Zapisi o genocidu iz Gaze dolaze do nas prvenstveno zahvaljujući hrabrosti palestinskih novinara i novinarki, čija je posvećenost istini često plaćena najvišom cijenom – vlastitim životima. Unatoč teškim uvjetima pod kojima rade, suočeni s konstantnim bombardiranjem, blokadom i nedostatkom osnovnih resursa, oni riskiraju sve kako bi prenijeli brutalnu stvarnost genocidnim terorom pogođene Palestine. Njihovi izvještaji, fotografije, videozapisi i svjedočanstva postali su jedini prozor u svakodnevni horor koji proživljavaju Palestinci i Palestinke, dok međunarodne institucije i većina svjetskih vlada ostaju nijemi svjedoci. Ova hrabrost medijskih ratnika koji su ne samo svjedoci – već i aktivni sudionici u borbi za pravdu, pokazuje istinsku snagu novinarstva kao alata za razotkrivanje nepravdi i nasilja. Njihov rad podsjeća nas na to da je informacija moć te da svijest o onome što se događa na terenu može mobilizirati međunarodnu zajednicu. Međutim, unatoč dokumentaciji o brojnim zločinima i jasnoći situacije, svijet je do sada zakazao u odgovoru. Nakon više od 12 mjeseci neprekidnih napada izraelske vojske, međunarodna zajednica nije poduzela značajne korake kako bi zaustavila brutalnosti. Ova neaktivnost ukazuje na duboko ukorijenjene geopolitičke interese koji stoje iza očitog izostanka učinkovitih sankcija, osude ili konkretne pomoći palestinskom narodu.

Novinarska načela važe samo u užbenicima

Medijsko izvještavanje zapadnih mainstream medija o genocidu u Palestini suočava se s oštrim kritikama zbog pristranosti i zanemarivanja palestinskih žrtava, što otvara pitanje vjerodostojnosti novinarske etike i uloge medija u oblikovanju javnog mnijenja. S problematikom nas je upoznala nagrađivana novinarka Al Jazeere Nadina Maličbegović, koja je u svojim izjavama istaknula katastrofalno stanje u kojem se nalazi medijsko izvještavanje o genocidu. Prema njezinim riječima, medijsko praćenje ovog sukoba je zastrašujuće, neodgovorno i potpuno suprotno osnovnim novinarskim načelima. U svom osvrtu Maličbegović naglašava kako su izraelske žrtve često senzacionalizirane, dok su palestinske, uključujući žene i djecu, dehumanizirane i zanemarene, što ukazuje na duboku pristranost i dvostruke standarde u medijima. „Uz rijetke svijetle primjere, mislim da je medijsko izvještavanje o genocidu katastrofalno, zastrašujuće, porazno, neodgovorno, u suprotnosti sa svim onim što smo učili na fakultetima u okviru naših studijskih programa. Primjera je mnogo i ako pratimo razvoj situacije od sedmog oktobra do danas, primijetit ćemo da se narativ nije mnogo promijenio. Jednako kao i prvih dana rata (iako smatram da ‘rat’ nije adekvatna riječ za genocid koji se provodi u Gazi), primijetit ćemo da se na vrlo senzibilan način izvještava o izraelskim žrtvama – čak i ako je riječ o pripadnicima IDF-a, koji su u Gazi, i po vlastitom priznanju, činili i dalje čine najstrašnije zločine, za razliku od palestinskih žrtava, među kojima su uglavnom djeca i žene. Tako ste prije nekoliko dana na CNN-u mogli pročitati tekst pod naslovom: ‘Napustio je Gazu, ali Gaza nije njega’. Govori o izraelskom vojniku koji se nakon rata borio s traumom i suicidom – sebi je, u konačnici, oduzeo život, ali njegova porodica i vojnik s kojim je bio u Gazi govore o strahotama kroz koje je prošao, što je, prema priznanju tog vojnika za CNN, uključivalo i gaženje buldožerima preko mrtvih i živih ljudi, koje oni nazivaju teroristima. Naravno, autor teksta ni ne ostavlja prostor za razmišljanje kroz što su Palestinci morali proći, kao da to, uopće, nije bitno jer su do te mjere dehumanizirani i tretiraju ih onako kako izraelske vlasti od početka žele i pozivaju – kao životinje.

