Dok se na kanalu RTRS Plus puštaju sjajne emisije o muzici, stripu i kratkom filmu, na udarnom informativnom kanalu kreira se realnost po režimskoj viziji. Stvarnost u kojoj Slobodan Vasković ne postoji, a napad na novinara entitetske agencije SRNA ne zavređuje pažnju

Nije ovo prvi put, niti je neko otkriće, da se pravi komparativna analiza jednog subjekta. U ovom slučaju, medija. RTRS jeste šizofrenično nedonošče našeg doba, i to treba prihvatiti. I racionalizovati. Pa onda, ko ima želuca, i razumjeti.

Zašto? Pa zato što ovo kiborg-novinarstvo niti je rođeno, niti je uzraslo, niti se razvijalo samo… A, bogme, infuziju u vidu RTV takse svi plaćamo. I upravo zato se može posve relaksirano napraviti komparativna analiza RTRS vs. RTRS, bez eskapade i bijega u egzibicionizam.

RTRS se profilisao u entitetu Republika Srpska kao predominantan informativni medij. Svako ko ne misli drugačije, ili živi u svom alternativnom mikroklasteru ili je ocvali ljubitelj BNTV-a. ‘Ajmo polako.

Mjera kolegijalno-esnafske solidarnosti

Prava medijskih uposlenika, iliti novinara, iliti radnika u informisanju, svedena su u Republici Srpskoj na kmetovsko pravo tajkuna i narečenog podanika s kombinacijom poštonoše. Čast izuzecima.

Posve konkretno, primjerice, prije nekoliko dana pripadnik obezbjeđenja Vijeća naroda RS fizički je napao i izbacio iz zgrade novinara SRNA-e Borisa Nogu koji je došao da prati rad zajedničke komisije Vijeća naroda i Narodne skupštine “oko zakona o Danu Republike”.

Nije to čak niti neka vijest, koliko je vijest da su “kolegijalni radnici” iz iste franšize, dakle RTRS-a, u tom momentu “lakirali nokte”. Ovo može zvučati opskurno, seksistički, ali upravo nije. Ovo je iskreni, neoficijelni odgovor uposlenice RTRS-a, koja je bila na licu mjesta, na pitanje zašto svi zajedno nisu napustili poprište događaja i napravili medijsku blokadu. Upravo zato, ili bukvalno zato, “lakiranje noktiju” je nivo medijskog bratstva ili tzv. kolegijalno-esnafske solidarnosti.

U slučaju izbacivanja novinara iz franšizne firme, RTRS je sačekao, a onda “mudro nereagovao”, jer je uredništvo odvagalo da im je skuplja pita od tepsije. To što je Boris Nogo doveden na nivo kantarisanja između pite i tepsije ‒ potpuno je irelevantno. Nažalost.

Apsolviranje: RTRS važe i odvaže kako im je nebitan čak i njihov “čovjek” ukoliko to okolnosti nalažu.

Slučaj Vasković: Čovjek koga nema

Prije dvije nedjelje, novinar Slobodan Vasković napustio je Bosnu i Hercegovinu. Osim portala Buka, Istinito.com i par časnih izuzetaka, u Republici Srpskoj NIKO nije obavijestio narod o tome kako je najpoznatiji bloger u RS-u napustio tu istu teritoriju zbog prijetnji smrću. Pitaće se mnogi, a kakve veze ima RTRS s ovim.

E, pa ima! Televizija s državnom frekvencijom nije pustila u eter niti JEDNU JEDINU RIJEČ, SLOVO ILI GLAS O SLUČAJU VASKOVIĆ. Čak se u ovom slučaju pojavljuje do sada neviđena medijska vještina “glasnosti neobavještavanja”. Do sada nezabilježen slučaj u povijesti novinarstva. A, evo o čemu se radi.

Onog trenutka kad je Slobodan Vasković napustio zemlju u cilju spašavanja gole kože, RTRS je počeo agresivno-pasivnu kampanju nazvaničnog radnog naziva “niko ne smije da bije naše novinare”.

