Nemaju svi građani isti tretman prilikom hapšenja, saslušanja i privođenja. Hamdija Lipovača uhapšen je uz pomoć dugih cijevi, Damir Hadžić ušetao je u policijsko vozilo, a Zlatko Lagumdžija bio je u radnoj posjeti Tužilaštvu BiH. Kamera nije bilo prilikom hapšenja Fahrudina Radončića

“Meso”, “Gibraltar”, “Pravda”, “Lutka”, “Patriot”, “Blok”, “Memory”, “Pandora”, “Urban“, “Lavina”, “Lutka 2”, neki su od zvučnih naziva policijskih akcija koje su građani BiH imali priliku gledati u gotovo izravnom prenosu na televizijskim ekranima. Spektakularne akcije trebale bi rezultirati presudama ili barem ozbiljnim optužnicama. Ali često rezultiraju gubitkom ugleda uhapšenih i poljuljanim povjerenjem u pravosuđe jer ne dobiju sudski epilog.

Pripadnici policijskih agencija različito se odnose prema osumnjičenicima, pa tako neki od njih budu uhapšeni pod punom spremom i, kolokvijalno rečeno, s dugim cijevima. Drugi budu uhapšeni mnogo ležernije. Jedno od temeljnih pitanja je na osnovu čega se pravi ovakva razlika i je li utemeljena u zakonima? O iskustvu, za Analiziraj.ba govori čovjek uhapšen u jednoj od spektakularnih akcija 2014. godine. Njegov pravni status ni dan-danas nije riješen.

Istraga zauvijek

“Moje hapšenje je bilo unekoliko drugačije od ostalih”, počinje priču naš sugovornik, “i to zato što sam se ja sâm predao. Kada su pripadnici SIPA-e upali u naše prostorije, nisam bio tu. No, brzo sam došao i sâm se predao. A tada počinje spektakl. Pri samom hapšenju nije bilo fizičke sile, nisu mi čak stavili niti lisice. Lisice su mi stavili tek pola sata prije dolaska u Lukavicu, u autu, i to da me uslikaju takvog. Kada sam došao tamo, zatekao sam desetine novinarskih ekipa i fotoreportera. U službenim prostorijama je, pored SIPA-inog profesionalnog fotoreportera s fantomkom, bio i fotoreporter ovdašnjih novina.”

Na naše pitanje šta bi moglo motivirati takve postupke, naš sugovornik odgovara: “Mislim da se tu radi o nekom psihološkom slamanju. Konkretno, mogu reći, sigurno, da ljudi koji su uhapšeni u akciji u kojoj sam ja uhapšen, sami bi se predali, što sam ja uostalom i učinio. Sigurno nije bilo potrebe za spektakularnim ili bilo kakvim drugim hapšenjem. Tome je, u našem slučaju, svjedočilo četrnaestero maloljetne djece koja i dan-danas imaju traume. Na svaki poziv sa Suda mi bismo se odazvali. Mislim, dakle, da se tu radi o psihološkom modelu. Držanje u pritvoru je upravo to. A i činjenica da glasnogovornici tužilaštava u medije dostave imena uhapšenih i, da sebe zaštite, fontom dva u dnu stranice napišu da je nezvanična informacija. Tako vi budete po osnovu nezvanične informacije već osuđeni u javnosti. Čak i vaši bližnji počnu sumnjati u vas i na kraju i sami posumnjate. Meni je tako već dvije godine. Prema svim konvencijama, postoji razuman rok da se podigne optužnica. Ja sam nakon dvije godine još pod istragom.”

