivou“) da daje preporuke „nadležnim institucijama“ (ostalim stubovima vlasti, zakonodavnoj i izvršnoj) šta da rade i kako da urazume medije. „Radi unapređenja javnog diskursa i istinitog i pravilnog informisanja zainteresovane javnosti“, kako se to već u uvodu jasno naglašava.

Teške optužbe – bez činjenica

Kakva kvalifikacija?! Tendenciozni, neprofesionalni i netačni izvještaji! I još – učestali. I, da ne zaboravimo, samo „o predmetima koji se procesuiraju pred ovim sudom“. Šta bi tek mogli kazati drugi sudovi?

Koliko je bilo takvih izvještaja pa su „učestali“, „netačni“, „tendenciozni“? Je li ikad iko javno ocijenio te izvještaje na takav način? Je li se iko ikada obratio Vijeću za štampu i online medije tim povodom? Regulatornoj agenciji za komunikacije? Javnosti? Nakon ovakve kvalifikacije nemoguće je ne upitati Sud da li je uopće bilo netendencioznih, dakle, profesionalnih i tačnih medijskih izvještaja.

Naravno, niko ne može sporiti činjenicu da u medijskim izvještajima iz sudskih klupa ima i netačnih i neprofesionalnih informacija, pa ako hoćete i tendencioznih. I niko to neće i ne može braniti. Ali, bez detaljnijeg uvida i činjenica ne može se prihvatiti ocjena po kojoj je to bezmalo glavna karakteristika medijskih izvještaja o predmetima koji se procesuiraju pred Sudom BiH, pa i u drugim sudovima, koja bi mogla da opravda najnoviju inicijativu. Dakle, toliko prisutna i masovna da se protiv toga treba boriti donošenjem – zakona.

Među četiri ključna prijedloga Suda BiH nesporan je samo posljednji. Sud, naime, ima pravo da apeluje na medije da „fer i pošteno, odgovorno i transparentno, bez predrasuda i pežorativnih aluzija izvještavaju o sudskim postupcima“. Ima pravo dajući i dodatne savjete – da „uvažavaju presumpciju nevinosti optuženih, dignitet žrtava i svjedoka, da paze na ugled, autoritet i dostojanstvo suda i sudija, te da poštuju prava drugih učesnika u postupku“. Takvih savjeta i upozorenja nikad dosta.

Red, rad i disciplina

Ali, prva tri prijedloga Suda BiH nemaju taj karakter i zaslužuju posebnu pozornost. Prvi je upućen „nadležnim institucijama“ (neimenovanim), drugi Regulatornoj agenciji za komunikacije i, konačno, treći – međunarodnim organizacijama koje se „bave promicanjem vladavine prava i izgradnjom demokratije“. Svima njima sa zajedničkim obrazloženjem – „radi unapređenja javnog diskursa i istinitog i pravilnog informisanja zainteresovane javnosti“.

Prijedlozi (zadaci?) baš svima – osim sebi. Pravosuđu.

Najlakše je odgovoriti povodom trećeg prijedloga. Zašto Sud poziva međunarodne organizacije da rade posao za koji je i sam nadležan (edukacija i saradnja sudova i medija „s ciljem unapređenja procesa informisanja javnosti“)? Možda se to i ne očekuje od Suda BiH. Ali, zar to nije nadležnost i obaveza centara za edukaciju sudija i tužilaca u oba entiteta…? Takođe i novinarskih organizacija, koje se time i bave. Prebacivanje odgovornosti na druge, pogotovo na strane organizacije prisutne u BiH, očigledno je posljedica poslijeratne navike da se te stvari prepuste „strancima“ (izgradnja demokratije, promicanje vladavine prava i slično) dok se mi bavimo nekim drugim poslovima?

Prva dva zaključka su upućena „nadležnim institucijama“. U prvom nije jasno da li se to odnosi na državne, entitetske, a možda i kantonalne? U drugom, to je jasno i odnosi se na Regulatornu agenciju. Od prvih se traži da „zakonskim tekstom“ (dakle, zakonom!) predvide „pravila o medijskom izvještavanju u vezi s krivičnim postupcima, kako bi se na jasan i nedvosmislen način uveo red u ovaj segment medijskog rada, te sloboda izražavanja pravilno percipirala u našem pravnom poretku i praksi, u skladu s Ustavom i međunarodnim dokumentima“. To isto se traži i od Regulatorne agencije, s tim da ona, „u okviru svoje nadležnosti i u skladu s međunarodnom standardima, dopuni normativni okvir koji se odnosi na izvještavanje o sudskim postupcima“.

Traži se, dakle, da se zakonom uvede „red u ovaj segment medijskog rada“. Jasno je šta se želi. Red, rad i – disciplina.

Zakon za „vaspitanje u novinarstvu“

Ako se u ovom prijedlogu misli na nadležne institucije koje donose zakone, onda bi se to moglo odnositi na izvršne vlasti (da pripreme prijedloge) i zakonodavne koje donose zakone… RAK ne donosi zakone, pa bi mogla nastati zanimljiva situacija: za jedne (za koje je RAK nadležan – radio, TV) važili bi neki upravni akti nižeg ranga, za druge – štampu i online medije „zakonski tekst“. Zakon(i).

Ove protivrječnosti kao da je svjestan i predsjednik Suda Ranko Debevec, koji to naknadno djelimično relativizira u izjavi za BIRN: „Zakonski se to teže može urediti, ali određenim podzakonskim aktima koji se odnose na Regulatornu agenciju za komunikacije bi moglo.“ On saopštava da ove prijedloge vidi kao „apel za uređenje medijskog prostora kroz – vaspitanje u novinarstvu”.

Ne moraju „nadležne institucije“, dakle, donijeti zakon („zakonski tekst“). Mogu i u aktima nižeg stepena? Je li to to „vaspitanje“ – posredstvom zakona, uredbe ili pravilnika?

Ali, ima ih koji ne bi odustali od ideje da se to ipak propiše zakonom. U istoj anketi  delegatkinja u Predstavničkom domu Parlamenta BiH Dušanka Majkić se pita “ko bi mogao imati nešto protiv da se bilo šta zakonski uredi u zemlji u kojoj je baš haotično stanje u svim oblastima, pa kada je u pitanju i izvještavanje“… Žao joj je jedino da je „sada kasno to uraditi s obzirom na to da je Parlament u ovom sazivu, praktično, završio rad“. I delegat Šemsudin Mehmedović misli da je „svakako poželjno urediti tu oblast“, ali to sada „nije realno“.

Vrlo ozbiljno upozorenje novinarima

Inicijativa Suda BiH u javnosti nije dobila značajniji eho, prije svega, zbog trenutka kad je objavljena. U jeku gromoglasne izborne kampanje pretendenata za političke dužnosti i fotelje drugačije nije ni moglo biti, jer nema ko da je preuzme i nametne. Oni koji bi to rado učinili sada imaju važnijeg posla, jer se bore za nove mandate i privilegije.

Ma koliko upitna i iznenađujuća, iako se o njoj puno ne priča, ova inicijativa, ipak, ne smije pasti u zaborav. Ako ništa, ona bi novinarima morala biti pouka šta bi im se moglo dogoditi kad za to dođu neke druge „povoljnije“ okolnosti… Ona je, naime, posredno i ozbiljno upozorenje da profesionalno i odgovorno rade svoj posao jer će im, u suprotnom, državne birokrate i političari određivati još i to kako će pisati.

Ako to novinari i novinarke ne učine, drugi će im sa zadovoljstvom nametnuti svoja pravila.