Odjednom, preko noći, pojavili su se “novinari” koji su na ovaj ili onaj način bili ugroženi. Što u neposrednim ratnim dejstvima, što u poratnim dešavanjima. Dabome, sve dok su bili odani režimu Milorada Dodika, taman dotle se protezala njihova ugroženost. Ova vještina, slabo korištena u novinarstvu, a više u propagandnim ratovima autarhičnih režima, jednostavno je “neutralisala” medijsko postojanje Slobodana Vaskovića kao ljudskog bića i na koncu kao prognanika i disidenta iz Republike Srpske.

Prosječan percipijent RTRS-a, dakle, nije imao NIKAKVU informaciju o prijetnji po život jednom novinaru, ali je znao gotovo sve o životnom i razvojnom putu npr. Miroslava Lazanskog. Zamjena teza? Smiješno početnički u odnosu na negaciju realnosti od strane RTRS-a. Ali, znate šta, to im prolazi!

Slučaj treći: Slobodan Marković (56) iz Banjaluke, bivši direktor Republičke agencije za razvoj malih i srednjih preduzeća, uhapšen je zbog sumnje da je bejzbol palicom pretukao 52-godišnju sugrađanku.

Bez svake dileme, bestijalan čin. RTRS, zajedno sa svojim pobočnim portalom, prenio je (i trebao je) ovaj vandalizam. Međutim, ako postavimo hronološki ova tri događaja, zapitajmo se ‒ zašto su prva dva ostala nevidljiva?

Dabome da se ne treba praviti infantilan na pravdi boga. Čovjek je pretukao suprugu visokog funkcionera SNSD-a. Nažalost, to je bila ulazna strategija, e da bi nešto postalo vijest na RTRS-u. Što čeoni moždani korteks navodi da se zapita: Čekaj, majku mu, moram li biti u SNSD-u e da bi neko javio ili prijavio fizičku, medijsku ili bilo kakvu drugu brutalnost nada mnom?

Odgovor je jednostavan i ne zahtijeva jednostranu zapjenjenost. Dabome da ne moraš, dobri citizenu Republike Srpske, biti “drug član” ukoliko se tvoje djelovanje ne kosi s djelovanjem Milorada Dodika, Igora Radojičića i pratećeg im SNSD-a.

Može li se iz ova tri slučaja izvući kakav suvisli zaključak? O, naravno, da može.

Novinar je novinaru vuk

Gledajte RTRS Plus, ili RTRS 2, kako se viču. Tu možete pogledati sjajne emisije o Dylanovim albumima, polemike između narečenog Dylana i Leonarda Cohena, emisije o stripu, kratkom filmu… STOP.

Kakve to veze ima s narečenom analizom? NIKAKVE!

Nažalost, to niko ne gleda. To nema veze s realnošću sazviježđa fabrikovanja istina, s RTRS-om, s udruženjima kvazinovinara, koja su dovedena na nivo udruga kluba ljubitelja kuglanja.

I onda, nemojte se čuditi što smo svi zajedno zaglavili u blatu iz koga teško da ima izlaza. Napose, Klub novinara Banjaluka traži slobode i prava u svom esnafu, ali u nekom apendiksu, pod mističnom tačkom 4, dozvoljavaju da “nepoznat netko” premlati tog istog žurnalistu ukoliko on “isprovocira” pitanu osobu. Pjongjang, ljubavi moja!

I dok se bahanalije nad novinarima pretvaraju u entitetske saturnalije prođe neopaženo pad Zakona o praznicima, Dodikovo odbijanje parafa na referendum, presuda Ustavnog suda RS-a kojom se uvažava žalba Bošnjaka na neustavnost referenduma, preciznije, referendumskog pitanja…

Dakle, pompezna šizofrenost, odbjegla kontroli, bez bilo kakvih blokatora, omogućava svjetliju budućnost baš Miloradu Dodiku i njegovoj lijevoj desnoj ruci ‒ medijima, te hipnotisanoj javnosti da nastave svoj pir, kojim će jednom za svagda pokositi principe, ne samo novinara i novinarstva nego i mentalno zdravog življenja u manjem bh. entitetu.

Prava novinara, solidarnost, sloboda medija… Nemojte biti smiješni. Treba se uozbiljiti.

Navijek je novinar novinaru bio vuk, pogotovo ako lakira nokte ili glumi ludilo u svijetu činjenica.