Prinuda, ali…

Senad Pećanin, novinar i advokat, u spektakularnim hapšenjima koja ne rezultiraju ničim, vidi ozbiljan problem, prije svega u načinu hapšenja: “Lišavanje slobode osumnjičenih ili optuženih osoba jedna je od najdelikatnijih radnji koje policijski organi, zaštićeni legitimitetom državne sile, poduzimaju prema građanima. Hapšenje, kako se obično naziva, jeste delikatan čin zato što se njime suspendira temeljno ljudsko pravo – pravo na slobodu. Upravo iz tog razloga imperativno se nameće obaveza policijskih organa da postupak lišavanja slobode bude obavljen s minimumom mjera fizičke prinude neophodne za lišavanje slobode. A to znači da ukoliko nema informacija ili indicija da će građanin koji se lišava slobode pružiti otpor policiji prilikom hapšenja, ukoliko prilikom tog čina građanin izvršava naloge policijskih organa, ukoliko nema okolnosti koje ukazuju na pokušaj bjekstva ili ugrožavanja sigurnosti, ukoliko građanin nema kriminalnu historiju koja bi upućivala na mogućnost nezakonitih ili neočekivanih reagiranja… onda je policija dužna da nivo fizičke prinude uskladi s okolnostima hapšenja. Da, to znači da policija nema pravo da koristi lisice, da drži za vrat i građane pognute usmjerava do policijskog automobila ili objekta državnog organa. Nažalost, potpuno različita postupanja policijskih organa prilikom hapšenja građana ukazuju na nezakonite i potpuno različite kriterije primjene fizičke prinude i sile. U okolnostima politiziranog i korumpiranog policijsko-tužilačko-sudskog aparata, različiti tretmani građana prilikom hapšenja svjedoče, s jedne strane, o stručnoj nekompetentnosti ovih organa i, s druge, o okolnostima koje ne bi smjele igrati ulogu prilikom odlučivanja o načinu hapšenja. Te nezakonite okolnosti koje igraju presudnu ulogu su društvena moć, bogatstvo, politički uticaj, veze, ugled uhapšenih. Ilustrativan primjer različitog tretmana osumnjičenih osoba je odnos državnih organa prema trojici nekadašnjih čelnika Socijaldemokratske partije BiH. Tako je objavljeni snimak hapšenja Hamdije Lipovače svjedočio da ga se tretira kao opasnog, nasilnog  kriminalca, iako je iz samog snimka vidljivo da on nije pružao ni najmanji otpor naredbama policije; Federalna televizija Bakira Hadžiomerovića je svojevremeno davanje iskaza u istrazi vođenog protiv Zlatka Lagumdžije predstavila kao radnu, ministarsku posjetu Tužilaštvu BiH, u koju je Lagumdžija došao službenim automobilom, praćen stranačkim funkcionerima; Damir Hadžić je uhapšen bez lisica i ikakve prisile. Bilo bi zanimljivo od nadležnih organa čuti objašnjenje različitog tretmana navedenih osumnjičenih lica.”

A sada spektakl!

Na naše pitanje kako vidi prisustvo televizijskih ekipa hapšenjima, Pećanin tvrdi: “Prisustvo odabranih televizijskih ekipa spektakularnim hapšenjima pokušaj je državnih organa da promijene uvjerenje javnosti o potpuno neefikasnom radu državnih organa zaduženih za borbu protiv kriminala i njegovo sankcioniranje. Nažalost, kriteriji po kojima policija i tužilaštvo, službeno ili neslužbeno, odlučuju koje će osumnjičene građane izložiti poniženju televizijskog snimka hapšenja nemaju veze s pravom i zakonima, već su rezultat naprijed pomenutih okolnosti. Ilustrativan je primjer da tužilaštvu i policiji nije palo na pamet da pozovu snimatelje na hapšenje osumnjičenog Fahrudina Radončića, vlasnika jedne od vladajućih stranaka – nesumnjivo je da razlozi leže u strahu od njegove moći i vezama sa uticajnim osobama u državnom aparatu.”

