Među brojnim (negativnim) komentarima na postavljanje spomenika kralju Tvrtku u centru Sarajeva, izdvojio se, živom aktuelnošću i polemičnom oštrinom,  tekst povjesničara Dragana Markovine objavljen na beogradskom portalu „Peščanik“. Markovinin osvrt pod naslovom „Kič u Sarajevu“, prenošen i citiran širom regiona, postao je referentan za brojne druge autore koji su se bavili ovim događajem, poput Teofila Pančića u listu „Danas“.

U pomenutom tekstu ne precizira se, niti je to moguće u kratkoj bilješci, šta tačno predstavlja kič u slučaju sarajevskog spomenika. Ostavljen je tako nebranjen prostor za interpretacije da je sam spomenik s estetskog stajališta neukusno kičast, što je dosta slobodna i hrabra ocjena i traži mnogo zahtjevniju kritičku elaboraciju. Iako u navrat-nanos vođenoj proceduri koju je diktirala gradonačelnica Benjamina Karić u Komisiji koja je birala idejna rješenja nije bilo nijednog člana iz likovno-umjetničke zajednice, vajara, kipara, povjesničara umjetnosti… (umjesto njih zastupljeni su bili pravnici, arhitekti…), ne može se, ukoliko baš niste maliciozni ignorant, reći da je izbor rada Stijepe Gavrića umjetnički promašen i estetski ništavan. Gavrić je ozbiljan i afirmiran autor, vajar i profesor. Ono što jeste sporno jeste politički i društveni kontekst unutar kojeg se cijela ova priča, od njene ideje do realizacije, motiva i instrumentalizacije, realizirala. A taj je kontekst duboko kontaminiran kičem, kao „umjetnošću sreće“, kako ga se u teoriji uobičajeno definira.

Pretpostavka za kič

U sociologiji umjetnosti, estetici, antropologiji, odavno je apsolvirano da je pretpostavka za kič postojanje kič-čovjeka. Da je kič odraz (dakle – posljedica, a ne uzrok) „lijenosti duha“ naučili smo od Umberta Eca, koji je kič označio kao izrazito „konzervativan“ fenomen. Ne bi bilo pogrešno nazvati ga ni reakcionarnom etičko-estetskom djelatnošću.

Malo je na ovdašnjoj javnoj, pa i političkoj sceni, slučajeva i primjera transparentno i ašićare kič-ljudi koji bi se mogli usporediti sa gradonačelnicom Sarajeva. Cijela njena pojava predstavlja napadno koketiranje sa banalnim („banalnost je bliska srcu“, napisao je pjesnik) i promociju prizemne patetičnosti te slatkih, poput agde u baklavi, sentimenata, što sve čini zajednički imenitelj populističkog diskursa. Jedinu ozbiljnu konkurenciju mogao bi joj predstavljati član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Denis Bećirević, gorostas općih mjesta i ovisnik o trivijalizaciji domoljublja.

Nedavno preminuli češki književni klasik Milan Kundera pisao je da „riječ kič označava stajalište onoga koji se po svaku cijenu želi svidjeti što većem broju ljudi“. Kada gradonačelnica Sarajeva kaže da je svoje stajalište o nekom važnom pitanju („Paradi ponosa“, recimo) usklađivala s rezultatima ankete na jednom portalu, onda to prije svega znači odustajanje od sopstvene odgovornosti i njeno transferiranje na „vox populi“, odnosno sakrivanje iza „mišljenja naroda“. To jeste bit kič-pozicije: neiskrenost i neistinitost koje karakteriziraju svako društvo i sve njegove dijelove, politiku, religiju, turizam.

I to nam je davno i divno objasnio Kundera: „Da bi se svidio, treba potvrditi ono što svi žele čuti, biti u službi uvriježenih ideja. Kič je prijevod gluposti uvriježenih ideja na jezik ljepote i religije.“

Profesor dr. Emir O. Filipović, koji na sarajevskom Filozofskom fakultetu predaje medijavelistiku, u razgovoru za portal „Tačno“ superiorno je ukazao na licemjernost, neiskrenost i neistinitost kao podlogu na kojoj je nastao slučaj sarajevskog spomenika kralju Tvrtku.

Pet kipova, jedna monografija

„Danas imamo pet kipova kralju Tvrtku, a samo jednu stručnu biografiju, odnosno monografiju posvećenu njemu odnosno njegovoj vladavini, pisanu prije skoro stotinu godina iz pera Vladimira Ćorovića i objavljenu u izdanju Srpske književne zadruge“, kaže on. Profesor Filipović veli i da bi „bilo korisno da je barem jedan dio sredstava izdvojenih za izradu sarajevskog spomenika bio usmjeren na pokrivanje troškova priređivanja jedne nove, popularno pisane i bogato ilustrirane stručne biografije kojom bi se kralj i njegovo vrijeme bolje približili današnjoj zainteresiranoj publici“.