Osim toga, Al Jazeera je prikupila više svjedočanstava novinara i novinarki koji su izvještavali o genocidu za CNN i BBC; ti novinari su govorili o pristranosti u izvještavanju u korist izraelske strane, o kršenju ključnih novinarskih načela i dvostrukim standardima. Gotovo po pravilu u tim su medijima umanjivani ili relativizirani izraelski zločini, a broj palestinskih žrtava redovno dovođen u pitanje. Relevantnost stava izraelske strane nije dovođena u pitanje čak i kada se radilo o očigledno izmanipuliranoj priči. Jedna od njih vezana je uz dječiju bolnicu Al-Rantisi, koju je još prvih dana Izrael nastojao prikazati kao svojevrsno sjedište Hamasa, pa je tako glasnogovornik IDF-a Daniel Hagari dokument obješen na zidu bolnice i ispisan na arapskom jeziku javnosti predstavio kao popis pripadnika Hamasa koji su dežurali nad izraelskim taocima. CNN je, očito, bez ikakve provjere ili tendenciozno objavio takvu priču, iako je utvrđeno da je riječ o kalendaru na kojem su na arapskom jeziku bili ispisani dani u tjednu. Ništa više.

Ili, sjetite se izvještaja izraelskih medija (koje su kasnije preuzeli brojni zapadni mediji), o Hitlerovom ‘Mein Kampfu’ pronađenom u njedrima ubijenog pripadnika Hamasa, nekoliko dana nakon napada na Izrael – sve s ciljem da se na vanjskom planu događaj poveže s onim što je najmračnije u ljudskoj prošlosti, kako bi se opravdale sve buduće prljave akcije Izraela u Gazi”, navodi Maličbegović.

Opravdavanje genocida

Narativ koji favorizira jednu stranu dok dehumanizira drugu duboko narušava vjerodostojnost medija i objektivno izvještavanje. Medijsko iskrivljavanje činjenica ne samo da umanjuje strahote genocida, već doprinosi i širenju lažnih informacija, opravdavajući nasilje. „Već prvih dana nakon sedmog oktobra prikupljala sam podatke za priču i otkrila da su, naprimjer, najbliži suradnici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua koristili video nastao tokom snimanja jednog libanonskog filma, predstavljajući ga kao dokaz da Palestinci lažu o svojim žrtvama, da njihove povrede i smrti nisu stvarne.

Bolnice su lažno predstavljali kao utvrde Hamasa čije podzemlje je isprepleteno tunelima, a ranjene u tim bolnicama kao žrtve Hamasa ili pripadnike te iste organizacije. Također, kada smo kod primjera, ne možemo ne primijetiti da većina zapadnih medija, kada izvještava o broju palestinskih žrtava u Gazi, dovodi u pitanje brojke, pa gotovo redovno uz podatke koje iznosi naglašava kako je riječ o ‘podacima terorističke organizacije Hamas’, na taj način umanjujući i obim zločina i samu žrtvu“, upozorava novinarka Al Jazeere.

Nemilosrdna ubojstva novinara i novinarki

Nepravedno ubijanje novinara i aktivista koji su prenosili brutalnu stvarnost sukoba u Gazi predstavlja tužnu refleksiju na stanje slobode medija i ljudskih prava. Mnogi od njih su, dok su hrabro izvještavali o smrtnim slučajevima i krvoproliću, izgubili svoje živote, ostavljajući za sobom obitelji koje nisu ni stigle dostojanstveno pokopati svoje najmilije. U tom kontekstu, očaj i glad postaju svakodnevna stvarnost za preživjele, koji su prisiljeni živjeti u nehumanim uvjetima. Njihova hrabrost da glasno svjedoče o ovim nepravdama često ih dovodi u smrtnu opasnost, dok represivni režimi ne toleriraju istinu koja razotkriva njihovu brutalnost. Nažalost, za mnoge novinare kao i za humanitarne djelatnike, medicinsko osoblje i sve one koji žele pomoći, a ne mogu – pravda ostaje neuhvatljiva, a cijena za njihovu predanost izvještavanju o stvarnosti postaje pitanje života i smrti.