Pećanin smatra i da spektakularna hapšenja imaju za cilj uvjeravanje javnosti da državni organi rade ono što im je zadatak, ali i da imaju efekat bumeranga po državne organe, jer se podiže ljestvica očekivanja javnosti u pogledu izvjesnosti osuđujućih presuda protiv uhapšenih lica. “No, kada takva hapšenja okončaju oslobađajućim presudama, u najvećem dijelu javnosti se takvi slučajevi uzimaju kao još jedan dokaz nesposobnosti i(li) nespremnosti države da se odupre kriminalu moćnih. S jedne strane, postojanje takvih epiloga samo po sebi ne bi trebalo biti dokaz neefikasnosti pravosuđa – samo u nedemokratskim, totalitarnim državama svaka optužnica završava osuđujućom presudom. Međutim, činjenica da se najveći broj sudskih postupaka povodom optužnica za korupciju ili zloupotrebu funkcije završava oslobađajućim presudama, govori o krajnje zabrinjavajućem stanju u bh. pravosuđu (uključujući i tužilaštva)”, ističe Pećanin. I dodaje bitnu stvar: jednako kao u slučaju prava naknade za vrijeme provedeno u pritvoru za one koji su pravosnažno oslobođeni u sudskim postupcima, i građani koji su doživjeli ponižavajući tretman, a naročito medijski dokumentiran, trebali bi imati pravo na pravičnu kompenzaciju od države.

Iz tužilaštava je nemoguće dobiti konkretnu informaciju. Tako iz Tužilaštva BiH tvrde:  “Policijske agencije koje realiziraju naredbe tužiteljstava i sudova donose procjenu o operativno-taktičkim mjerama i radnjama koje će poduzimati, kao i sredstvima prinude koja će biti korištena.” Tužilaštvo Kantona Sarajevo je istog stava uz napomenu da “nije obaviješteno o prekoračenjima ovlasti od strane policijskih službenika i agencija koje su po nalogu ovog tužilaštva vršile lišenja slobode.” Tek se Tužilaštvo USK dotaklo nadzora nad radom policijskih agencija, ali i ovdje uz mnogo ograda: “Tačno da u smislu odredbe člana 233. Zakona o krivičnom postupku FBiH tužilac vrši nadzor nad radom ovlaštenih službenih lica u toku istražnog postupka. Međutim, kada je u pitanju lišenje slobode, imajući u vidu da se radi o zakonom utvrđenoj nadležnosti policijskog organa, i sama procjena oko toga da li je prilikom izvršenja te radnje neophodna primjena sile ili ne, tehničko je pitanje interne prirode koje se u svakom konkretnom slučaju procjenjuje od strane ovlaštenih službenih lica organa koji izvršava radnju lišenja slobode.”

I iz Direkcije za koordinaciju policijskih tijela su nam rekli da su hapšenja nadležnost policijskih agencija.

Transparentnost je netransparentnost

No, iz policijskih agencija nismo dobili konkretnije odgovore. Federalna uprava policije uopće nije našla za shodno da odgovori na naš upit, što je posebno zanimljivo s obzirom da njihovi službenici, uz SIPA-u, vrše najveći broj privođenja. Iz SIPA-e pak tvrde da “policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu prilikom realizacije operativnih aktivnosti postupaju u skladu sa zakonom, dok način lišenja slobode zavisi od sigurnosne procjene za lica koja se namjeravaju lišiti”. Nakon dužeg upoznavanja sa Zakonskim procedurama, iz MUP-a KS su nam pojasnili da sam način izvršenja navedene mjere od strane policijskog organa zavisi i izvršava se u skladu sa sačinjenim operativnim planom i konkretnom sigurnosnom procjenom, te se izvršava na osnovu policijskih ovlaštenja, a sve u skladu s pozitivnim propisima.

No, šta znači javnost upoznavati sa zakonskim propisima i neodređenim formulacijama koje se mogu široko tumačiti? Znači prije svega postavljanje odbrambenog mehanizma kojim sistem štiti sam sebe kako bi mogao nastaviti sa spektakularnim hapšenjima i tihim neprocesuiranjima ljudi koji se sumnjiče za razna kaznena djela. Svrha takvih hapšenja je tek stvaranje iluzije pravne države. A to je njena fundamentalna smrt.