Mediji su javili da su migranti napali, opljačkali i izboli mladića iz Sarajeva. Policija je utvrdila da je sve bilo suprotno, on je napao njih. Ali medijsku lavinu više niko nije mogao zaustaviti

Da se mediji u BiH moraju smatrati jednim od glavnih uzročnika sveopšte ksenofobije spram imigranata i izbjeglica, konačno dokazuje ovosedmični primjer. Pokušaj krađe i rezultirajuća šaka u oko lokalnom sitnom kriminalcu u sarajevskom tramvaju ekspresno je prerasla u hladnokrvan pokušaj ubistva nožem. Dva strana državljanina na naslovnicama domaćih portala i novina prikazani su tako kao krvoločni migranti spremni na najgora krivična djela, što će se pokazati kao apsolutna izmišljotina.

Prvo, sagledajmo činjenice: 14. novembra oko 20 sati u centru Sarajeva, dvojica stranih državljana fizički su se sukobili s osobom koja ih je pokušala opljačkati. U naguravanju, kako se dalo saznati iz informacija iz MUP-a i Hitne pomoći KS, pljačkaš je zadobio “povredu nanesenu tupim predmetom, moguće šakom u predjelu oka”. Međutim, bh. i regionalne medije činjenice nisu ni najmanje interesovale, i nije trebalo dugo da se pojavi niz tekstova u kojima su iznesene brojne spekulacije. Dnevni avaz je tako objavio redakcijski članak “Migranti u Sarajevu nožem napali mladića”, gdje se i u nadnaslovu i u prvoj rečenici incident označio kao napad, dok se broj učesnika povećao s tri na pet. Kako je pisalo u originalnom članku Avaza koji je u međuvremenu izmijenjen, neimenovani očevici tvrdili su da su “četvorica migranata pokušali napasti mladića, koji se pokušao braniti, ali je u naguravanju uboden čakijom”. Pljačkaš je okarakterisan kao “nesretni mladić”, dok je “spriječena veća tragedija” kada su mu, navodno, u pomoć pritekli i drugi putnici iz tramvaja. Neimenovana sugovornica dalje je rekla da su “naši momci branili nesretnog mladića. Migranti su onda samo lagano išetali iz tramvaja i uputili se prema BBI-u”. Osim netačnih navoda, redakcijski članak prepun je kriptoksenofobnih kvalifikacija, poput ovog o laganoj šetnji i našim, a priori dobrim momcima, te je očit primjer kako prekršiti niz tačaka novinarskog kodeksa.

Diskriminacija i netolerancija

Član 3 kodeksa Vijeća za štampu BiH, “Huškanje”, kaže da novinari moraju u svakom trenutku biti svjesni opasnosti koja se javlja kada mediji govorom mržnje podstiču diskriminaciju i netoleranciju. Preuveličavanjem, spinovanjem incidenta, zamjenom teza, sakrivanjem iza neimenovanih svjedoka i predstavljanjem pretpostavki i komentara kao činjenica, u Avazu su još ranije višestruko prekršili ne samo ovu već i druge tačke kodeksa. Još manje pomaže i to što Avazove tekstove prenose brojni drugi portali. Iako je Avaz ispravio navode iz prvobitnog članka, pa sada naslov glasi “Drama u sarajevskom tramvaju: Adis Šetkić pokušao opljačkati migrante, oni ga pretukli”, portal Raskrinkavanje je u detaljnoj analizi pokazao da se Avazov originalni članak i dalje može naći na portalima Srpskainfo, Banjaluka24, Infobn.net, Vijesti.ba, BH dijaspora i Sarajevo grad.