„Izvještaji naših kolega iz Gaze, nastali u nepodnošljivim uvjetima, pod stalnom prijetnjom i granatiranjem, predstavljaju tračak svjetla za novinarstvo, za profesiju“, naglašava Maličbegović. „Oni brane svoje živote, jednu i jedinu istinu, ali i naš obraz. Ipak, ne smijemo zaboraviti da im je upravo ovih dana Izrael stavio metu na čelo označivši ih kao teroriste. Šestero vrijednih i hrabrih novinara koji čine maksimalne napore da nas izvijeste o stanju na terenu: Anas al-Sharif, Talal Aruki, Alaa Salama, Hosam Shabat, Ismail Farid i Ashraf Saraj označeni su kao ‘operativci koji rade za oružano krilo Hamasa’. Al Jazeera takve tvrdnje odbacuje. Cilj im je ušutkati nekolicinu preostalih novinara u Gazi kako bi se surova stvarnost rata prikrila od publike diljem svijeta.“ Naglašava da novinarstvo nije zločin i od međunarodne zajednice se očekuje da zaštiti te ljude. „No, zabrinjava tišina koja prati jedan ovakav linč – da ne govorim o kolegama koji su tokom proteklih mjeseci, dok su izvještavali iz Gaze, ubijeni ili ranjeni. Iako su nosili označene medijske prsluke i na automobilima imali istaknute znakove za identifikaciju, našli su se na meti izraelske vojske. Prema podacima Komiteta za zaštitu novinara, najmanje 130 medijskih djelatnika ubijeno je u izraelskim napadima na Gazu od početka rata“, tvrdi Maličbegović.

Izvještavanje koje za primarni cilj ima skrivanje informacija

Analiza medijskog izvještavanja o situaciji u Gazi, koju iznosi docentica Dina Vozab s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, naglašava kritičnu ulogu medija u oblikovanju percepcije sukoba i odgovornosti za nasilje. Kao primjer, prisjetimo se naslova New York Timesa o masakru koji se dogodio krajem veljače 2024. godine, kada je izraelska vojska ubila više od stotinu Palestinaca dok su čekali hranu iz humanitarnog konvoja. U takvim naslovima, poput onog koji glasi: „Dok su gladni stanovnici Gaze okruživali konvoj, slamanje tijela, izraelski pucnjevi i broj mrtvih“ – teško je razumjeti što se, zapravo, dogodilo, a još je teže prevesti njegovu punu težinu. Ovaj naslov ne pruža jasnu informaciju o počinitelju zločina, ostavljajući čitatelje zbunjenima u vezi s tim tko je odgovoran za nasilje i tko su žrtve.

Drugi naslov, koji također opisuje isti masakr, govori o „Svjedocima smrti blizu humanitarnog konvoja u Gazi [koji] opisuju pucnjeve i paniku“. Ovdje se opet javlja nedostatak jasnoće: izostaje eksplicitno navođenje da su Palestinci ubijeni, dok se fokus prebacuje na svjedoke i njihova iskustva, umjesto da se prizna i osudi počinjeni zločin.

Ovakav jezik odražava strategije medija koje umanjuju težinu situacije i stvaraju iluziju da se radi o „uobičajenom sukobu između dvije snage“ koje su, navodno, jednake u moći. Ovakvo izvještavanje ne nudi prostor za perspektive mira, već perpetuira sliku nerazjašnjenog nasilja. Osim toga, Vozab ističe da su kontekst genocida, presude Međunarodnog suda pravde te pitanje odgovornosti za zločine rijetko prisutni u mainstream medijima.