Eventualni prigovor koji bi sugerirao da se profesor Emir O. Filipović ovim samokandidira kao autor jedne takve buduće biografije/monografije stoji, ali samo donekle: dok ne vidimo da među ovdašnjim historičarima, osim njega, ne postoji gotovo niko ko se ozbiljno bavi srednjovjekovnom, predosmanskom poviješću Bosne i Hercegovine. Riječ je o oblasti, da ne kažem „robi“, koja nije kurentna, profitabilna, pogotovo ako joj se pristupa na ozbiljan znanstven, a ne romantičarsko površan i estradno kičerski način.

U jednom svom radu, „Grb i zastava Bosne i Hercegovine u 20. stoljeću“, Emir O. Filipović piše da je Bosna i Hercegovina „jedna od rijetkih zemalja koje su u 20. stoljeću mijenjale svoje simbole čak četiri puta, a da pri tome nije postojao kontinuitet među njima jer su se usvojeni simboli bitno razlikovali jedni od drugih“. (Autor otkriva zanimljiv detalj: Edvard Kardelj, jedan od najutjecajnijih jugoslovenskih komunista, predlagao je nakon Drugog svjetskog rata da se u grb Bosne i Hercegovine unesu srednjovjekovni bosanski simboli, ali je pobijedila struja u Partiji koja se zalagala za socrealističke motive, fabričke dimnjake, klasje žita…)

Novi grb i zastava Bosne i Hercegovine koji su usvojeni na Skupštini BiH u februaru 1991. godine sadržavali su „novi“ bosanski grb koji se oslanjao na izgled koji je sačuvan na nekoliko srednjovjekovnih kraljevskih pečata i novaca. Najvažniji predmet za identifikaciju  srednjovjekovnog bosanskog grba bio je mrtvački pokrov/plašt kralja Tvrtka I Kotromanića, pronađen prilikom iskopavanja krunidbene i grobne crkve bosanskih vladara u Milima kod Visokog. Tako je za glavni državni simbol određen ljiljan (heraldički fleur de lys) iz doba bosanskog kraljevstva…

Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, možda se neko još toga sjeća, promoviran je službeni pozdrav (salutiranje) kojim se željelo uspostaviti kontinuitet sa starobosanskim naslijeđem: poluotvorena ruka sa otvorenim dlanom i raširenim prstima. Tada su armijske filmadžije (Dino Mustafić i, mislim, Danis Tanović) napravili seriju promotivnih spotova koji su popularizirali ovaj pozdrav; u jednom od njih sam i ja sudjelovao izgovarajući neki slogan („za suverenu“, tako nešto). Nekoliko mjeseci ti su spotovi učestalo prikazivani na državnoj televiziji, redovno su emitirani uoči najgledanijih informativnih emisija. Sve dok ih jednog dana nije zamijenila ilahija „Ja sin sam tvoj“, predratni vizionarski uradak ratnodezerterske sekcije Stranke demokratske akcije.

Pokojni general Stjepan Šiber, koji je u ime armijskog vrha promovirao vojničko salutiranje, na jednom mudžahedinskom punktu u srednjoj Bosni 1993. vraćen je nakon što je „svoje“ borce pokušao pozdraviti službenim, starobosanskim pozdravom. „Nazovi selam, širi islam“ pisalo je na vratima državnih institucija, armijskih štabova, stranačkih ureda, medicinskih ustanova…

Vratimo se temi s početka teksta, dakle (tajnog) otkrivanja spomenika kralju Tvrtku kao, tobože, znaku vraćanja tradiciji i njenim vrijednostima. Da li bi iko od novokomponiranih (kičastih) političara i plaćenih domoljuba dao svom djetetu ime „Tvrtko“? Gledao sam spiskove imena djece rođene posljednjih godina u bošnjačkim urbanim sredinama: nisam naletio ni na jednog malog, nakon rata rođenog Tvrtka, mnogo je više djece sa herojskim imenima Rambo, Tarzan, Kasandra… Svaki Tvrtko kojeg sam poznavao, a malo ih je bilo, po pravilu je bio sumnjiv u sredini u kojoj se nalazio. Naravno, ukoliko govorimo o živim ljudima, a ne onim od kamena, gipsa…

Ovaj tekst je izrađen/a uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM) a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške.

Sadržaj teksta je isključiva odgovornost Analiziraj.ba i ne odražava nužno stavove Centra za promociju civilnog društva, Center for Research and Policy Making (CRPM), Institute for Democracy and Mediation i Ministarsvta vanjskih poslova Kraljevine Norveške.