Na idućoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske naći se i dva nacrta zakona koje njihov priređivač, Ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP RS), najavljuje između ostalog kao rješenja koja se donose „sa ciljem preventivnog djelovanja i cjeloshodne primjene Zakona u praksi“. U pitanju su Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o javnom redu i miru i Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o policiji i unutrašnjim poslovima. U prvom nacrtu se kao novi prekršaj predviđa „neovlašćeno fotografisanje ili snimanje kojim se ometa službenik dok vrši svoje dužnosti“, a za šta je kao kazna predviđena i kazna zatvora.

Uslijedila je oštra reakcija dijela javnosti, a sporno rješenje su kao gušenje demokratskih i medijskih sloboda prije svih prepoznali novinari i medijska zajednica. Ili barem onaj njen dio koji drži do profesionalnih standarda i slobodnog izvještavanja. Ubrzo nakon toga, ministar policije Dragan Lukač je najavio kako će taj Nacrt „vjerovatno pretrpjeti određene izmjene“, a upinjao se i da objasni medijima da to nije nikakav udar na njihov rad. Premijer Radovan Višković je bio još umjereniji, pa je rekao da će do prijedloga biti iskorigovano sve što treba biti.

Ali šta je to što ovdje posebno zabrinjava? Prije svega to je raspusna sloboda kojom se razmeće ministar policije. Pa i sloboda da se predlože ovakva dva nacrta, i da se onda još po reakciji kaže da će se nešto, eto, i promijeniti. Kao da su u pitanju stvari oko kojih se mogu praviti kompromisi.

Zakonodavna rješenja koje je uputio MUP RS u daljnju proceduru do te su mjere manjkava, neargumentovana i opasna da se s razlogom govori da im je jedini cilj – uskraćivanje i ograničavanje osnovnih ljudskih prava i sloboda. Dok se u jednom nacrtu pridodaje novi prekršaj, s pravom prepoznat kao prijetnja građanskim i medijskim slobodama (fotografisanje i snimanje službenih lica kojima se oni ometaju), sve sa navodnim ciljem zaštite službenih lica u obavljanju službenih dužnosti, u drugom su nacrtu (koji se najviše promatrao kroz prizmu rezervnog sastava policije) značajno proširena policijska ovlašćenja u pogledu pozivanja lica i lišenja slobode.

Ono što je najveća zamjerka oba rješenja jeste to što su oni neodređeni i neprecizirani (šta se smatra ometanjem službenih lica? kako se ometa fotografisanjem?), pa bi takva sloboda u praksi vodila do nesrazmjerno velikih diskrecionih ovlašćenja onih što ih neposredno primjenjuju, tj. policijskih službenika. Na primjer, predviđa se da policijski službenik može lišiti slobode lice ako postoji bilo koji razlog naveden u Zakonu o prekršajima, ali se ti razlozi ne izdvajaju taksativno.

U razlozima za donošenje zakona kaže se kako je postojala potreba za jasnijim definisanjem policijskih ovlašćenja, ali se oni, sasvim suprotno, ne definišu jasnije. Već se samo proširuju. I to u obimu koji bi se u praksi mogao pokazati odviše elastičnim. S druge strane, naspram ovih novih prekršaja i policijskih ovlašćenja stoje Ustavom zagarantovana prava kao što su pravo na slobodu kretanja ili pravo na slobodu izražavanja. Svaka neodređena zakonska norma koja se reflektuje na bazična građanska prava i slobode, pa još ako u njih grubo zadire, predstavlja više ne samo pravno već i prvorazredno političko pitanje jer znak je da vlast klizi u autokratiju. Ili da gubi legitimitet.

Šta su stvarni razlozi?

Postoji još nešto što ovdje brine. MUP RS je sporna rješenja uputio u proceduru nakon decembarskih protesta u Banjaluci koji su vođeni u znak podrške porodici Dragičević (zbog sumnji u nepravilno sprovedenu policijsku istragu), ali i protiv policijske brutalnosti. Tada su dvije stvari najviše upadale u oči: 1) snimci policijske brutalnosti koji su obišli region i svijet, a na kojima se vidi prekomjerna upotreba sile policijskih službenika; 2) praksa brojnih privođenja učesnika protesta, nasumična lišavanja slobode i žalbe građana na nekorektno ponašanje policijskih službenika u policijskim prostorijama.

Ispostavlja se da sada, svega nekoliko mjeseci poslije, MUP RS nastoji riješiti obje ove neugodnosti ozakonjenjem represivnih mjera kako nam više ništa ne bi moglo upasti u oči. Tu se kriju stvarni razlozi predlaganja spornih nacrta koje su građanska javnost i dio medija denuncirali kao represivne i nedemokratske. Za sada se oglasio i opozicioni PDP isticanjem da neće glasati za predložene izmjene i dopune. U narednim danima ćemo saznati da li će to sve biti dovoljno da se spriječi ozakonjenje proširene i nedemokratske policijske vlasti, što se ispostavlja kao trenutno najopasnija politička prijetnja u cijeloj BiH. Interesantno, stranke koje sebe vole nazivati probosanskim ili prodržavnim (npr. SDA i DF), pa i one koje vole reći kako promiču evropske vrijednosti (HDZ BiH), uopšte se ne bave ovim pitanjem, već uredno pregovaraju sa SNSD-om oko ulaska u vlast. Odnosno, pregovaraju sa strankom iz koje potiče ideja o legalizaciji sveopšte policijske vlasti.

Tekstove s portala analiziraj.ba uz obavezno navođenje linka na izvorni tekst, dozvoljeno je prenositi tek 24 sata nakon objavljivanja