Ova situacija pokazuje kako medijski narativi mogu utjecati na kolektivno razumijevanje sukoba i stvoriti osjećaj bespomoćnosti među gledateljima. Kada se zločin minimizira ili preformulira u ratni žargon, kao da je riječ o vojnim operacijama umjesto o ljudskim tragedijama, stvaraju se uvjeti za daljnje nasilje i nepravdu. Također, jasno je da ovakvo izvještavanje pridonosi daljnjem gubitku povjerenja u medije, koji bi trebali biti objektivni promatrači. Umjesto toga, njihova uloga se često svodi na reprodukciju političkih narativa i ratne retorike, zanemarujući stvarne ljudske patnje i zahtjeve za pravdom. Profesorica upozorava na hitnu potrebu za preispitivanjem ovakvog pristupa medijima, s ciljem promicanja odgovornosti i istine, kao i jačanja glasa onih čija su prava sustavno zanemarena.

„Budući da je profesionalnim međunarodnim medijskim organizacijama ili potpuno onemogućeno ili iznimno otežano izvještavanje iz Gaze, izrazito važnu ulogu imaju palestinski novinari, freelanceri i građanski novinari iz Gaze koji direktno svjedoče onome što se u Gazi događa“, smatra Vozab.

O ogromnom riziku i strašnim pritiscima s kojima se susreću palestinski novinari govori naslov nagrađenog rada palestinske novinarke Bisan Owda „Bisan je iz Gaze i još sam uvijek živa“. Ona je jedna od mnogih novinara koji svojim svjedočenjem i dokumentiranjem dopiru do međunarodnih medija, ali i do mnogobrojnih publika koje izvještavanje prate direktno preko društvenih medija (kao što su još, primjerice, i Motaz Azaiza i Plestia Alaquad). Međutim, kako napominje docentica Vozab, ti novinari imaju izrazito visoke rizike u svom radu. Prema podacima Međunarodnog komiteta za sigurnost novinara (ICJ), u posljednjih godinu dana ubijeno je najmanje 128 novinara i medijskih radnika iz okupiranih palestinskih područja, Izraela i Libanona, a pretpostavlja se da ih je ubijeno mnogo više.

„Postoje sigurni dokazi da su neki od ubijenih novinara namjerno ciljani, iako su imali vidljive oznake da su novinari. Vijeće za ljudska prava UN-a izrazilo je zabrinutost zbog indikacija da izraelske snage namjerno napadaju novinare i medijske radnike kako bi ugasili kritičko izvještavanje. Novinari su osim bombardiranja i žrtve stalnog premještanja, gladi ili uhićenja“,  navodi Vozab. No, ima i pozitivnih primjera jer je veća vidljivost palestinskih novinara i novinarki  u međunarodnim medijima i na društvenim mrežama doprinijela  humanizaciji palestinske strane i otvaranju prostora za drugačije narative od onih koji su do sada dominirali zapadnim medijima. Plestia Alaquad, mlada novinarka iz Gaze, sama je navela da svojim izvještavanjem želi pokazati da su stanovnici Gaze obični ljudi koji najviše žele živjeti normalnim životom.

Obrazovanje i umjetnost kao sredstva otpora

Borba protiv cenzure u obrazovanju, osobito u kontekstu palestinskog pitanja, postala je sve istaknutija tema unutar globalne akademske zajednice. Docentica Vozab ističe kako se akademske slobode i sloboda govora suočavaju s ozbiljnim prijetnjama: „Mislim da to ovisi o zemlji u kojoj te obrazovne institucije djeluju. U posljednjih godinu dana, nažalost, svjedočimo snažnim napadima na akademske slobode i slobodu govora i izražavanja.“ Sličnu zabrinutost izrazile su i članice Inicijative za slobodnu Palestinu, koje upozoravaju na sustavnu cenzuru i sanitizaciju palestinskog pitanja unutar akademske zajednice. Ističu kako su mnoge institucije pod pritiskom ili u simbiotičkim odnosima s vladama koje sudjeluju u vojnoj podršci Izraelu, što rezultira blokiranjem slobode govora i akademskih sloboda. „Globalna akademska zajednica polje je dugotrajne tenzije kada se to tiče palestinskog pitanja, a sada i ozbiljno proturječnih pozicija, unatoč očiglednosti i grozomornosti genocida u Palestini, koji ne prestaje više od godinu dana“, napominju članice Inicijative. Prema njihovom mišljenju, mnoge znanstvene institucije u svijetu direktno su povezane s izraelskom vojnom industrijom, što dodatno otežava bilo kakvu objektivnu i kritičku raspravu o ovoj temi.