Avaz, također, nije jedini medij odgovoran za širenje dezinformacija: portal Fokus naslovio je članak o ovom incidentu sa “Jedna osoba povrijeđena u sukobu s migrantima u tramvaju”, što je očita zamjena pozicija između žrtve i počinioca, dok je sadržaj članka kopiran iz Avazovog ranije spomenutog teksta. Index.hr pokušao je zauzeti neutralnu poziciju naslovom “U centru Sarajeva u tramvaju se potukli mladić i dva migranta”. U samom sadržaju članka tako su naveli polutačnu informaciju portala Klix, prema kojoj je došlo do sukoba između migranata i muškarca koji ih je pokušao opljačkati, ali i povreda nožem jer je, po navodima Klixa, “muškarac izbo jednog od migranata”, što također nije tačno. Sa Indexa su se, međutim, također odlučili prenijeti i informaciju Avaza. Najgore je ipak postupio srbijanski Kurir. Sam naslov “MIGRANTI IZBOLI ČOVEKA U SARAJEVU: Pokušali da ga opljačkaju u tramvaju, pa kad se pobunio nisu imali milosti”, sa nadnaslovom “Jezivo”, dovoljno govori o očito namjernoj manipulaciji činjenicama i stvaranju atmosfere straha i linča. Da su u svemu najbitniji agresivan naslov i oprema, jasno je i iz činjenice da Kurirov članak sadrži tačno četiri rečenice, od kojih niti jedna nije faktografski tačna. Niti je iko uboden nožem, niti su migranti uhapšeni, ali to također nije spriječilo neimenovanog autora ili autoricu da sve okarakteriše kao “jezivo”, i da spekuliše o motivima nepostojećeg incidenta.

Osobe i migranti

Ono što se provlači kao tema u svim ovim člancima, međutim, ono je o čemu rijetko govorimo. Migranti, koji su u međuvremenu postali zasebna kategorija u vijestima – pa sada imamo osobe i migrante – u bh. i regionalnim medijima koriste se kao agenti straha. Brojne i još uvijek postojeće pretpostavke u medijima o imigrantima i izbjeglicama kao “mladićima nepoznatog porijekla za koje se ne zna jesu li učestvovali u sukobima u matičnim državama” nikada se nisu dokazale, ali su stvorile osnovu za eklatantno izvrtanje činjenica kakvom svjedočimo u ovom primjeru. Razlog tome možemo potražiti u psihologiji odnosa žrtva – počinitelj: javnost je krajnje podložna crno-bijeloj slici okrutne, skoro pa životinjske figure zločinca i bespomoćne žrtve. U ulozi nijemog posmatrača bez ikakve moći, ovakvim izvještavanjem mediji javnosti omogućavaju da se zgražava i osuđuje na emocionalnom nivou i bez potrebe za stvarnim činjenicama.

Posljedice toga su sve veća ksenofobija i dugoročna šteta po društvo, što je vidljivo i iz situacije u kojoj su se zatekla imigrantska i izbjeglička djeca na području  Bihaća. Nakon vijesti da će oko osamdesetoro djece iz dva sabirna centra u Bihaću krenuti u školu, što je i njihovo međunarodnim i domaćim zakonima i konvencijama zagarantovano pravo, roditelji bihaćke djece najavili su ispisivanje djece iz škola koje će upisati “djecu migranata”. Ključna riječ u svemu ovome je strah. “Vjerujte da me je strah i većinu roditelja je strah”, riječi su jedne majke u članku “Roditelji iz MZ Brekovica: Ili naša ili djeca migranata” na portalu N1. Dehumaniziranje imigranata i izbjeglica tako je rezultiralo strahom i od njihove djece. Ono što članak portala N1 autorice Adise Imamović ilustruje, ipak, unosi krajnje potrebnu ljudsku sliku, jesu riječi 15-godišnjeg Nomana iz Afganistana. “Moram da idem u školu, ja to želim, jer u ovim godinama ako se ne školujem, ja nemam budućnost. U Sedri nema ništa, samo jedemo, sjedimo i spavamo, organizacije samo pričaju, ni olovku nam nisu dali, a ne knjige, uradite nešto, pružite nam neke aktivnosti, sport.”

Priče o Nomanu, kao i o grupi migranata iz Pakistana koji su u Donjim Purićima između Bihaća i Velike Kladuše pomogli mještaninu da složi drva, kako je prenijelo Oslobođenje, rijetke su svijetle tačke. Noman, koji jedini u čitavoj ovoj priči ima ime, reprezentativniji je po pitanju stvarnog stanja od neimenovanih migranata kojima tako olako prišivamo samo ono najgore. Paradoks u kojem smo se zatekli, da kao društvo koje dobro poznaje svu težinu izbjeglištva i emigracije, sada iste takve tretiramo kao neljudsku ili vanljudsku kategoriju, itekako je na teret medijske slike koja je stvorena samo i jedino kroz konstantan pritisak na osnovne emocije javnosti.