Jedan od primjera jest istraživanje Transnacionalnog instituta iz Amsterdama pod nazivom „Partners in crime“, koje je otkrilo da je Europska unija od listopada 2023. godine odobrila financiranje 130 istraživačkih projekata u okviru programa Horizon Europe, u kojima sudjeluju izraelski partneri, a koji su primili više od 126 milijuna eura. Među njima su i projekti koji izravno financiraju izraelske vojne kompanije, poput Israel Aerospace Industries, kao i Izraelsko ministarstvo zdravstva, unatoč činjenici da je izraelska blokada zdravstvenih ustanova u Gazi prouzročila masovne gubitke života.

Uz akademsku cenzuru, prisutan je i pritisak na znanstvenike koji pokušavaju podići glas protiv nasilja nad Palestincima. Sjetimo se otkazivanja gostovanja Judith Butler ili suspenzije Ghassana Hagea u Njemačkoj, što ukazuje na trend sankcioniranja akademika koji otvoreno progovaraju o izraelskoj politici. Članice Inicijative  za slobodnu Palestinu Ana Vračar, Aneta Vladimirov, Marija Mileta i Emina Bužinkić ističu: „Ovakva vrsta politike ima svoj kontrapunkt u otporu znanstvenika, studenata i drugih akademskih radnika, koji biraju svjesno reagirati i ne pristajati biti podržavateljima genocida, ekocida, skolasticida, kulturocida.“ Kako bi se suprotstavili ovim pritiscima, pokrenuta je Inicijativa za akademske slobode i epistemičku pravdu u Hrvatskoj. Članice naglašavaju da je hrvatska znanstvena zajednica po pitanju genocida i skolasticida u Palestini iznimno tiha te pozivaju na organiziranje javnih rasprava, bojkota i istraživanja koja promiču mir, demilitarizaciju i dekolonizaciju. Također, apeliraju na omogućavanje nastavka školovanja palestinskim izbjeglicama i kolegama evakuiranim iz Gaze, kao i na pružanje utočišta akademicima iz okupiranih područja. Vozab kaže: „Ne čini mi se da je istraživanje ove teme institucionalno poduprto, kao što je slučaj s rusko-ukrajinskim sukobom. Pitanje Palestine i genocida, ipak, ostaje kontroverzno i tabu tema u mnogim institucijama, unatoč očiglednosti nepravde koja se događa.“

Svaka generacija otpora unosi u kulturu sjećanja spoznaje svoga doba, često u kontinuitetu s naslijeđem. „Ova generacija globalne solidarnosti sa žrtvama genocida u Gazi, kao i okupacije i apartheida, predstavlja istovremeno i generaciju globalne imaginacije o Palestini, zamišljenoj i žuđenoj zemlji jednakih ljudi. Solidarnost, dakle, ne može postojati bez zamišljanja, a kao Inicijativa za slobodnu Palestinu oslanjamo se ne samo na snažne kulturne mreže nastale iz Pokreta nesvrstanih, već i na političko-kulturnu praksu širokog narodnog fronta, koju je donijela Narodnooslobodilačka borba u Drugom svjetskom ratu na našim prostorima“, smatraju Vračar, Vladimirov, Mileta i Bužinkić.

Živimo u vremenu kada novinari moraju donijeti odluku o tome da li će ostati na terenu ili napustiti svoju misiju radi vlastite sigurnosti. Nažalost, još uvijek nismo svjesni da su njihovi životi i životi svih nas u direktnoj vezi. Njihova borba za istinu i pravdu je naša borba, a njihovi glasovi trebaju odjeknuti kao neizostavan dio naših života, koji se bore protiv nepravde.